Od nepriznavanja do nezaobilaznog političkog faktora na Balkanu

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

VRIJEME NEGIRANJA

Prvi svjetski rat završio je 18. novembra 1918, a 1. decembra osnovana je prva južnoslavenska zajednica – Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, pod vlašću srpske dinastije Karađorđevića, koja je na Versajskoj mirovnoj konferenciji međunarodno priznata. U tu zajednicu ušla je i Bosna i Hercegovina bez Novopazarskog sandžaka, izgubljenog odlukama Berlinskog kongresa, u Balkanskim ratovima okupiranog i anektiranog od Srbije i Crne Gore. Narodno vijeće BiH, privremeni organ vlasti nastao raspadom Austro-Ugarske, proglasilo je nezavisnost i pozvalo srbijansku vojsku da preuzme odgovornost za red i mir u zemlji. Poziv je ta vojska na pobjedničkoj strani sila Antante rado prihvatila, izvršila okupaciju, ali i niz zločina nad Bošnjacima. Zločini su nekažnjeno nastavljeni i narednih godina, o čemu svjedoče pisma Versajskoj konferenciji reisul-uleme Čauševića.

Ujedinjenje Bosne i Hercegovine s ostalim zemljama, Berlinskim kongresom priznatih Srbije i Crne Gore te zemalja u sastavu Austro-Ugarske, Hrvatske i Slovenije, izvršeno je u znaku nasilja, zločina i bez stvarnog političkog konsenzusa relevantnih bošnjačkih stranaka i udruženja. Već 1921. godine, zahvaljujući većini poslanika srpskih Radikalne i Demokratske stranke, u krnjem skupštinskom sastavu izglasan je tzv. Vidovdanski ustav, kojim je Kraljevina podijeljena na 33 oblasti, ukinute su historijske zemlje i političke zajednice te prvi put nakon jedanaest stoljeća dokinuta Bosna i Hercegovina kao politička zajednica i država.

Iako se podjela na oblasti nikada nije provela, zbog dogovora srpskih i hrvatskih predstavnika 1923, Bosna i Hercegovina i ostale zemlje koje su pristupile zajednici izgubile su politički subjektivitet. Ove se godine navršava 100 godina od uspostave prve južnoslavenske države koja je dokinula bosanskohercegovačku državnost i nije priznavala Bošnjake kao ravnopravan narod, po uzoru na Austro-Ugarsku, koja je ukinula čak i naziv bosanskog jezika.

Deset godina poslije, 20. juna 1928, atentatom u Skupštini Kraljevine SHS, ubistvom zastupnika Hrvatske seljačke stranke, otvorena je politička kriza koja je 6. januara 1929. godine kulminirala uvođenjem diktature kralja Aleksandra, novom teritorijalno-političkom podjelom na devet banovina. Država je promijenila naziv u Kraljevina Jugoslavija i nasilno se, kroz Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), nametao jugoslavenski nacionalni identitet, obilježen srpskim kulturnim obrascima, mitologijom i interesima.

Teritorija Bosne i Hercegovine podijeljena je između Primorske banovine sa sjedištem u Splitu, Drinske sa sjedištem u Sarajevu, Vrbaske sa sjedištem u Banjoj Luci te Zetske banovine sa sjedištem u Cetinju. Ne treba spominjati kako Bošnjaci niti u jednoj nisu činili većinu, što se odrazilo i na učešće njihovih predstavnika u vlasti, čak i u Drinskoj banovini. Alija Izetbegović u Sjećanjima navodi da su svi drinski banovi bili Srbi, osim jednog Bošnjaka kratko vrijeme. Produbljivanjem političke krize zbog diktature, kraljevog Oktroiranog ustava iz 1931, ujedinjenja opozicija kojoj pristupa i Demokratska stranka, dolazi do popuštanja Radikalne stranke i Dvora prema hrvatskim zahtjevima te se, bez obzira na stavove Jugoslavenske muslimanske organizacije, srpski i hrvatski nacionalisti počinju dogovarati o rješenju tzv. hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, uplašeni narastajućom moći njemačkog nacizma i italijanskog fašizma s pretenzijama na dijelove dalmatinske obale.

Nakon iznenadne smrti Mehmeda Spahe, lidera JMO, 26. augusta 1939, lider HSS-a Vladko Maček i predsjednik Vlade radikal Dragiša Cvetković potpisuju sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske, u čiji sastav ulaze Savska i Primorska banovina, a zbog “hrvatske većine”, Bošnjaci se tada nisu brojali, pridodaju joj se kotarevi Derventa, Brčko i Gradačac na sjeveru i Fojnica i Travnik na jugozapadu Drinske banovine. Kako u ostalim banovinama koje dijele teritoriju Bosne većinu čine Srbi jer se Bošnjaci ne broje niti priznaju, Bosna i Hercegovina time je de facto podijeljena između Hrvata i Srba.

VRIJEME AFIRMACIJE

Srpsko-hrvatska podjela Bosne trajala je do početka napada Osovine na Jugoslaviju 6. aprila 1941. godine, u kojoj je deset dana ranije izvršen državni udar nakon što je vlada Cvetković-Maček potpisala pristupanje države Trojnom paktu. Bosna i Hercegovina uključena je u sastav tzv. Nezavisne Države Hrvatske, marionetske pronacističke tvorevine pod vodstvom terorističke ustaške organizacije, a stvarnom vojnom upravom njemačke i italijanske vojske. Oduzeta joj je autonomija, a Bošnjaci su dekretom proglašeni Hrvatima.

Agresiji i okupaciji suprotstavlja se Narodno-oslobodilački pokret, na čelu s komunistima, koji 1943. godine organizira Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, kojima obnavlja državnost Bosne i Hercegovine u novoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Također, odlukama i proglasom ZAVNOBiH-a, Bošnjaci se pod nazivom Muslimani prvi put u južnoslavenskoj zajednici priznaju kao ravnopravan narod. Upravo je ovakav stav NOB-a doprinio masovnijem uključivanju Bošnjaka u pokret, iako velika većina njih nije bila naklonjena komunističkoj ideologiji. Tako se 25. novembra navršava 75 godina od Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, jednog od dva najvažnija nacionalna praznika Bosne i Hercegovine i koji zaslužuje, za razliku od prethodne dvije obljetnice, dostojno obilježavanje.

No, završetkom rata, održavanjem Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i kasnijim namještenim izborima na kojima “pobjeđuje” komunistički Narodni front, Bošnjacima se ponovo oduzima subjektivitet, a dio partijskog vrha traži njihovo izjašnjavanje kao Srba, Hrvata ili Crnogoraca. Na ovu prevaru ukazuje zastupnik u Skupštini Jugoslavije, predratni JMO-ov poslanik Husaga Čišić, upozorivši simbolički da jedna baklja iz grba države nedostaje, no bez odjeka. Time započinje dvadesetak godina duga borba i unutar komunističke partije, koja je do 1946. preuzela apsolutnu vlast, za ustavne i političke promjene kojima bi se Bošnjacima priznao status nacije. Borba nije uključivala i pravo na vlastiti jezik, odnosno njegovo nominiranje izvan okvira Slavističkog kongresa 1850. godine, kojim je uveden tzv. srpsko-hrvatski.

Trebat će dodatnih dvadesetak godina, do popisa stanovništva 1991, da se i ta protucivilizacijska nepravda ispravi. Nominacija i nasilne izmjene jezika trebale su poslužiti procesu koji se zvao “nacionaliziranje” muslimana, njihovom utapanju u okolne narode, kako su to zahtijevali Moša Pijade i Milovan Đilas, naprimjer. Taj proces dao je minimalne rezultate, što su pokazali svi popisi nakon rata, 1948, 1953. i 1961. godine, kada se većina Bošnjaka izjasnila ili neopredijeljenima ili muslimanima u etničkom smislu, što je bilo dozvoljeno u cilju svođenja Bošnjaka na etničku grupu, a protiv njihovog priznanja kao nacije. Prije 55 godina, 1963. godine donesen je novi Ustav, sada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je u državni grb vratio šestu baklju, simbol šeste republike Federacije – Bosne i Hercegovine, ili šeste nacije – Bošnjaka, kako se tada vjerovalo. Prije će biti da se radilo o ovom prvom, ali je i to bio pomak.

Konačno, 1968. godine, dvije godine nakon tzv. Mostarskog savjetovanja republičkog partijskog vrha, koji je shvatio da Bošnjake sve više alijenira od “revolucije i samoupravnog socijalizma” odbijanjem priznavanja realnosti, ali i zbog pisanja nekomunističkih autora, donesena je odluka da se Bošnjacima prizna status nacije. Baš tako, odluka partijskog vrha potvrđena na partijskoj konvenciji koju je jednopartijska skupština pretočila u ustavne i zakonske odredbe. Doduše, pod “kompromisnim” nazivom Muslimani jer srpska i hrvatska komunistička elita nisu imale previše sluha za te realnosti, pa je presudio Vođa.

Ova pedesetgodišnjica značajna je za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu jer su, osim priznanja realnosti međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji (Bošnjaka ima i u Crnoj Gori, Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj, Kosovu), politički afirmirani nacionalni interes i težnje najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda, što će u kasnijim fazama razvoja i raspada južnoslavenske zajednice imati odlučujući utjecaj.

VRIJEME ISKUŠENJA I KONAČNE POTVRDE IDENTITETA

Unatoč promjenama i ograničenoj demokratizaciji, prije svega otvaranju javnog prostora drukčijim razmišljanjima od strogo partijskih “linija”, afirmaciji federalističkog principa i u tom smislu jačanja položaja Bosne u Jugoslaviji, što je kulminiralo novim Ustavom SFRJ iz 1974. godine, uz buđenje vjerskih zajednica, posebno Islamske zajednice, kao i obnovljen interes za stvarnu historiju Bosne i Bošnjaka, nedemokratski režim kontrole uma osjetio se ugroženim mogućim političkim pluralizmom, pa obnavlja pritisak na misleće i slobodoumne ljude, ne birajući žrtve i ne vodeći računa o krivici i pravdi, pa čak niti o vlastitim, ideološki determiniranim zakonima iz kaznenog prava.

Tako prije 35 godina režim organizira montirani proces protiv Alije Izetbegovića i još dvanaest bošnjačkih nekomunističkih intelektualaca, pod optužbama za udruživanje radi neprijateljskog djelovanja i verbalni delikt. Iako je proces pokazao kako funkcionira totalitarno pravosuđe, suštinski je propao, srušen od ključnih svjedoka same optužbe te izvrgnut poruzi i protestima iz demokratskih zemalja. Unatoč drakonskim kaznama, koje su kasnije na višim sudskim instancama smanjivane, uz izmjene kvalifikacije djela, proces je pokazao da je sistem jednopartijske monolitnosti koja se ublažavala (kon)federalizmom i tzv. pluralizmom samoupravnih interesa u dubokoj krizi iz koje nema izlaza. “Sarajevski proces” bio je uvod u raspad Jugoslavije jer je urbi et orbi iznio sve slabosti sistema i države. Stoga bi trebalo obilježiti ovu godišnjicu jer je proces imao itekakvog utjecaja na političko organiziranje Bošnjaka pred raspad Jugoslavije.

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi Bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak, što je oblikovao književnik Alija Isaković. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka. Dvadesetpeta godišnjica ovog historijskog događaja bit će dostojno obilježena ove godine jer je značila metaforičnu prekretnicu u odbrani od agresije i učvršćenju identitetarnih osnova njezinih temelja.

Politički lider Bošnjaka Alija Izetbegović umro je prije petnaest godina, a godišnjicu njegove smrti treba obilježiti kao memento na osnove političke ideje koju je formulirao kroz Bosnu i Hercegovinu, multietničku i interkulturnu političku zajednicu u kojoj niti jedan njezin građanin neće biti proganjan zbog nacionalne, vjerske ili druge pripadnosti ili uvjerenja. Politički i pravno-filozofski okvir slobodne zemlje slobodnih građana i ravnopravnih naroda.

Napokon, još je jedna obljetnica važna. Ove se godine navršava pet godina od posljednjeg popisa stanovništva na kojem su zabilježene dvije važne činjenice koje ukazuju na moguće trendove u budućnosti. Nakon 134 godine (od austrijskog popisa iz 1879) Bošnjaci su postali apsolutnom većinom u Bosni i Hercegovini, a bosanski jezik postao jezik kojim govori više od polovine stanovništva, čime su naznačene neke integrativne tendencije, obama (pseudo)separatizmima uprkos.

Dakle, godišnjice udaljenijih događaja, do početka Drugog svjetskog rata – čemu treba pridodati i neke događaje iz bliže prošlosti, kao što je “Sarajevski procesi” – mogle bi se promatrati kao obilježavanje trenda zatiranja bošnjačkog identiteta, ali i Bošnjaka fizički, dok se vremenski bliže godišnjice mogu promatrati kao sjećanje na trend priznavanja, jačanja i nezaobilaznost Bošnjaka kao političkog faktora bez kojeg više nikada neće biti donošene odluke na Balkanu.

PROČITAJTE I...

Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.

Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je prevela i priredila Kerima Filan, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća. Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. S obzirom na politološku, kulturološku i antropološku vrijednost njegovih spisa, još u ovom broju Stava donosimo dijelove Dževdet pašinih zapažanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!