O tegobnom, ali dostojanstvenom životu Senada Mičijevića

Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao

– Nemoj ići u Blagaj. Sve se tumbe okrenulo. Najobičnije vašarište, pa i gore od toga. Ostani večeras kod mene, a prijateljima reci da te pokupe sutra ujutro kad se budu vraćali nazad – veli mi drug Senad Mičijević dok sjedimo u jednom od kafića, tik uz obalu Neretve, u Mostaru, uz tih, ugodan razgovor.

– Vrlo rado. Ali, nezgodno mi je zbog njih. Došli smo skupa i, bojim se, uvrijedit će se.

– U redu. Razumijem.

Dok prilazimo Blagaju, osupnut i, blago rečeno, neprijatno iznenađen, uviđam koliko se, nagore, od moje posljednje posjete Blagaju i Buni mnogo toga promijenilo i koliko je Senad bio u pravu. Zaista, “najobičnije vašarište, pa i gore od toga”.

Svuda naokolo štandovi s kineskim tričarijama, volovi i ovce na ražnju, roštilji, nabrzinu sklepane ljetne birtije – daščare i šta sve ne. Teški kičeraj. I neopisiva gužva. Dalje ne možemo, pa, uz golem rizik, nemajući izbora, auto ostavljamo pored neke ratom porušene kuće i nastavljamo ka Buni pješice.

Po dolasku, dok se moji saputnici, kroz stotine i stotine tjelesa, s mukom pokušavaju probiti u tekijsko dvorište, a meni takvo šta napamet ne pada, prelazim preko rogobatnog betonskog mosta – arhitektonski ničim usklađenim s prostornom matricom i nestvarno lijepim ambijentom – i sjedam u jedan od novoizgrađenih restorana.

Gledam u snažno izvorište Bune, u kristalno čistu rijeku iz koje se serbes može piti – pa se spuštam do rijeke, rukama zahvatam vodu, pijem i umivam se – u sitne i krupne ribe koje se praćakaju, u sure, visoke litice koje poput kakvog gorostasa raširenih ruku natkriljuju i štite mjesto od svakog zla i ljudske pogani, gledam u, za mene, uvijek novi, fascinantan, spektakularan prizor, kakav se drugdje teško može naći i moje prvobitno razočaranje netragom nestaje. Jer, Buna je naprosto Buna. Čudo.

Ali sam sam. I osjetih što tu i takvu bogomdanu ljepotu ne mogu podijeliti s nekim srcu mi dragim. Onako, šutke, bez ijedne izgovorene riječi.

Istodobno, javi se i nelagodna primisao kako mi valja na tvrdoj, neudobnoj klupi presjediti do jutra, a nije još ni ponoć prevalila. Nedugo potom, kao da mi je čitao misli, javlja se Senad.

– Jesi li vidio šta si trebao vidjeti – pita.

– Jesam.

– Hoćeš li da dođem po tebe?

– Odmah.

Ponoć je prošla. Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao.

Sjedimo na podu, “turski”, pijemo čaj i razgovaramo opušteno, neobavezno, ni o čemu osobito važnom. Susret je to, nažalost, s jednim od posljednjih, dobrih, iskrenih prijatelja.

– Jesi li gladan – pita iznenada.

– Ne, nisam, hvala ti.

– Ja jesam. Od jučer ništa nisam jeo – reče i iz papirne vrećice izvadi trećinu kifle i komadić sira veličine kutije šibice. Pojede i zahvali se Bogu.

Eto, tako je živio jedan od najblistavijih umova koje je ova zemlja iznjedrila – čovjek zapanjujućeg znanja o svemu i svačemu, autor Bosanskog etnološkog rječnika, prvog rječnika takve vrste uopće u bosanskohercegovačkom kulturalnom prostoru, autor nekolicine iznimno vrijednih djela iz oblasti historije, historiografije, etnologije, tesavvufa. Tako je živio i djelovao skromni, nenametljivi, neshvaćeni i, istodobno, kolosalno veliki Senad Mičijević. Neka se zna.

Na drugi i, zasigurno, bolji i pravedniji svijet preselio je Senad marta mjeseca 2013. godine, a ovaj tekst, u povodu pet godina od njegove prerane smrti, skromno je podsjećanje na njega, njegov stvaralački opus i tegoban, ali čist, dostojanstven život, do čega je Senad, pouzdano to znam, osobito držao, sve do posljednjeg ovozemaljskog daha.

Neka je rahmet njegovoj dobroj, plemenitoj duši.

 

Prethodni članak

Nepresušno pero iz Konjica

Sljedeći članak

NEKI DAN U SEMIZOVCU

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!