Od stećka do nišana

Stećci i najstariji muslimanski nišani vrlo su čest zajednički sadržaj svatovskih grobalja. Prije svega, iz razloga što su se najstariji muslimanski nišani razvili iz stećka

Bošnjake, autohtone evropske muslimane, karakteriziraju jedinstveni muslimanski nadgrobni spomenici kakvih u drugim muslimanskim zemljama nema. Najstariji bosanski nišani razvili su se pod utjecajem bosanskog stećka. Imaju epitafe ispisane na bosančici, kao i brojne ukrase i figuralne predstave stećaka. Na preko stotinu lokacija u Bosni i Hercegovini, na istovjetnom memorijalnom prostoru i jedni pored drugih, nalaze se najstariji muslimanski nišani i stećci. Mnogi nišani nisu orijentirani prema kibli već kao i susjedni stećci u pravcu sjever – jug ili u pravcu istok – zapad. Ispod nekih nišana nalaze se dvojni grobovi.

Dolačko turbe jedan je od memorijalnih spomenika Travnika. Nalazi se u Docu pored Travnika. Sagradio ga je 1811. godine neki Salih-paša. U turbetu je grob šejha Ibrahim-dede, po kojem je turbe u narodu poznato kao Ibrahim-dedino turbe.

Pored turbeta je malo groblje u kojem je sahranjeno nekoliko članova travničke porodice Ibrahimpašić, potomaka Mehmed-paše Kukavice, zatim Mehmed Mejlija Sarajlija, poznati pisac hronograma i pjesnik, umro 1781. godine. Kako informiraju Hamdija Kreševljaković i Derviš M. Korkut: „Osim toga ovdje je i grob pukovnika Rustembega Biščevića, komandanta nizamske redife (drugog poziva) za Bosnu i Hercegovinu. Uz njegov grob je grob njegove kćeri Mukelefe i njegove unuke. Iznad grobova obiju nema uobičajenih nišana nego su sarkofazi s krovom na dvije vode kao na patarenskim grobovima. To je jedinstven slučaj u nas.“ Mehmed Mujezinović dodaje: „Nad ova dva posljednja spomenika nema natpisa ni uobičajenih nišana nego su nad grobovima njihovim sarkofazi sa krovovima u obliku na dvije vode, slično kao na stećcima.“

Na mezarju pored Dolačkog turbeta preostao je jedan sarkofag dimenzija 200 × 90 × 1,20 cm, dok je drugi uništilo vrijeme. Donji dio sarkofaga ozidan je kamenom. Gornja je polovina monolit u obliku niskog stećka sljemenjaka, isklesana od muljike. Spomenik je u trošnom stanju i zahtijeva hitnu sanaciju.

Petrografija spomenika pokazuje da je napravljen od mekanog kamena zvanog muljika. Kamen je porozan i upija vodu, usljed čega nije otporan na niske temperature. Na spomeniku su vidljiva brojna oštećenja i napukline. Donji rubni dijelovi spomenika, naročito sa zapadne strane, usljed mraza otpadaju, čime spomenik gubi svoju prvobitnu formu. Ubrzano propada, zato što vijek muljike, od koje je isklesan, na otvorenom prostoru teško može biti duži od stoljeća i po, što odgovara približnoj starosti spomenika.

Mekana vrsta kamena, od kojeg je gornji dio spomenika isklesan, kao i činjenica da je jedan od dvaju nadgrobnih spomenika u periodu od stoljeće i po već uništilo vrijeme, sa sigurnošću pokazuju da za gornji dio sarkofaga nije upotrebljen nekadašnji stećak. Stećak isklesan od dolačke muljike zasigurno se ne bi odupro zubu vremena i opstao najmanje pet stoljeća.

Nadgrobni spomenici kćerke i unuke Rustem-bega Biščevića u obliku stećka indiciraju na porodičnu dramu. Rustem-beg je živio u teškom i turbulentnom vremenu. To je vrijeme sredine 19. vijeka i Omer-paše Latasa, nasilnog sprovođenja turskih vojnih reformi, kada je ljudski život vrijedio malo i kada su mnogi Bošnjaci gubili glave. Kao nizamski pukovnik u Bosni, Rustem-beg Biščević učestvovao je zasigurno u gušenju brojnih pobuna koje su Bošnjaci podizali protiv Osmanlija. Da li se intimno slagao s represijom, vojnim reformama i nasiljem, ili nije, to su vjerovatno znale njegova unuka i kćerka. Šta je u pozadini nadgrobnih spomenika; da li je riječ o tipično bosanskom inatu i prkosu Rustem-begovih potomaka, zbog čega su po njihovoj želji umjesto muslimanskih nišana na mezarje postavljeni pradjedovski sarkofazi u obliku stećka; ko je postavio nadgrobne spomenike – vjerovatno nikad nećemo saznati.

U svom djelu Omer-paša i bosanski Turci Ivan Franjo Jukić napisao je:“Turčin i kršćanin na ništa dotjeran i u prosjake otpraćen: to je sve što je Omer-paša za sobom ostavio; to su mu bili njegovi poslovi u Bosni; sjeme koje je posijao rađaće unapredak dračom i glogovinom.“

Svatovska groblja

Neposrednu memorijalnu vezu između stećaka i bošnjačkih nišana na svoj način otkrivaju dvije bošnjačke epske pjesme: Svatovsko groblje na Koritima i Svatovsko groblje na Morinama.

Korita su nekadašnje bošnjačko selo u području Meke Grude, udaljeno od Bileće oko 18 km zračne linije na sjeveroistočnu stranu. U selu je 1910. godine popisano 12 kuća sa 70 muslimana.

Kod savremenog pravoslavnog groblja u Koritima, oko 2 km pokraj ceste ka Gacku, s desne strane, raspoređena na 4 obližnja tumula, nalazi se nekropola sa 28 stećaka (17 ploča, 10 sanduka i 1 krstača). Ukrašena su 4 visoka sanduka. Njihovi su ukrasni motivi arkade i nizovi rozeta u vijencima. Spomenici su orijentirani po pravcu zapad – istok, “ali manji broj leži po pravcu S – J, odnosno po pravcu SZ – JI.”

U bošnjačkoj narodnoj pjesmi Svatovsko groblje na Koritima govori se o hajdučkoj zasjedi svatovima mladoženje Hadže Rišljanina, koju su u Koritima postavili hajduci harambaša Limun, Vuk od Morače i Bajo Pivljanin. U napadu na svatove ubijen je jedan broj svatova, među njima i mlada Hanka, koju su svatovi vodili iz Kosovske Mitrovice u Risan, kao i Hankin brat Muhamed. Na samrti, Hanka govori svom mladoženji:

“Nego, Hadžo, obadva ti sv’jeta,

Nosi mene u kršna Korita,

Ukopaj me pokraj druma puta,

Pokraj mene brata Muhameda;

udari nam mramor-kamenove,

nek’ se znade gdje smo ukopani (…),

Te grobnice i danas se znadu,

i zovu se groblje od svatova.”

Svatovsko groblje u Koritima jeste nekropola stećaka. Kako pokazuju istraživanja Šefika Bešlagića, brojna su bosanskohercegovačka svatovska groblja nekropole stećaka.  Mramor-kamenovi sa svatovskog groblja – a mramor-kamenovi se etimološki bitno razlikuju od nišana – jesu stećci.

Na stećke sa Svatovskog groblja u Koritima posebno ukazuju navodi u kojima se kaže “te grobnice i danas se znadu”. Da je riječ o nišanima stajalo bi u pjesmi “ti nišani i danas se znadu”. Također, navodi iz pjesme “Ukopaj me pokraj druma puta” odgovaraju korićanskoj lokaciji stećaka, koja se nalazi  “s desne strane ceste ka Gacku”.

Osmanista Hivzija Hasandedić u Koritima uz nekropolu stećaka potvrđuje i muslimanske nišane. Prema Hasandedićevim informacijama, na svatovskim grobovima „bili su nišani bez natpisa s nekim ucrtanim crtežima koji su davno uništeni“. Ucrtani crteži ukazuju na najstarije muslimanske nišane. Informacije imaju prvorazredan značaj. Na svoj način pokazuju da se navodi iz narodne pjesme o mramor-kamenovima zasigurno odnose na stećke, posebno iz razloga što se u narodnoj pjesmi nišani ne spominju, a nalazili su se pored stećaka.

Iz austrougarskog popisa iz 1910. godine vidi se da su Bošnjaci u Koritima bili većinsko stanovništvo, koje je za nekropolu stećaka imalo svoj autentičan naziv Svatovsko groblje u Koritima. Sedamdesetih godina 20. vijeka, kada je Bešlagić prikupljao informacije o korićanskoj nekropoli, u tom naselju više nije bilo Bošnjaka. U Koritima su preovladali doseljeni Srbi, koji su pored nekropole stećaka podigli svoje novo pravoslavno groblje. Doseljenim Srbima naziv Svatovsko groblje za nekropolu nije bio poznat.

U narodnoj pjesmi Svatovsko groblje na Koritima opredmećeno je onomastički bošnjačko narodno predanje, koje s aspekta povijesnih nadgrobnih spomenika Bošnjaka i stećke i nišane tretira podjednako kao bošnjačke nadgrobne spomenike, što ne iznenađuje. Naime, kako primjećuje Alija Nametak, „najstariji su nišani među patarenskim stećcima, jer su ‘novi muslimani’ htjeli da leže uz svoje očeve i djedove ‘Dobre Bošnjane’. Takva groblja, gdje se muslimanski bašluci ili nišani nastavljaju na patarenske stećke, dosta su česta u Bosni i Hercegovini.“

U još je jednoj bošnjačkoj epskoj pjesmi svatovsko groblje nekropola stećaka. U Morinama, selu koje se nalazi oko 16 km zračne linije na sjeveroistočnu stranu od Nevesinja, imenom svatovsko groblje naziva se nekropola stećaka na kojoj je 59 spomenika (18 ploča, 36 sanduka i 5 sljemenjaka). To je takozvano Svatovsko groblje na Morinama, kako se zove još jedna bošnjačka epska pjesma. U navedenom je groblju, odnosno nekropoli stećaka, “ukopan Mostarlija Mujo i njegovi kićeni svatovi.”

Vlajko Palavestra navodi da bosanski etnološki fenomen svatovsko groblje “nije do kraja rasvijetljen”. I pored toga, nema nikakve sumnje da svatovska groblja pripadaju kulturnoj baštini Bošnjaka. Iz sadržaja narodnih legendi što se odnose na svatovska groblja, prema Palavestrinim istraživanjima, taj se termin redovito odnosi na poginule muslimanske (bošnjačke) svatove i na njihova groblja, čiji su nadgrobnici stećci i najstariji bošnjački nišani.

Stećci i najstariji muslimanski nišani vrlo su čest zajednički sadržaj svatovskih grobalja. Prije svega, iz razloga što su se najstariji muslimanski nišani razvili iz stećka. U narodnoj epici, tradiciji, kao i na memorijalnom prostoru svatovskih grobalja in situ, nema krstača već samo nišani i stećci. I jedni i drugi nadgrobni spomenici pokazuju da svatovska groblja nisu ortodoksna kršćanska groblja već muslimanska mezarja, čak i onda kada se u narodnom predanju na mjestu svatovskog groblja susretnu kršćanski i muslimanski svatovi i pobiju. S tim u vezi, u ruđanskom kraju Alija Bejtić zabilježio je predanje u kojem stoji:

“U ona stara vremena sretali su se svatovi, muslimanski i kaurski, nisu se htjeli jedni drugima ukloniti s puta, i eto boja, pogibije i onih grobova, mramorovi i nišanci (nišani) jedni blizu drugih. A na muslimanske svatove napadali su na putu još i hajduci, robili ih, i svatovi ginuli u okršaju s hajducima, i tako nastajala na tim mjestima svatovska groblja samo muslimanska. Čuveno je svatovsko groblje na Gajevima prema selu Rupavcima. Veliki nišanci, njih petnaest do dvadeset, a na njima nekakve izbočine pa još sablje i ruke. To je groblje izginulih muslimana.”

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!