O tegobnom, ali dostojanstvenom životu Senada Mičijevića

Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao

– Nemoj ići u Blagaj. Sve se tumbe okrenulo. Najobičnije vašarište, pa i gore od toga. Ostani večeras kod mene, a prijateljima reci da te pokupe sutra ujutro kad se budu vraćali nazad – veli mi drug Senad Mičijević dok sjedimo u jednom od kafića, tik uz obalu Neretve, u Mostaru, uz tih, ugodan razgovor.

– Vrlo rado. Ali, nezgodno mi je zbog njih. Došli smo skupa i, bojim se, uvrijedit će se.

– U redu. Razumijem.

Dok prilazimo Blagaju, osupnut i, blago rečeno, neprijatno iznenađen, uviđam koliko se, nagore, od moje posljednje posjete Blagaju i Buni mnogo toga promijenilo i koliko je Senad bio u pravu. Zaista, “najobičnije vašarište, pa i gore od toga”.

Svuda naokolo štandovi s kineskim tričarijama, volovi i ovce na ražnju, roštilji, nabrzinu sklepane ljetne birtije – daščare i šta sve ne. Teški kičeraj. I neopisiva gužva. Dalje ne možemo, pa, uz golem rizik, nemajući izbora, auto ostavljamo pored neke ratom porušene kuće i nastavljamo ka Buni pješice.

Po dolasku, dok se moji saputnici, kroz stotine i stotine tjelesa, s mukom pokušavaju probiti u tekijsko dvorište, a meni takvo šta napamet ne pada, prelazim preko rogobatnog betonskog mosta – arhitektonski ničim usklađenim s prostornom matricom i nestvarno lijepim ambijentom – i sjedam u jedan od novoizgrađenih restorana.

Gledam u snažno izvorište Bune, u kristalno čistu rijeku iz koje se serbes može piti – pa se spuštam do rijeke, rukama zahvatam vodu, pijem i umivam se – u sitne i krupne ribe koje se praćakaju, u sure, visoke litice koje poput kakvog gorostasa raširenih ruku natkriljuju i štite mjesto od svakog zla i ljudske pogani, gledam u, za mene, uvijek novi, fascinantan, spektakularan prizor, kakav se drugdje teško može naći i moje prvobitno razočaranje netragom nestaje. Jer, Buna je naprosto Buna. Čudo.

Ali sam sam. I osjetih što tu i takvu bogomdanu ljepotu ne mogu podijeliti s nekim srcu mi dragim. Onako, šutke, bez ijedne izgovorene riječi.

Istodobno, javi se i nelagodna primisao kako mi valja na tvrdoj, neudobnoj klupi presjediti do jutra, a nije još ni ponoć prevalila. Nedugo potom, kao da mi je čitao misli, javlja se Senad.

– Jesi li vidio šta si trebao vidjeti – pita.

– Jesam.

– Hoćeš li da dođem po tebe?

– Odmah.

Ponoć je prošla. Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao.

Sjedimo na podu, “turski”, pijemo čaj i razgovaramo opušteno, neobavezno, ni o čemu osobito važnom. Susret je to, nažalost, s jednim od posljednjih, dobrih, iskrenih prijatelja.

– Jesi li gladan – pita iznenada.

– Ne, nisam, hvala ti.

– Ja jesam. Od jučer ništa nisam jeo – reče i iz papirne vrećice izvadi trećinu kifle i komadić sira veličine kutije šibice. Pojede i zahvali se Bogu.

Eto, tako je živio jedan od najblistavijih umova koje je ova zemlja iznjedrila – čovjek zapanjujućeg znanja o svemu i svačemu, autor Bosanskog etnološkog rječnika, prvog rječnika takve vrste uopće u bosanskohercegovačkom kulturalnom prostoru, autor nekolicine iznimno vrijednih djela iz oblasti historije, historiografije, etnologije, tesavvufa. Tako je živio i djelovao skromni, nenametljivi, neshvaćeni i, istodobno, kolosalno veliki Senad Mičijević. Neka se zna.

Na drugi i, zasigurno, bolji i pravedniji svijet preselio je Senad marta mjeseca 2013. godine, a ovaj tekst, u povodu pet godina od njegove prerane smrti, skromno je podsjećanje na njega, njegov stvaralački opus i tegoban, ali čist, dostojanstven život, do čega je Senad, pouzdano to znam, osobito držao, sve do posljednjeg ovozemaljskog daha.

Neka je rahmet njegovoj dobroj, plemenitoj duši.

 

Prethodni članak

Nepresušno pero iz Konjica

Sljedeći članak

NEKI DAN U SEMIZOVCU

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!