O patriotizmu možemo učiti od Turaka

“Žrtvovanje za domovinu jesu riječi koje se često mogu čuti u Turskoj. Svoj patriotizam su pokazali i prikazali nekoliko puta, a što je odlika velike nacije. Oštećenje državne imovine nešto je nezamislivo, a što se, nažalost, može pronaći u našoj državi, a to je jedan jednostavan primjer odnosa prema državi. Od turske nacije možemo učiti puno, a najviše nam je potrebno naučiti biti što veće patriote i biti svjesni da bez Bosne nema ni Bošnjaka”

Razgovarao: Sanadin VOLODER

Historijski odnosi Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i naše regije s Osmanskim carstvom, a danas s Republikom Turskom jesu predmet stalnih, vrlo intenzivnih i suprotnih interpretacija unutar i van bošnjačkog korpusa. Na ovom se polju vjerovatno najviše osjeti odsustvo naučnih činjenica i racionalnog pristupa u komunikaciji, a, s druge strane, naglašene su predrasude, stereotipi, teorije zavjera i često mitomanski pristupi.

S mladim naučnikom Enesom Turbićem razgovaramo o ovim temama i o bošnjačkim studentima u Turskoj, afirmaciji bosanskog jezika u turskom obrazovnom sistemu te o sličnostima i razlikama između turskog i bošnjačkog naroda.

Enes Turbić rođen je 30. juna 1992. godine u mjestu Kamensko kod Olova. Nakon završetka osnovne škole u Zavidovićima, pohađao je Opću gimnaziju “Rizah Odžečkić”. Prvu godinu fakulteta provodi u Ankari, u školi turskog jezika pri Gazi Univerzitetu, da bi poslije toga nastavio osnovne studije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta Trakija u gradu Edirne. Po završetku osnovnih studija upisuje postdiplomske studije na Institutu za društvene nauke Univerziteta Trakija, smjer za balkansku historiju. Trenutno je na doktorskom studiju.

Zaposlen je na Institutu za balkansko istraživanje Univerziteta Trakija (stručni saradnik za balkansku historiju), a istovremeno je i profesor-predavač na Odsjeku za balkanske jezike, katedra za bosanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta Trakija. Autor je nekoliko naučnih članaka, učesnik mnogih turskih i međunarodnih konferencija, programa i panela.

STAV: Kroz svoj akademski rad glavni fokus istraživanja imali ste na odnosima na Balkanu u 19. i 20. stoljeću. Da li Bosna i Hercegovina i dalje živi sudbinu “Istočnog pitanja”? Možemo li povući paralele između Bečkog i Berlinskog kongresa, na jednoj strani, i Dejtona i evroatlantskih integracija na drugoj strani?

TURBIĆ: Slabljenje Osmanske imperije, koja se na prostorima Balkana zadržala šest stoljeća, prouzrokovalo je proces prekrajanja granica i reorganizaciju ovog dijela Evrope. Riječ je o novom političko-organizacionom izgledu prostora Jugoistočne Evrope, pa su se tako velike sile aktivno uključile u ovu tematiku, kasnije nazvanu Istočno pitanje, što je značilo rješavanje pitanja evropskog prostora nakon povlačenja i gubitka teritorija Osmanske (turske) države. U procesu rješavanja Istočnog pitanja, tj. dobijanja novog izgleda Balkana među mirovnim sporazumima i konferencijama koje su se na ovu temu održale, nesumnjivo najveći utjecaj imali su Sanstefanski mir i Berlinski kongres.

Sanstefanskim mirom, osim Rusije i Bugarske, niti jedna druga balkanska država ili evropska sila nije bila zadovoljna pa je došlo do dogovora o novom prekrajanju granica, što se i desilo u ljetnim mjesecima 1878. godine. No, i nakon donesenih odluka o reorganizaciji ovih prostora, ostali su stari problemi koji nisu riješeni i utjecaj ove problematike seže do današnjih dana, što bi značilo da Bosna i Hercegovina kao i ostale države Balkana, posebno se to odnosi na države Zapadnog Balkana, osjete utjecaj procesa poznatog pod imenom Istočno pitanje. S tim u vezi, Dejtonski mirovni sporazum i evroatlantske integracije Bosne i Hercegovine i ostalih modernih balkanskih država možemo okarakterizirati kao nastavak tog procesa, tj. potragu za idealnim reorganiziranjem ovih prostora onako kako su zamislile evropske sile i onako kako njima odgovara.

STAV: Kako razumjeti razlike u percepcijama zajedničkog dijela historije Bosne i Hercegovine i Turske? Naprimjer, za Bošnjake je Husein-kapetan Gradaščević nacionalni heroj, a za Osmanlije nešto suprotno.

TURBIĆ: Razlika u percepcijama poimanja prošlosti jedno je od kompleksnijih pitanja kada je riječ o historiji kao društvenoj nauci. Nakon raspada Osmanskog carstva, koje je bilo multinacionalno i multikonfesionalno, osnovana je nacionalna država Turska koja ima svoje viđenje prošlosti. S druge strane, imamo i bošnjačku nacionalnu historiju, koja na sve to gleda iz drugih uglova, stoga je prisutnost različitosti u percepciji prirodna stvar. Husein‑kapetan je u nacionalnoj bošnjačkoj historiji istaknut kao heroj koji je radio na osnivanju bosanske nacionalne države kao stuba opstanka Bošnjaka na balkanskim prostorima, a ako se na taj slučaj gleda iz centra tadašnje Osmanske imperije Stambola, on je jedan od mnogih ustanika koji su dizali razne bune tokom burnog perioda 19. stoljeća.

Ne treba zaboraviti historijske činjenice, a jedna od važnijih jeste i ta da su janjičari u Bosni imali gotovo presudni utjecaj na društveno-političke prilike u tom ejaletu, a borba za autonomiju koja je pokrenuta od strane Husein-kapetana dešava se baš u trenutku kada sultan Mahmud II vrši modernizaciju osmanske imperije i u sklopu toga ukida janjičarski red, što može dovesti do zaključka da utjecaj starih janjičara na te procese nije bio zanemariv, a što ovu temu okreće u potpuno drugi smjer. Ono što se sa sigurnošću da zaključiti jeste da su četrdesete i pedesete godine 19. stoljeća bile obilježene smaknućima velikog broja bošnjačkih prvaka koji se mogu okarakterizirati kao posljedica ustanka, a što se vrlo negativno odrazilo na stanje Bošnjaka u kasnijem periodu.

STAV: Poznata Vam je sudbina mostarskog muftije Karabega, koji je bio žrtva vlastitog naroda, a austrougarska vojska je u Mostar ušla “bez ispaljenog metka”. Da li je bilo sličnih sudbina u drugim dijelovima Osmanskog carstva u periodu teritorijalnog osipanja?

TURBIĆ: Ljeto i jesen 1878. godine zaista su obilježeni turbulentnim događajima koji su na neki način odredili sudbinu Bosne i Bošnjaka. Dok su jedni bili spremni braniti Bosnu od austrougarske vojske, drugi su ostali pasivni na organizaciju otpora slijedeći preporuke i upute osmanske administracije u Bosni. Tako su pojedini dijelovi, kao što su sjever Bosne i neki dijelovi Hercegovine, uključujući i Mostar, osvojeni bez većih ili ikakvih okršaja, dok su se u pojedinim mjestima vodile krvave borbe. Slične ili iste slučajeve okupacije i oduzimanja osmanskih teritorija na Balkanu imamo i u Bugarskoj, jer vlada u Stambolu i sultan nisu imali mehanizme koji bi spriječili dalje gubitke teritorija.

STAV: Jedan od Vaših angažmana na Univerzitetu Trakija vezan je za bosanski jezik. Kakva je perspektiva bosanskog jezika u turskom obrazovnom sistemu? Šta su prepreke i izazovi da potomci bošnjačkih doseljenika uče jezik svojih predaka?

TURBIĆ: Univerzitet Trakija, koji se nalazi u gradu Edirne, u potpunosti je okrenut ka Balkanu, u smislu naučnog djelovanja i saradnje. Univerzitet preko svog Ureda za vanjsku saradnju uspostavio je kontakte sa svim važnijim univerzitetima balkanskih država. To je, također, jedini univerzitet u Turskoj na kojem postoji katedra za bosanski jezik i književnost. Svi smo svjesni koliku presudnu ulogu ima jezik u opstanku jedne nacije, stoga smo svi dužni njegovati, čuvati i izučavati bosanski jezik, bez kojeg nema ni bošnjačke nacije. U skladu s tim, izučavanje bosanskog jezika u Turskoj na Univerzitetu Trakija itekako je važna stvar koja bi trebala imati veliku institucionalnu podršku iz Bosne i Hercegovine. Potrebno je istaći dobru saradnju kada je riječ o izučavanju jezika, pa se tako u Bosni i Hercegovini sve više izučava turski, dok je u Republici Turskoj bosanski jezik uvršten u izborne strane jezike, pa se u svakoj školi širom Turske, ako postoji dovoljan broj učenika koji žele da izaberu ovaj predmet, održava nastava bosanskog jezika. Uz sve to, to je dobra prilika za potomke bošnjačkih iseljenika da nauče jezik svojih predaka. Prepreka nema, dovoljni su dobra volja i želja.

STAV: Početkom ratnih devedesetih stotine bošnjačkih regruta, umjesto u JNA, mudrošću bošnjačkih lidera u Sandžaku prebačeno je u Tursku na studije. Kasnije je povećan broj studenata iz Bosne i Hercegovine. Kako ocjenjujete kvalitet bošnjačkih studenata u Turskoj i njihov angažman u matičnim sredinama kad se vrate?

TURBIĆ: Veliki broj studenata iz Bosne i Hercegovine, crnogorskog i srbijanskog dijela Sandžaka studira na mnogim univerzitetima širom Turske, što je itekako pozitivna stvar, uzimajući u obzir da nam je potrebna obrazovana mlada snaga koja će pokrenuti pozitivne stvari za domovinu i narod. Vlada Republike Turske je prije nekoliko godina osnovala Ured za dijasporu te bratske i prijateljske narode koji se nalazio pri Uredu premijera. Putem ove državne ustanove stipendiraju se studenti iz cijelog svijeta, od afričkih, arapskih, balkanskih, azijskih, pa i latinoameričkih država. Broj studenata osnovnog, masterskog, doktorskog i postdoktorskog studija mjeri se u hiljadama, a koji će u budućnosti biti most između Turske i zemalja iz kojih dolaze, što otvara prostor za nova povezivanja, ekonomsku i drugu saradnju.

Imao sam priliku raditi pri spomenutom uredu u gradu Edirne (uredi su se nalazili u Ankari, İzmiru i gradu Edirne) u periodu osnovnih studija, te su tom prilikom organizirani mnogi programi, projekti vezani za strane studente, povezivanje i saradnju. Među realiziranim programima bili su i oni vezani za Bosnu i Bošnjake, što me učinilo ponosnim da imam mogućnost predstavljanja domovine i nacije u što boljem svjetlu. Također, tokom osnovnih i masterskih studija bio sam predstavnik Bosne i Hercegovine u Udruženju stranih studenata Trakija Univerziteta “Trak-Der”, koje broji na stotine članova iz više od dvadeset i pet zemalja svijeta. Ne treba zaboraviti spomenuti da su bošnjački studenti zaista cijenjeni jer postižu izvanredne rezultate na mnogim univerzitetima u Turskoj, a što ne bi bilo moguće bez mnogo truda i rada. U prilog tome govori činjenica da naši studenti ostaju raditi na univerzitetima ili drugim važnim ustanovama kao stručan i kvalificiran kadar.

STAV: Kako pozitivne vrijednosti koje baštini turski narod, u prvom redu odnos prema državi, tradiciji, ekonomiji, prenijeti na Bošnjake? Ovakvo stanje u Turskoj rezultat je rada više generacija koje su razvile brojne mehanizme i alate popravljanja društva. Šta od toga možemo primijeniti u Bosni i Hercegovini?

TURBIĆ: Ono sto se može naučiti od turske nacije jeste nesumnjivo njihov patriotizam i ljubav prema svemu što je vezano za domovinu. Žrtvovanje za domovinu jesu riječi koje se često mogu čuti u Turskoj. Svoj patriotizam su pokazali i prikazali nekoliko puta, a što je odlika velike nacije. Oštećenje državne imovine nešto je nezamislivo, a što se, nažalost, može pronaći u našoj državi, a to je jedan jednostavan primjer odnosa prema državi. Svjesnost da je domovina jedna jedina i da njen gubitak znači i nestanak naroda jeste prisutna, a to je, po mom mišljenju, nešto što nama itekako nedostaje. Od turske nacije možemo učiti puno, a najviše nam je potrebno naučiti biti što veće patriote i biti svjesni da bez Bosne nema ni Bošnjaka.

STAV: Da li Bosna i Hercegovina, Bošnjaci u Sandžaku i drugim državama gdje su manjina dovoljno i efikasno koriste mogućnosti koje pruža država Turska, njihova Islamska zajednica (Diyanet), NVO i privredni sektor?

TURBIĆ: Saradnja između turskih zvaničnih institucija kao i privrednog sektora stalno raste u posljednjem periodu, no, to treba biti na još višem nivou. Turska je istinski prijatelj Bosne i Hercegovine, a to može biti pokretač mnogih projekata i programa koji će biti od koristi kako Bosni i Hercegovini, tako i Republici Turskoj. Treba dodati i to da naši studenti mogu i trebaju više koristiti prilike za studiranje, razmjenu studenata ili specijalizaciju u Turskoj, a koja je moguća putem stipendija i programa koje nude YTB, tj. Ured za dijasporu i strane studente, kao i Ministarstvo vjere (Diyanet).

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!