Obračun s prošlošću na njemački način

Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze

Nakon haške presude hercegbosanskoj šestorci svjedočili smo protekli mjesec podijeljenim reakcijama hrvatskog društva. Jedan dio lijevo orijentiranih intelektualaca i opozicionih političara pozdravio je hašku presudu pozivajući na katarzu. S druge strane, hrvatski mainstream mediji i vladajuća koalicija predvođena HDZ-om krenuli su u kampanju relativiziranja presude, predstavljajući je kao pokušaj nametanja krivice cijelom hrvatskom narodu. Politika relativizacije i revizionizma udruženog zločinačkog poduhvata možda je iznenadila pojedince koji nisu upoznati s odnosom hrvatskih desničarskih krugova prema naslijeđu marionetske države Sila Osovine, Nezavisne Države Hrvatske, ali ne i one koji su upoznati s tom tematikom i koji posljednje reakcije hrvatske desnice ne vide kao eksces već kao izraz žive tradicije u dijelu hrvatskog društva.

Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda je najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država, na koju i Hrvati gledaju s posebnom blagonaklonošću. Stoga ćemo se podsjetiti na koji se način njemačko društvo suočilo sa svojom nacističkom prošlošću.

Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze njemačkog naroda. Brandt je ujedno i prvi kancelar koji je posjetio Poljsku poslije Drugog svjetskog rata. Otišao je u Varšavu 25 godina nakon završetka rata s namjerom da potpiše sporazum o uzajamnom odustajanju od primjene sile i priznavanju poslijeratnih granica. Varšava je bila grad u kojem su nacisti sabili u geto na stotine hiljada Jevreja, deportirali ih u koncentracijske logore i pogubili. Kada je položio vijenac na spomenik herojima Varšavskog geta, poklanjajući se žrtvama, Willy Brandt nije spustio samo glavu, već je pao na koljena. U tom položaju ostao je duže od minute. Među prisutnima je zavladala grobna tišina.

ODŠTETA PREŽIVJELIMA

Razlike između austrijske i njemačke političke kulture možda se nekima čine iznenađujućima. One proizlaze iz različitih odnosa prema odgovornostima za kataklizme Trećeg rajha. Austrija je dala nemali doprinos Hitlerovoj mašini za ubijanje: uz samog Hitlera, mnoge glavešine nacističke Njemačke bile su Austrijanci. Ipak, nakon što je sve završilo, Austrijanci su uspjeli izbjeći svaku odgovornost za užase. Zločini Trećeg rajha bili su samo i isključivo njemačka stvar. Za razliku od Austrije, Njemačka je plaćala ratne reparacije onima koji su preživjeli holokaust. Nakon rata, vlasti nisu onemogućile povratak bivših nacista u politiku. Posljedica toga bilo je ostavljanje Jevreja na margine društva. Anketa iz 1946. godine otkriva da je polovina austrijskog stanovništva smatrala kako je Treći rajh vodio ispravnu politiku prema Jevrejima.

Iako je odnos prema nacističkoj prošlosti bio drugačiji u Njemačkoj, on nije bio jednak u objema njemačkim državama. Zapadna Njemačka priznavala je nacističke zločine, dok je Istočna Njemačka cijelu krivicu svaljivala na zapadni kapitalizam i Sjedinjene Američke Države. Zapadna Njemačka najprije se fokusirala na prisjećanje otpora nacizmu, a zatim na prihvaćanje širokog spektra nacističkih zločina. Diplomatski odnosi između Njemačke i Izraela uspostavljeni su 1965. godine, a od tada Njemačka pruža ogromnu političku podršku Izraelu. “Na vanjskopolitičkom planu to nije donosilo uvijek korist – prvenstveno u odnosima Njemačke s arapskim zemljama. Skoro bezrezervna podrška Izraelu proizlazila je kao obaveza zbog njemačke historije, ali je shvatana kao antiarapski stav. Dugo je trajalo dok su Arapi shvatili da u njemačkoj obavezi prema Izraelu nema ništa što bi bilo usmjereno protiv njih”, objašnjava Peter Philipp, stručnjak za Bliski istok i dopisnik Deutsche Wellea.

U tekstu Kome je Njemačka platila ratnu odštetu? Michael Marek, također novinar Deutsche Wellea, objašnjava da se Londonskim sporazum o dugovanjima iz 1953. godine Savezna Republika Njemačka obvezala vratiti i dugove koji nisu nastali kao posljedica Drugog svjetskog rata. Zapadna Njemačka uspjela je dogovoriti smanjenje tog duga s početnih 29 na 14,5 milijardi njemačkih maraka. Osim toga, njemačko izaslanstvo postiglo je i to da bivši ratni neprijatelji priznaju njemačka potraživanja prema inostranstvu. “Time je omogućeno da se Njemačkoj mogu početi isplaćivati krediti. To je poticalo ekonomski oporavak, pogotovo jer su zajmodavci otvorili svoja tržišta za njemačke proizvode. Svi mogući zahtjevi iz ratnog razdoblja odgođeni su za neki kasniji dogovor. Samo nekoliko dana nakon sporazuma iz Londona, Parlament Njemačke usvaja sporazum s Izraelom o ratnoj odšteti. Jevrejska zajednica dobiva isporuku njemačke robe u vrijednosti od tri milijarde njemačkih maraka. Organizacija “Jewish Claims Conference”, osnovana 1951. godine, da bi kod odštetnih zahtjeva zastupala nacističke žrtve, dobiva 450 miliona njemačkih maraka. Osim toga, Njemačka je do 2000. godine isplatila oko 83 milijarde njemačkih maraka bivšim prisilnim radnicima i zatvorenicima iz koncentracijskih logora”, objašnjava Marek.

DRŽAVA I VELIKE KOMPANIJE ISPLATILE ŠTETU ŽRTVAMA

U septembru 1952. godine potpisan je Luksemburški ugovor između Konrada Adenauera, tadašnjeg njemačkog kancelara, izraelskog ministra vanjskih poslova Moše Šareta i predsjednika Svjetskog jevrejskog kongresa Nahuma Goldmana. “Ugovor koji je potpisan nije imao nikakvu podlogu u međunarodnim zakonima. Država Izrael nije postojala u vrijeme za koje će se platiti odšteta. Delegacija koja je učestvovala u pregovorima nije imala legitimitet, a ni legalitet da djeluje u ime Jevreja s obzirom na to da su svi oni tada bili građani suverenih država. Jevreje je predstavljala supernacionalna i sektaška jevrejska organizacija, a ne vlade zemalja u kojima žive. Luksemburški ugovor dao je do znanja da Jevreji bilo gdje, bez obzira na državljanstvo, tvore jedinstvenu nacionalnu grupu, te da su svi Jevreji svijeta ustvari bili jedna od strana u Drugom svjetskom ratu”, piše Mark Weber u tekstu Njemački dug Izraelu.

Nahum Goldman, jedna od ključnih političkih jevrejskih figura u prošlom stoljeću i potpisnik Luksemburškog ugovora, izjavio je 1976. godine da bez njemačke reparacije Izrael ne bi imao ni polovinu tadašnje infrastrukture. “Svaki voz u Izraelu je njemački, brodovi su njemački, kao i struja, te veliki dio industrije…”, izjavio je Goldman. Njemačka je u Izraelu izgradila pet termoelektrana, što je učetverostručilo izraelske energetske kapacitete. Također, postavila je 280 kilometara velikih cijevi za navodnjavanje, što je učinilo da pustinja procvjeta. Izrael je pritom dobio 65 njemačkih brodova, uključujući četiri putnička. Krajem 1980. godine Njemačka je objavila da je imala 4.344,378 zahtjeva prema kojima je isplaćeno 50.180.000.000 njemačkih maraka. 40% od ukupnog broja osoba koje su zahtijevale odštetu od Njemačke živjelo je u Izraelu, 20% u Zapadnoj Njemačkoj te 40% u drugim zemljama. Do 2000. godine Njemačka je isplatila 83 milijarde maraka reparacije.

Važno je istaknuti da nije samo njemačka država plaćala ratne reparacije, već su to činile i velike kompanije koje su radile za interese nacističke države, a koje su opstale i u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Te su kompanije, prije svega, plaćale odštetu jevrejskim i drugim radnicima koji su tokom Drugog svjetskog rata bili prinuđeni raditi u ovim kompanijama. Jedna od tih velikih kompanija jeste i “Siemens”, koja je do sada isplatila mlionske odštete. Izražavajući duboko žaljenje zbog onoga što je učinjeno Jevrejima tokom nacističke vladavine, Eberhar Posner, direktor za odnose s javnošću u “Siemensu”, izjavio je 1998. godine da je kompanija na zahtjev Svjetskog jevrejskog kongresa isplatila multimilionsku odštetu tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća i humanitarnu pomoć u individualnim slučajevima, te da je osnovan novi humanitarni fond u visini od dvadeset miliona maraka za bivše prinudne radnike. Tih je godina i njemački gigant autoindustrije “Wolkswagen” osnovao sličan fond u identičnom iznosu.

ZA NEGIRANJE HOLOKAUSTA I DO PET GODINA ROBIJE

Od zemlje do zemlje veoma se razlikuje odnos prema onima koji negiraju holokaust. U Sjedinjenim Američkim Državama pravo na slobodu izražavanja pokriva i pravo na negiranje holokausta. To isto važi i u Velikoj Britaniji. Nasuprot tome, u mnogim evropskim zemljama negiranje holokausta kažnjivo je zakonom. U Austriji je od 1992. godine kažnjivo svako “negiranje genocida ili drugih zločina protiv čovječnosti koje su počinili nacionalsocijalisti”. Dvije godine prije Austrijanaca isto su učinili i Francuzi. U Belgiji i Luksemburgu kažnjivo je “negiranje historije”, u Češkoj i Poljskoj također. U Španiji je, međutim, drugačije. U toj zemlji negiranje holokausta bilo je kažnjivo do 1995. godine. Onda je Ustavni sud 2007. odlučio da se to kosi sa zakonom o pravu na slobodu mišljenja. U Njemačkoj su kazne za negiranje holokausta do 1995. godine bile novčane. Onda je donesen zakon prema kojem je negiranje holokausta krivično djelo, a onome ko negira holokaust može biti izrečena i zatvorska kazna u trajanju do pet godina.

Kako je precizirano u zakonu, holokaust ne mora biti negiran na teritoriji Njemačke, ali će negiranje biti zakonski sankcionirano ako je onaj ko negira holokaust njemački državljanin. Tako je Administrativni sud u Regenzburgu izrekao 2013. godine kaznu od 1.800 eura ultrakonzervativnom katoličkom biskupu Richardu Williamsonu jer je u jednom televizijskom intervjuu za švedsku televiziju negirao holokaust. Posljednji poznati slučaj desio se u augustu ove godine, kada je osamdesetosmogodišnja Ursula Haverbeck, poznata kao “baka nacista”, kažnjena s još dvije godine zatvora zbog negiranja holokausta i izazivanja mržnje. Presuda je donesena pošto je Haverbeck uložila žalbu na odluku nižeg suda koji ju je prethodno osudio na dvije i po godine zatvora, također zbog negiranja holokausta. Ona je i tokom suđenja uporno, uprkos svim dokazima, tvrdila da koncentracioni logor Auschwitz nikada nije bio korišten za masovno istrebljenje ljudi. “Baka nacista” svoje je tvrdnje objavljivala u desničarskom časopisu Glas Rajha, koji izlazi izvan Njemačke.

Prema posljednjim dostupnim podacima njemačkog Ministarstva pravosuđa, u 2015. godini u toj su zemlji osuđene 93 osobe zbog negiranja, opravdavanja ili relativiziranja genocida koji su počinili nacisti. Šestero je osuđeno na kaznu zatvora. Austrijsko državno tužilaštvo prošle je godine dobilo 75 prijava koje se odnose na poricanje, relativiziranje, odobravanje ili opravdavanje nacističkog genocida ili drugih zločina protiv čovječnosti. U 2016. godini zbog toga je četvero ljudi završilo u zatvoru.

“DNEVNIK ANNE FRANK” PRVO JE PREVEDEN NA NJEMAČKI JEZIK

Jedna od najprodavanijih knjiga svih vremena jeste Dnevnik Anne Frank, potresno svjedočenje o skrivanju Jevreja od nacističkih progona. Do sada je ova knjiga prevedena na sedamdeset jezika i prodana u više od četrdeset miliona primjeraka. Zanimljivo je da je Dnevnik Anne Frank prvi put preveden s holandskog izvornika upravo na njemački jezik 1951. godine, a i danas je nezaobilazna lektira u njemačkim osnovnim školama. Prošle godine snimljen je i igrani film o Anni Frak u njemačkoj produkciji. “Zašto njemački producenti uvijek moraju sve prepustiti Amerikancima”, pitao se 1959. godine ljutito jedan njemački dnevni list kada je film Dnevnik Anne Frank u holivudskoj produkciji ušao u kina. Od tada je moralo proći pola stoljeća da bi u kina stigla njemačka kinematografska produkcija.

Film, koji se prije svih obraća mladima, doživio je svoju svjetsku premijeru na 66. Berlinalu u sekciji “Generation”. Već u martu 2016. godine film režisera Hansa Steinbichlera ušao je u njemačka kina. “Dnevnik Anne Frank važan je dokument njemačke historije i stalno smo se čudili zbog čega nije urađena njemačka verzija filma”, izjavili su uoči premijere producenti M. Walid Nakschbandi i Michael Souvignier. “Moja želja bila je da Annu Frank neprimjetno transformiram u današnje vrijeme”, rekao je režiser. Naravno da je materijal, kaže on, i dalje historijski, ali ga se ne treba držati slijepo. Steinbichler je pred premijeru oštro kritizirao uspon desnice u Evropi, ističući kako je uvjeren da nas od onoga što se nekada dogodilo Anni Frank “dijeli samo treptaj oka”.

Teško je i pobrojati sve ulice u njemačkoj koje nose imena po žrtvama nacističke ideologije i disidentima koji su se opirali Hitlerovom režimu, a nekoliko njemačkih gradova ima ulicu nazvanu po Anni Frank. I ne samo ulicu. Njemački željeznički operater Deutsche Bahn (DB) odlučio je krajem oktobra ove godine da dvadeset pet vozova imenuje po žrtvama nacizma i po disidentima koji su se opirali nacizmu, poput Hansa i Sophie Scholl i teologa Dietricha Bonhoeffera. Iako je pretrpio kritike od dijela javnosti zbog odluke da jedan od vozova nazove po Anni Frank, jer su neki ocijenili da je neukusno imenovati voz po žrtvama nacizma koje su upravo ovim prijevoznim sredstvom deportirane u logore smrti, DB je ustrajao u odluci da voz velikih brzina nosi ime Anne Frank.

Jedan od načina denacifikacije njemačkog društva jesu i spomenici žrtvama holokausta. Godine 2005. završena je izgradnja spomenika evropskim Jevrejima ubijenim u Drugom svjetskom ratu. Iako je inicijativa za izgradnju ovog spomenika došla od grupe aktivista okupljenih oko novinarke Lee Rosh, na kraju je njemački Bundestag, tada još sa sjedištem u Bonnu, odlučio oformiti fondaciju za izgradnju spomenika žrtvama holokausta. Predsjednik Parlamenta tada je bio demokršćanin (CDU) Norbert Lammert. Svjestan krivice i odgovornost izjavio je jednom prilikom: “Bio sam među onima koji su tada izričito zastupali stav da naša selidba u Berlin nakon ponovnog njemačkog ujedinjenja upravo mora početi jednim ovakvim demonstrativnim signalom.”

U NJEMAČKOJ ZA KATARZU, A U HRVATSKOJ ZA DOM SPREMNI

Za razliku od Njemačke, u kojoj je denacifikacija društva provođena na svim njegovim nivoima, disciplinirano kako to samo može biti u Njemačkoj, u Hrvatskoj se i dalje koketira s ideologijom ustaštva. U znak protesta zbog blagonaklonosti Vlade prema simpatizerima ustaštva, predstavnici srpske i jevrejske zajednice, kao i antifašističkih organizacija, posljednje su dvije godine bojkotirali državnu komemoraciju žrtvama u Jasenovcu. Posebno ih je razljutila ploča s natpisom “Za dom spremni”, odnosno s ustaškim ekvivalentom nacističkom pozdravu “Sieg Heil”, koju su u neposrednoj blizini nekadašnjeg jasenovačkog logora u novembru prošle godine podigli hrvatski veterani iz Domovinskog rata.

Podsjetimo, tada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović umanjila ustašku konotaciju tog slogana nazvavši ga “starim hrvatskim pozdravom”, iako prominentni hrvatski povjesničari tvrde da ga niko nije koristio prije ustaša. Nakon što je mjesecima kritizirana jer nije reagirala na postavljanje ploče u Jasenovcu, Vlada je “riješila problem” donijevši odluku da se ploču premjesti u obližnju Novsku.

U godišnjem izvještaju “pučke pravobraniteljice”, objavljenom u maju ove godine, navodi se da su u Hrvatskoj prisutni rast govora mržnje kao i revizija holokausta. “Sve je više medija koji šire predrasude i stereotipe, objavljuju huškačke napise prema manjinskim skupinama, rehabilitiraju ustaški režim te znatno umanjuju ili negiraju zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu”, navodi se u izvještaju. Među najglasnijim revizionistima članovi su Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, nevladine organizacije u čijem se članstvu nalaze novinari, učitelji, sveučilišni profesori i katolički svećenici. Članovi Društva zastupaju teoriju da je Jasenovac za vrijeme ustaša bio radni logor, a da je logorom smrti postao tek kada su ga nakon Drugog svjetskog rata preuzeli partizani.

Za razliku od zakona drugih EU članica, kao što su Njemačka ili Austrija, hrvatski Kazneni zakon ne referira se doslovno na holokaust ili zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. U članu 325. Kaznenog zakona navodi se da onaj koji “javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina” može dobiti kaznu zatvora u trajanju do tri godine. Međutim, kako piše Tamara Opačić u tekstu Selektivna amnezija: Hrvatski negatori holokausta, u Hrvatskoj do novembra 2017. godine nije podignuta nijedna optužnica na osnovu ovog člana Kaznenog zakona.

Ostaje da vidimo hoće li Hrvatska napokon krenuti putem Njemačke kao što je predano slijedila njen put tokom Drugog svjetskog rata, pa se kritički suočiti sa svojom prošlošću i zločinima počinjenim u njeno ime, ne samo tokom Drugog svjetskog rata već i tokom devedesetih godina. To bi značilo promjenu trenutnog političkog, ali i pravosudnog diskursa. Nakon presude Prliću i drugima, postoji mnoštvo materijala na osnovu kojeg bi se mogle podići optužnice na osnovu člana 325. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, ali to bi ujedno značilo i podizanje optužnica protiv najviših državnih funkcionera.

PROČITAJTE I...

Već nekoliko mjeseci traju prepirke mještana Fojnice u vezi s premještanjem Muharem efendijine džamije u ovom gradu. Stara građevina iz 17. stoljeća već je odavno postala suviše mala za sve tamošnje vjernike i neuvjetna za sve aktivnosti; dio džematlija želi premještanje džamije i ugrađivanje njenih dijelova u novu džamiju, za čiju su gradnju pronađeni donatori, ostatak džemata takvoj se ideji protivi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!