Objavljen prvi tom Dnevnici I hadži hafiza Halid-efendije Hadžimulića

U subotu, 4. marta, u mevlevijskoj tekiji na Jekovcu promoviran je prvi tom Dnevnici I hadži hafiza Halid-efendije Hadžimulića, mesnevihana i dugogodišnjeg hatiba Careve džamije. Hadžimulić je od svoje šesnaeste godine neumorno vodio dnevnik u kojem je bilježio vlastite afinitete i planove, društvena kretanja, pročitane knjige i odgledane filmove, svoj intelektualni i duhovni razvoj. Prvi tom tog neobičnog dnevnika (koji obuhvata period od 1. januara 1931. do 8. septembra 1938. godine) priredio je njegov učenik Šaban Gadžo, omogućivši tako široj čitalačkoj publici da se bolje upozna s intrigantnim likom Halid-efendije Hadžimulića. Redakcija Stava, u svrhu promocije ovog vrijednog izdanja, objavljuje dijelove dnevnika

Bilješka: Pošto ima mnogo narodnih pjesama koje nisu dovoljno poznate među svijetom, odlučio sam da neke zapišem.

 

  1. Mujo i vila

Bôlan Mujo po avliji šeće,

Bônu glavu na duvar naslanja,

Iz duvara nešto progovara:

Bolan Mujo, što ne l’ječiš râna?

“Liječi vilo, l’ječi posestrimo:

Daće majka ruku iz ramena,

Daće seja rusu pletenicu,

Daće draga almas-đerdan s vrata.”

Poduze se vila zagorkinja,

Te izl’ječi Muji grdne rane.

Dade majka ruku iz ramena,

Dade seja rusu pletenicu,

Ne da draga almas-đerdan s vrata.

Razljuti se vila zagorkinja,

Te pozlijedi Muji grdne rane

I umrije, žalosna mu majka!

 

Bilješka: Ovu sam pjesmu čuo od Safijahanume Sudžuke, u ponedeljak dne 22. februara 1932. godine, Sarajevo.

 

Jedan san (Sarajevo, ponedeljak 5/II 1934.)

 

  • Noćas sam usnio da sam bio u društvu Adema i Havve, prvih ljudi na svijetu. Sa njima sam bio u jednoj velikoj prašumi, u kojoj su se mogli čuti samo glasovi lavova, tigrova, i drugih krvožednih životinja. Oni su imali i jedno dijete, koje je ležalo u grmu, a koje sam i ja (na snu) vidio. Tom prilikom oni su me naročito napominjali da klanjam.

(Sarajevo, četvrtak 15/II 1934.)

 

  • Jutros sam ustao na sabah, pa pošto smo, kao i obično, zajedno (džematile) klanjali sabah, popili smo kahvu. Iza toga sam se zabavljao prevođenjem njemačkog štiva der Kirschenzweig od Petra Roseggera. Oko 10 sati otišao sam Avdagi Kapiću, našem bakalu, pa sam kod njega uzeo nekoliko potrebnih stvari. Kada sam došao kući, počeo sam čitati roman Ajvanho od Valtera Skota. Oko pola jedan otišao sam u Imare, a kada sam se vratio, ručali smo.

 

  • Popodne sam proveo uglavnom u zabavljanju. Iza akšama sam malo učio u Musafu, a iza jacije smo, ja, Mustafa i otac, otišli dajdži na sijelo, pa smo slušali Šifaišerif, kojega je predavao M. Tufo. Oko 11 sati vratili smo se kući.

 

Sjećanja iz Lugicina života (18. IX 1932.)

 

  • Ja sam Lugicu veoma volio. Vrlo često sam je držao na krilu, a ona mi je prela. Kad je ostarila počela je baliti, pa je više niko nije htjeo da uzme na krilo, ali ja sam je i tada uzimao, iako me je mati više puta ružila što će mi da mi bali pantole. Naš mačak Puco, kao jači, često puta bi napao na Lugicu. Ona kao slabija, morala je podlijegati jačem, pa bi je on jako ubio. Ja sam je češće branio od Puce, a obijesnog mačka, crnog Pucana, sa šipkom ili metlom otjerao. Danas smještajući stvari, našao sam u jednoj teci ovo o Lugici: Lugica Hadžimulić je carica među svima mačkama na čitavom ovom dunjaluku. Ovo svakako dokazuje koliko sam je volio.

Ljubav prema otadžbini (21. XI 1932.)

Ljubav prema otadžbini je ljubav, koju svaki čovjek iskazuje prema svojoj zemlji. Ta ljubav dolazi otuda, što su u toj zemlji živjeli njegovi djedovi i pradjedovi, što se u njoj rodio i napokon što u njoj živi i uživa. U ovoj zemlji gdje mi sada živimo, živjeli su prije nas naši očevi i djedovi. Oni su ovu zemlju čuvali i branili od tuđih naroda i ostavili su nam mnogo raznih uspomena, po kojima se sjećamo njihovog negdašnjeg života i rada. Otuda je sasvim prirodno da volimo svoju otadžbinu, koju nam je i u najtežim trenutcima teško napustiti. Ali nije samo da mi od svojih starih nasljeđujemo ovu ljubav. Mi u svojoj domovini radimo i učimo, po njoj se slobodno krećemo, u njoj nalazimo zaštite, pa najzad, u njoj smo okruženi svojim narodom, svojom rodbinom i prijateljima, pa nam je zato i život mio. Pa ko ne bi svoju domovinu volio? Ljubav prema domovini dolazi od ljubavi prema domu. Svaki čovjek voli svoj dom, gdje su živjeli njegovi očevi, i gdje se i on rodio. Od domoljublja čovjek zavoli svoju okolinu, svoj zavičaj, pa najzad kad proputuje svoju zemlju i s njom se dovoljno upozna, zavoli i nju. Kada čovjek pored svoje otadžbine upozna i neke druge zemlje, koje obiluju raznim ljepotama, on ih takođe zavoli. Ali se nikad neka druga zemlja, makar ona i bila ljepša od svoje domovine, ne može zavoliti kao svoja zemlja.

3333 (14. VI 1934.)

 

Bilješke: U drugoj polovici 1932. godine bila je u modi igra jo-jo. Ata je kupila dva, pa sam i ja igrao. Gornji broj kao naslov pokazuje moj rekord u tome.

  • U petak 9. decembra 1932. god. od ½.8 pa do 8.¼ h izjutra igrao sam jo-jo i napravio
  1. Igrao sam tako dugo, da me desna ruka zabolila, pa sam odlučio da završim igru ovim brojem. Inače mogao sam sigurno i veći broj dostići. To je moj rekord sa jo-jo.

 

Sitne bilješke (21. VI 1934.)

 

  1. Danas sam počeo prevađati sa francuskog pjesmu Cain iz knjige Choix de lectures,

koju je, po Bibliji, spjevao Viktor Igo.

  1. Danas je u oca bio ispit u ruždiji, pa je zato otišao ranije.
  2. Ne znam da je ikada ovolika kiša padala kao danas. Ulicama su tekle prave rijeke. Bezbeli je bilo svuda štete. Ako Mustafa kupi sutra Jugoslovensku poštu, vidjeću sve gdje je šta bilo. Danas su se vazdan vili mutni oblaci.

 

Život moje sestre (Sarajevo, četvrtak 16. VIII 1934.)

 

Bilješka: Danas smo se vratili iz Gračanice i ja sam odmah noćas uzeo da štogod napišem o životu Samije. Kada je odrasla, Samija je počela pomalo ašikovati. Imala je dva momka, ali joj nijedan nije bio suđen; udala se za onoga koga nije vidila prije udaje. Toj kobnoj udaji bio je uzrokom Abdulah Hadžimulić. Njegova mati joj je nafalila Huseina Hajrića, a Abdulah je otišao Husein-ef. kući, razgledao je, rekao da je u lijepom šeheru, na dobrom mjestu, te da će joj tu biti ugodno kao kod svoje kuće. I Samija je pošla u neizvjesnost. Kada sam joj ja prvi put otišao, a to je bilo uz ramazan 1350. godine, vidio sam istom u kakvom se mjestu Samija nalazi, a kako li je tek bilo njoj, kada je prvi put vidjela tu grobnu seosku samoću, taj zemaljski pakao! I u toj samoći, bez igdje ikog svoga, morala je ona da dočeka svoju budućnost, da tu uvene. Od tada je prošlo tri godine (a kako ih je Samija provela tamo, ne mogu da shvatim). Kada joj ja odem u posjetu, osanišem se za nekoliko dana. Danas kada smo bili u Gračanici, Samija se je malo preporječila sa Husein-ef. Tu je bila mati, Ata i ja. Između ostalog, Samija je rekla (materi): Da ste me bôgdo i na Humku poslali, samo da me niste udali! Usto je sve plakala, tako da je materi bilo veoma teško. Kada smo pošli od Samije, plakali smo za njom.

 

Jedan rijedak san (Sarajevo, ponedeljak 21. marta 1938 / 21. I 1357. u 6h izjutra)

Što sam odavno želio, noćas sam usnio: sastao sam se na snu sa Muhammedom, alejhisselamom. Evo kako je to bilo: Nađoh se ja ko u jednoj islamskoj zemlji na Istoku. Oko mene se pružala prostrana ravan. No narod tamošnji bijaše u velikoj uzbuni: Arabija je bila pala pod nemuslimane i sve se diglo na osvetu. Utom se sa istočne strane pomoli dženaza. Ljudi su na rukama nosili lijep tabut, pokriven finom čohom i u njemu mubarek tijelo Muhammed, alejhisselamovo. Tabut spustiše taman pokraj mene. Poslije nekoliko trenutaka pridignu se iz njega Muhammed pejgamber (s.a.v.s.) i obrativ se meni čvrsto me zagrli, govoreći: Aferim, dragi Halide. Ja se s tobom ponosim što imam takog čovjeka među svojim sljedbenicima. Ustraj u radu i bićeš sretan. Ja mu se nato zahvalim, poljubim ga u ruku i odmaknem se da bi mu drugi mogli pristupiti. Poslije mene, on je razgovarao sa materom, sa Samijom i sa ostalim ukućanima i rodbinom koji su bili sa mnom došli. Ne sjećam se šta je njima rekao, jer sam bio dirnut i uzbuđen radi ovako neočekivanog susreta sa Božijim Poslanikom. Kad sam se probudio dugo sam razmišljao o svom snu: kako me je Bog usrećio što sam se vidio sa Najvećim Čovjekom, i šta ovaj san za mene znači. Zanimljivo je to da se sad, neposredno iza sna, ne sjećam nikakvih pojedinosti o fizionomiji Božijeg Poslanika, premda sam mu u lice gledao i s njim razgovarao. Ovaj san ostaviće na mene dubok utisak, jer sam to odavno želio i danas evo doživio. Samo mi je čudo što iz Alejhisselamovih riječi ne mogu da nađem nikakav savjet, koji bi mi poslužio kao ideja vodilja, kako da postupam u ovim teškim časovima perturbacija i stalne neizvjesnosti: da li da idem u Zagreb ili da ostanem u Sarajevu? Uostalom, srećan sam što me je Muhammed pejgamber (s.a.v.s.) pohvalio, jer će mi to dati potstreka u daljem radu i uliva mi nadu na uspjeh. Ja ću sa svoje strane gledati da dokažem da sam dostojan te pohvale.

Gračanica, subota 14. maj 1938.

Evo me kod Samije u Gračanici. Došli smo juče. Sada je 4.½h popodne. Husein-efendija je nekuda otišao, a ja i Samija ostali smo sami kod kuće. Baš malo prije pjevali smo jednu lijepu pjesmu, pa odlučih da je zapišem. Evo je:

 

Vjetar puše, al-katmer miriše,

Dragi dragoj doći ne mogaše.

Dragi dragoj sitnu knjigu piše:

Moja draga, jesi l’ se udala?

Jesam, dragi, i sina rodila;

Tvoje sam mu ime nad’jevala.

Kad ga lilam, ovako mu pjevam:

Nini sine, ne bilo ti babe,

Majka ti se udovicom zvala,

Pa otišla za prvog sevdaha,

Ne bi l’ ga se mlada nagledala!

Sarajevo, utorak 28. juna 1938.

Danas sam poslao pismo Feridu i između ostalog ovo mu pišem: (…) U pismu me koriš što Ti ne pišem o svom uspjehu. Da je uspjeh, davno bih Ti ga saopćio, ali sam od njega daleko 180°. Moje se školovanje, naime, završilo neuspjehom. Do sada sam se ustezao da Ti to kažem, ali kao iskrenom drugu ja ću Ti sve priznati: ja sam napustio školu i izgubio godinu. To me još ne baca u očaj, naprotiv sam srećan i presrećan što se više nikad neću vratiti u onu medresu među hodžusije, ali s druge strane obuzele su me strašne brige i zlokobne slutnje radi neizvjesne budućnosti: izgubio sam opštinsku stipendiju, izgubio sam besplatno mjesto u Uzdanici i prema tome sve šanse za rehabilitaciju. U ovoj strašnoj duševnoj groznici proveo sam gotovo cijelu godinu, ali mukama još nije kraj. Eto, to je epilog moje jednogodišnje borbe.

Suze na vrhu Trebevića (15. 8. 1938. godine)

Jutros sam ustao rano, oko pola pet. Bio sam budan, jer poslije onoga strašnog sna nisam mogao više zaspati. Kad me je otac zovnuo na sabah, ja sam se ozvao riječima: Šta je, babo? i odmah sam ustao. Uzeo sam abdest i klanjao sabah, a onda se spremio. Mati je bila na divhani, pa me pita: Kud ćeš? A ja kažem: Doćiću do kahve. Nato sam zaiskao sat koji sam zaboravio i krenuo. Evo me sada na Trebeviću, na najvišem vrhu njegovom. Išao sam putem puna 3 sata: od 5 do 8. Sunce je već davno izašlo i grije me u leđa, no blagi povjetarac rastjeruje vrućinu, pa je ovdje teferičiti prava milina. Naokolo je divan pogled: mogu sagledati cijelo Sarajevsko polje, čitav grad i sva okolna brda. U daljini čujem huku aeroplanskog motora, negdje bliže tup zvuk čekića. Inače svuda vlada grobna tišina. Ja volim samoću, žudim za ljepotom prirode. Ta ljudi su i onako pakosni, zato najvolim da sam daleko od njih. Ali u toj blagoslovenoj dolini žive oni koje volim i koji mene neizmjerno vole. Ne mogu ni da pomislim da mi se uskoro valja rastati od njih.

PROČITAJTE I...

Ovih dana razmišljam o ničim opravdanim optužbama oko jednog veoma značajnog časopisa, koji se u jednom trenutku pojavio kao istinski glasnik proljeća bošnjačkog kulturnog i književnog buđenja, o bošnjačkom časopisu za kulturu i društvo Behar, koji je preko dvadeset godina izlazio u Zagrebu. Izlazi i danas, ali nema više predznak bošnjački, a time ne samo da je izgubio svoju karakterističnu “magiju” nego smo ponovo svjedočili slične događaje s početka 20. stoljeća

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Mustafa 17.03.2017.

    Hvala Šaban Gadžo što si nas počastio ovom vrijednom zbirkom!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!