Od Bošnjaka se želi stvoriti identitetarne jetime

Uostalom, multikulturalna Bosna ne može postojati pod formulom “ili-ili”, već samo u nizu “i-i”, odnosno, ona kroz svoje historijsko iskustvo “na razmeđu” predstavlja koloplet identitetarnih obrazaca koji podrazumijevaju i Istok i Zapad.

Joseph Daul, lider EPP-a, najveće zastupničke skupine u EU Parlamentu, nedavno je boravio u BiH te, uz kritike koje se tiču otuđenosti od naroda i slabe borbe protiv korupcije, poručio domaćim političarima da se moraju odlučiti hoće li ići prema Turskoj, Rusiji ili Evropskoj uniji. U razgovoru s građanima, pazite sad ovo, on je zaključio da bi oni radije u Evropsku uniju. Sabah hajrulah, monsieur Daul! Nije poznata niti jedna izjava niti jednog bošnjačkog političara koja bi upućivala u bilo kojem drugom smjeru, a za Hrvate znamo da su “nosioci europskih vrijednosti BiH”, pa se ta priča njih vjerovatno i ne tiče. Za Srbe se ne može reći ništa slično jer, osim nijekanja državnosti BiH, prisutan je i vlažni san o majčici Rusiji, ali sumnjamo da većina Srba u BiH ne sanja bolje i sigurnije uvjete života kakvi mogu biti osigurani u zajednici evropskih naroda.

Bode nas u oči što se u istu ravan stavlja Rusija i Turska, koja je članica NATO pakta i, bez obzira na zaoštravanje odnosa, i dalje kandidat za Evropsku uniju. Šta to Daul želi poručiti i kome ako znamo da je Turska do sada jasno i bez zadrške poticala evropski put Bosne i Hercegovine, ako nije ni na koji način zaustavljala NATO integracije u BiH, a prijateljske i bratske odnose s Bošnjacima nikada nije isticala antagonizirajući odnose s drugim narodima u BiH!? Za razliku od Rusije, koja ima svoje prste u sprečavanju evroatlantskih integracija i u Srbiji i u entitetu Republika Srpska, a time i u Bosni i Hercegovini. A Fahrudin Radončić voli papagajski ponavljati ono što smatra da bi moglo goditi razvijanju raznih fobija, pa će se na to nadovezati s izjavama da SBB želi u “Evropu, a ne u Tursku”, da SBB želi “evropski islam”, a ne onaj tamo istočnjački. Smiješno! Želimo reći da se Bošnjaci stavljaju pred lažne i umjetne dileme, da se od njih želi stvoriti identitetarne jetime sklone zaboravu i asimilaciji. Uostalom, multikulturalna Bosna ne može postojati pod formulom “ili-ili”, već samo u nizu “i-i”, odnosno, ona kroz svoje historijsko iskustvo “na razmeđu” predstavlja koloplet identitetarnih obrazaca koji podrazumijevaju i Istok i Zapad.

Zapadni političari to bi trebali znati prije nego izlete s ovakvim izjavama, a u Radončića ionako ne polažemo nade. No, ne sumnjamo da će se intenzivni pokušaji rušenja identitetarnog centra nastaviti, tj. sidra i osjećaja za pravac među Bošnjacima. Kao da se želi stvoriti dezorijentirana skupina koja unutar sebe ne zna kuda bi se okrenula te je pogodna da je drugi usmjeravaju. Društvo bez vizije, konsenzusa i zajedničkih vrijednosti, jednom riječju – nenarod koji u tolikoj mjeri ne vjeruje samom sebi da se samokastrira u smislu političkog suvereniteta i svojevoljno odustaje od artikulacije vlastitih interesa kroz autentično političko predstavljanje. Samokastracija je već sada takvih razmjera da, pored političkog suvereniteta, zahvata i pitanja kulture i identiteta, odnosno svakog obilježja posebnosti i vlastitosti. Posljedična infiltracija takvog moralnog i vrijednosnog relativizma pogoduje atmosferi u kojoj isti postaju i Fikret Abdić i Alija Izetbegović.

Ovome pridodajmo konstantno stvaranje mita o nekoj tajnoj komunikaciji bošnjačkih, hrvatskih i srpskih nacionalista, odnosno da postoji skrivena koordinacija međusobnih napada radi stvaranja tenzija koje će u pojedinim korpusima izazvati porast nacionalne homogenizacije, a samim time i podrške političarima iz nacionalnih stranaka. Napadi hrvatskih šovinista u Kiseljaku tako nisu prošli bez pripadajućih komentara u smjeru da je to sve dogovoreno između Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića. Čemu se onda čuditi kada Srbi ustvrde da su Bošnjaci sami sebe granatirali na Markalama; čemu se čuditi kada neko kaže da je Trnopolje bilo sabirni centar, a ne koncentracijski logor za Bošnjake; čemu se čuditi kada se napada komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković jer je ispred Udruženja boraca Armije RBiH osudio imenovanje tajnice srpskih ratnih zločinaca za šeficu Nadzornog odbora BH Telecoma; čemu se čuditi kada u Njemačkoj osvane knjiga stanovitog Cyrilla Stiegera o Bošnjacima kao bivšoj jugoslavenskoj nacionalnoj manjini (sic!) pod naslovom Mi više ni ne znamo ko smo; čemu se čuditi kada se na to nadoveže novinar novina Frankfurter Allgemeine Zeitung s člankom o Bošnjačkom saboru i konstatacijom da su “Bošnjaci izmišljeni jednog ponedjeljka”; čemu se čuditi kada jedan pubertetlija u Tuzli grafitima išara spomenik žrtvama Tuzlanske kapije? Pa čemu, kada je tako, ničemu! Bošnjački autošovinizam stvara pretpostavke za ove teze, njeguje ih i opravdava, a kada one postanu djelatne, na scenu nastupa teza da najveća bošnjačka nacionalna stranka nešto prodaje Hrvatima ili Srbima i da teži stvaranju tzv. findžan-države.

Koju tačno funkciju imaju ta izmišljena mitologija i te vještačke dileme? Zašto se one stalno ubacuju u bošnjački javni diskurs i zašto se na njima toliko insistira? Koji je pravi razlog, možda se ponabolje vidi po rezultatima koje one imaju na kretanja u bošnjačkom društvu i kroz posvemašnju dezorijentaciju u prostoru i vremenu, trošenju dragocjenih i ionako oskudnih kapaciteta radi traženja rješenja za probleme koje praktično ne postoje. Čini se kao da neko želi držati Bošnjake u uvjetima stalne umjetne krize, i to ne samo unutarpolitičke nego i kulturološke i identitetarne. Zato ih i toliko plaši jedna obična svečana akademija s prisjećanjem na Bošnjački sabor kada je Bošnjacima vraćeno njihovo ime.

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!