Od blatnjavih fudbalskih terena do svjetskih operskih kuća

“Jednog je dana u novinama objavljen konkurs u kojem su tražili pjevače za hor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Prijavio sam se na nagovor majke iako sam bio uvjeren da se ne može tek tako s ulice doći i pjevati u horu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio sam u krivu. Trebalo je odraditi neke pripreme za operu Nabucco. Bilo je to, čini mi se, u decembru 2003. godine. Još sam pomalo igrao fudbal. Održana je audicija na kojoj su primili nas desetak, od sedamdesetak prijavljenih na konkurs”

Amir Saračević odrastao je u Pločama. Budući da Ploče 1982. godine nisu imale svoje porodilište, većina djece iz ovog grada rodila se u Metkovićima, Makarskoj, Splitu, a najčešće, poput Amira, u Mostaru. Do svoje četrnaeste godine Saračević živi u Pločama, a nakon završetka agresije na Bosnu i Hercegovinu i deblokade Sarajeva, prelazi u glavni glad BiH da živi s nanom i dedom. Počeo je trenirati fudbal u FK Sarajevo prije nego što je upisao srednju školu.

“To mi je nekako u to vrijeme bilo mnogo važnije. Sam sam došao u Sarajevo. Nekoliko mjeseci kasnije, došli su i moji roditelji s bratom. Fudbal sam počeo trenirati 1991. godine u klubu Jadran iz Ploča. U njemu sam trenirao pet godina, a igrao sam i za reprezentaciju Dalmacije s Darijom Srnom. Imali su u Metkovićima tada dobar fudbalski klub Neretva, pa smo se uvijek natjecali ko će više golova dati, pošto je i on tada igrao u napadu, a tek poslije je prebačen na desnog beka. Darijo je bio zaista dobar i odskakao od ostale djece, baš kao i ja”, prisjeća se Saračević.

Treninzi i dvije škole istovremeno

U Sarajevu Amir upisuje Srednju muzičku školu – odsjek klavir. Međutim, već u prvoj godini napušta Srednju muzičku školu: “Nije se moglo ići istovremeno u Prvu bošnjačku gimnaziju, trenirati fudbal u FK Sarajevo i ići u Srednju muzičku školu. Samo klavir iziskuje po šest‑sedam sati vježbanja dnevno ako želiš biti pijanist. Uvijek mi je bilo žao što sam Muzičku školu tako rano napustio, ali jednostavno nisam imao dva života kako bih to sve stigao”, objašnjava Amir, te dodaje da je, kada je stigao u FK Sarajevo, bio svjestan da dolazi u veliki klub i samim tim bio ponosan što će biti dio takvog tima.

Vrlo brzo shvatio je da su uvjeti za treniranje izuzetno loši: “Rat samo što se bio završio. Treniralo se ljeti u prašini, a zimi u blatu. Mora se trenirati na pravoj podlozi da bi se moglo napredovati. Dešavalo nam se da uradimo vrhunske pripreme i treninge, odemo na turnir u Italiju ili Francusku i jednostavno ne mognemo da se nosimo s tim momcima zato što nismo naučili igrati na travi. Brža je podloga, drugačije se lopta ponaša, teško je. Bez obzira na talentiranost i želju za uspjehom, tih je godina bilo teško trenirati i uspjeti. Odradite dobar trening, ali znate da vas poslije toga čeka ledena voda za tuširanje – ne bude vam nimalo drago. Sve to utječe na razvoj mladih sportista, a godine u kojima se razvijate prođu vrlo brzo. Ako tada nešto ne napravite, poslije bude kasno. Dovoljno je da godinu ili dvije zakasnite u razvoju i, realno, tu vam i prestaje karijera.”

Uskoro je došao i novi trener koji je imao svoje favorite, ali među njima nije bio Amir Saračević. Izostavio ga je s priprema. “Vidio sam da se tu više nema šta tražiti, sve se vrtjelo ukrug. I onda sam faktički završio karijeru s dvadesetak godina. Nezgodno je kada imaš, recimo, dvadeset dvije godine, ideš tramvajem na trening, nemaš dinara u džepu, a k'o fol nešto treniraš. Nadaš se napredovanju i uspjehu, a na kraju posumnjaš da će od toga ikada u budućnosti išta biti. Tada sam htio raditi bilo šta kako bih zaradio nekakav novac. Jednog je dana u novinama objavljen konkurs u kojem su tražili pjevače za hor Narodnog pozorišta u Sarajevu. Prijavio sam se na nagovor majke iako sam bio uvjeren da se ne može tek tako s ulice doći i pjevati u horu Narodnog pozorišta u Sarajevu. Bio sam u krivu. Trebalo je obaviti neke pripreme za operu Nabucco. Bilo je to, čini mi se, u decembru 2003. godine. Još sam pomalo igrao fudbal. Održana je audicija na kojoj su primili nas desetak, od sedamdesetak prijavljenih na konkurs”, sjeća se Amir. Na audiciji mu je pomoglo to što je od petog razreda osnovne škole svaki dan slušao klasičnu muziku, te tako s vremenom razvio odličan sluh.

“U to je vrijeme dance bio popularan, međutim, ja sam namjerno slušao klasiku jer taj dance mi je bio nekako primitivan. Iz inata sam počeo slušati klasiku i vrlo brzo mi se svidjela. Tako mi se, a da toga nisam bio posebno svjestan, razvio sluh. Mislim da je to bio i jedan od glavnih razloga zašto sam s lahkoćom počeo pjevati operu. Kad sam se tek zaposlio u horu, nije mi nikako bilo jasno kako dirigent čuje cijelu filharmoniju. Čovječe, imaš pedeset muzičara, ali čim neko pogriješi, on odmah uperi prstom u njega. Meni je to bilo fascinantno i potpuno nejasno. Tek sam poslije shvatio da je to prilično jednostavno jer nakon određenog vremena čujete doslovno sve ono šta se dešava na sceni”, objašnjava Saračević.

Amir kaže kako operu ranije nije ni volio niti slušao. Godine 2002. igrala je Tosca. Dobio je karte i na nagovor prijatelja otišao pogledati. Nije uopće znao šta ga očekuje. Kako i sam kaže, jedino što je o operi znao jeste da će neko pjevati i to je to. “Međutim, kada su ljudi izašli na scenu u kostimima, kad sam vidio da ima tu i neka radnja, pa kada sam vidio da je dolje orkestar koji uživo svira tu muziku, istinski sam se iznenadio. Bilo mi je izuzetno lijepo i odmah me privuklo. Tu se, zapravo, desila ta prva ljubav s operom”, kaže Amir.

Nezaboravna trema s prvog nastupa

Saračević od 2010. godine pjeva solističke uloge u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Imao je solističke koncerte i nastupe u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Beču, Londonu, Bruxellesu. Sarađivao je sa Sarajevskom filharmonijom mnogo puta. Sa Zagrebačkom filharmonijom radio je na projektu War Requiem od Benjamina Brittena, kao i na Beethovenovoj Devetoj simfoniji kao tenor.

“Prvi put sam nastupao na jednom takmičenju u Tuzli. Tu sam se doslovno oduzeo od treme. Noge mi klecaju, muzika traje, ja se kao pripremam za nastup, a jedina stvar o kojoj razmišljam jeste to zašto nikako ne mogu da smirim noge. One se tresu i ne mogu ništa da učinim. Zbog toga sam na nastupu fulao tekst. Ma haos živi. Katastrofa. Ali, pošto je bilo više numera, ispalo je kao u redu. Kako nastupate, tako se i s vremenom trema gubi. U međuvremenu tremu zamijenite odgovornošću, u smislu da tri dana prije nastupa ne izlazim iz kuće kako se ne bih prehladio. Sav razgovor svodim na minimum kako bih sačuvao glasnice. Za pjevače je govor najpogubniji, to najviše istroši glasnice. Recimo, u operetama imate mnogo glumačkog govora i pjevanja. Vi ste na sceni i naravno da morate glasno govoriti. To me istroši više nego da dvije opere zaredom otpjevam”, priča Amir Saračević.

Prije ovih nastupa Saračević je morao mnogo raditi na sebi s profesorima bez kojih, kaže, ne bi nigdje stigao. Jedno vrijeme trenirao je i vježbao s pokojnim Milivojem Bačanovićem. Profesorica Paša Gackić mu je također mnogo pomogla s pjevanjem: “To je legendarna profesorica Muzičke akademije u Sarajevu. Ona je mnoge pjevače koji danas pjevaju u pozorištu naučila pjevanju. Sa mnom je dugo radila. Smatram da sam strašno samokritičan i mislim da je to neophodno kako bih napredovao dalje. Što se tiče publike, sarajevska publika je izuzetno zadovoljna sa mnom, a i ja s njima. Najveća mi je nagrada kada vidim da je publika sretna i zadovoljna i da su kolege i muzičari sretni i zadovoljni. Onda idem kući s osmijehom, tri dana me to drži.”

Postoji šest vrsta tenora. Amir Saračević spada u dvije kategorije: leggiero i lirski tenor. Te uloge pisane su za tenore izrazito visokog glasa, pa Saračević do sada nije imao previše sreće s ulogama kada je riječ o leggieru, jer, osim opere Don Pasquale, nije imao drugih leggiero uloga. Kaže kako je kod pjevača veoma bitno da pjevaju ono što je napisano za njihovu vrstu glasa, jer tek tada mogu doći do potpunog izražaja. “Pošto nemamo mnogo premijera zbog ograničenog budžeta i generalno nedostatka sredstava, kod nas se često desi da se postavi neka opera koja nije predviđana za mlade pjevače. Mi onda nemamo izbora jer nemamo ništa drugo da pjevamo, a tu operu koja treba igrati nema ko pjevati osim nas, pa je onda mi moramo pjevati”, ističe Amir, te dodaje da se rijetko dogodi da neko uopće pjeva operu prije 27 ili 28 godine i da je Pavarotti svoj prvi internacionalni debi imao s 30 godina, i to u Beogradu. Dva dana poslije nastupao je u Sarajevu.

“Idealne godine za pjevanje opere su od tridesete do pedesete. Tada je čovjek u punoj snazi. Kada će dostići svoj vrh, zavisi mnogo i od same osobe. Pratim svoje nastupe od prije 5 ili 6 godina i sada, ogromna je tu razlika u kvaliteti. Potrebno je mnogo nastupa da bi se naučilo ponašanje na sceni, da imate sigurniji, rutinerski glas, da ne osjete ljudi strah kada pjevate. Stoga mislim da mene najbolje godine tek čekaju i da ću, kako vrijeme bude teklo, sve više dobivati opere koje će biti namijenjene meni”, kazao je Saračević. Nada se da će pjevati u velikim i poznatim operskim kućama i da će vidjeti još mnogo svjetskih gradove u kojima će upoznati nove ljude i kulture koje baštine njegovu veliku ljubav – operu.

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!