O karakteru i karikaturi Adija Mulabegovića

Uvijek elegantno obučen, s obaveznom leptir mašnom i lulom u ustima, redovno se pojavljivao po sarajevskim kafanama u kojima su mu prisutni gosti odmah davali do znanja da su vidjeli njegovu najnoviju karikaturu čestitajući mu na hrabrosti

Avdo alias Adi Mulabegović bio je neprikosnoveni karikaturista, mjera za karikaturu u listu Oslobođenje, u kojem se oštrim perom obračunavao i razračunavao s različitim devijacijama, skretanjima i deformacijama u društvu i Savezu komunista. Čitaoci Oslobođenja iščekivali su s nestrpljenjem šta će Adi duhovito i hrabro reći svojom karikaturom. Bilo je i onih koji su govorili da je režimski karikaturista. Branio sam ga smatrajući da je njegovo pravo, pa i obaveza da brani sistem koji je stvarao i kojemu je pripadao. Branio sam ga i zbog toga što se svojim autoritetom izborio za mjesto karikature u Oslobođenju.

Uvijek elegantno obučen, s obaveznom leptir‑mašnom i lulom u ustima, redovno se pojavljivao po sarajevskim kafanama u kojima su mu prisutni gosti odmah davali do znanja da su vidjeli njegovu najnoviju karikaturu čestitajući mu na hrabrosti. Sjedajući za sto, uobičajeno je dopunjavao svoju posljednju karikaturu duhovitim žaokama na račun onih gore, da bi vrlo brzo društvo onih gore zabavljao i uveseljavao duhovitim dosjetkama i opaskama na račun onih dolje. Mora se priznati da je taj posao uspješno obavljao.

adi-mulabegovic

U to sam vrijeme radio kao karikaturista u tuzlanskom Frontu slobode. Sedmični list, lokalnog dometa, bio je mali i ograničen za moje ambicije. Tražio sam šansu da odem u neku veću novinsku kuću. I upravo, kako to u životu često biva, kao da su čuli moje želje i namjere. Poslali su mi ponudu iz Beograda da pređem u redakciju lista Borba. Ponuda je bila primamljiva i ja sam je, naravno, prihvatio. Kada sam već jednom nogom bio u Beogradu, stigla mi je ponudu da dođem u sarajevsko Oslobođenje. Bio sam zbunjen što me traže i pitao se šta ću ondje pokraj živog Adija.

Nakon dužeg uvjeravanja i insistiranja, odlučio sam se za Sarajevo, a kad sam došao, shvatio da sjedam na Adijevu stolicu. Iz njemu znanih razloga, Adi je napustio Oslobođenje i zaposlio se u Poljoprivrednom kombinatu “UPI”, odakle je ubrzo otišao za predstavnika Privredne komore Jugoslavije u Keniji. Prije njegovog odlaska sreo sam ga i odmah primijetio da me nimalo naklono ne gleda. Od njega nisam dobio ni jedan savjet niti pouku kako da se ponašam u njegovoj bivšoj firmi.

Po isteku mandata u Keniji, vratio se u Sarajevo i počeo dolaziti u NIŠRO “Oslobođenje”. Pošavši nekim povodom kod Ismeta Krese, predsjednika Poslovodnog odbora, slučajno sam uletio u razgovor između njega i Adija. S očitom namjerom da se ponovo vrati u Oslobođenje, uvjeravao je Kresu da list nema dobru karikaturu. Sljedećih dana, kad bismo se god sreli, Adi se zanimao za moj odlazak u Beograd. Uzalud sam mu objašnjavao da bih u Beograd išao direktno preko Tuzle, a ne iz Sarajeva, da sam to htio učiniti.

Boravio sam neke godine u Stuttgartu kao stipendista Vlade Njemačke. Imao sam običaj svratiti ponekad poslije večere u restoran moga prijatelja. Tu sam večer odmah po ulasku u restoran primijetio poveće društvo za stolom. Prijatelj mi je objasnio da su to neki važni ljudi iz Jugoslavije, a da je među njima i karikaturista Adi sa suprugom. Iskreno obradovan što ću ga vidjeti, odmah sam pošao prema stolu i uz izvinjenje društvu što smetam objasnio da želim pozdraviti starijeg kolegu. Stajao sam iza Adijevih leđa, čini mi se čitavu vječnost, dok je on mirno večerao, a da glavu nije okrenuo ni da me pogleda. S gorčinom, zbunjen, postiđen i uvrijeđen nekako, ni sam ne znam kako, uspio sam se udaljiti od stola.

Bila je to za mene najneprijatnija i najmučnija situacija koju sam doživio. Te noći nisam spavao, a i danas kada se toga sjetim, osjećam nelagodu i neprijatnost.

Sljedeći članak

Matrix iz Oza

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!