O dvojici košarkaša, o ponekom bratu i jednom ratu

Pala je u vodu izreka o ratu kao dobu u kojem očevi sahranjuju sinove, Edina je ukopao dželat na sedam različitih lokacija, a nakon traganja za kostima, ukopala ga je majka. Na mezarju Rakita u Vlasenici položene su u zemlju kosti diva visokog 205 centimetara. Oca još traže

Miroslavov otac Žarko bio je prosvjetni radnik i radio je u osnovnoj škol, Žarkov brat radio je s djecom u specijalnim odjeljenjima. U Bosni nije bilo tog kadra pa su defektolozi dolazili uglavnom iz Srbije, kao i mnogi učitelji. Miroslavova majka bila je Mađarica, zvala se Jutka. Bila je to žena koja ostaje u sjećanju samo nakon jednog pogleda, mamila je znatiželjne poglede svojim ogromnim tijelom. Iznadprosječno visoka, možda i dva metra, hodala je noseći svoje divovsko tijelo s blago nagnutom glavom naprijed, ispod koje su se klatile dvije duge ruke. Miroslavov brat zvao se Zoran, a mi smo ga zvali Zoki. Kao stariji među nama mlađima, slovio je za nekoga ko je pokupio dobar dio pameti svijeta. To je sigurno bila samo naša dječačka uobrazilja. Opčinjen japanskom kulturom, Zoran je pravio mačeve japanskih samuraja. Dobro, nisu to bili baš mačevi identični samurajskim, ali ko bi to tada znao provjeriti ili uporediti. Za nas je to bio samurajski mač i tu više nije bilo priče.

U vrijeme našeg odrastanja djeca su se igrala klikera, a uvijek postoje oni mahalski klipani koji se često služe mišićima i silom. Imala je naša mahala takvih, jedan je imao lijepo ime koje nije imalo ništa zajedničko s njegovim ponašanjem. Krao je naše klikere, bolje rečeno razbojničio. S obzirom na to da je bio stariji i veći, niko mu se nije suprotstavljao, sve dok ih nije ukrao Miroslavu, kojem pet godina manje u guzici nije značilo ništa, pa je, na iznenađenje i radost svih, pretukao ovog razbojnika kao što majka pretuče dijete u velikom zijanu. Miroslav je tad bio naš heroj, taj smo događaj prepričavali, a i danas ga se sjećam. Naša se igra nastavila, a onda je došao rat…

Više se nismo igrali. Nagađao sam kako je Miroslav s porodicom otišao u Srbiju, možda u Beograd, ili je s majkom otišao u Vojvodinu, možda u Vrbas u blizini Novog Sada, gdje se i rodio. Sve se pretvorilo u sjećanja, prijateljstvo i naša igra. Neću vam reći, kao što obično govore, kako do rata nisam znao da je on Srbin. Bio sam dijete i znao sam, ali to nije ni važno. Rat je prošao, nekoliko puta vidio sam u prolazu njegovu majku Jutku. Dolazila je da proda kuću i prodala ju je jednom komšiji Bošnjaku. Poslije sam saznao da su Žarko i Jutka skoro dvije ratne godine proveli u svojoj kući. Nisu iz nje ni izlazili, valjda zbog osjećaja nepoželjnosti i straha i zbog neizvjesnosti koju prati rat, jer je Zoran, zato što je Srbin, uoči rata nekoliko puta dobio batine od nepoznatih klipana usijanih glava. To me iznenadilo, takvo nešto nisam očekivao i učinilo mi se strašnim. I bilo je strašno. Prozori su, pretpostavljam, bili zamračeni, a i struje je bilo urijetko. Jedan musliman povremeno im je hranu slao po sinu ili ju je lično donosio Žarkov prijeratni kolega, a naš komšija Meša.

 

OD ZVIJEZDA DO GNIJEZDA

U osvit rata, dok su braća Miroslav i Zoran u novoj sredini započinjali novi život dovoljno sigurno i daleko od nadolazećeg ratnog ludila, u drugom gradu ispisivana ja tragična sudbina druge dvojice braće, Edina i Nedima Salaharevića, ali i njihovih roditelja.

Može se pročitati kako je Edin košarkašku karijeru započeo u Vlasenici, a kasnije je počeo igrati za tuzlansku Slobodu. U sezoni 1991/1992. godine, na završnom turniru juniorskog prvenstva Jugoslavije, Edin je sa svojim klubom osvojio prvo mjesto. Zajedno s Damirom Mulaomerovićem, suigračem iz kluba, bio je proglašen za najboljeg igrača turnira. Osim s Mulaomerovićem, igrao je u generaciji s Asimom Paščanovićem, Edinom Delićem i Vladimirom Vukičevićem. Iste sezone bio je i član seniorske ekipe KK Sloboda Dita, te KK Bor iz Srbije, gdje je bio na posudbi i za koji je igrao pomoću dvojne registracije. Između ostalog, Edin je bio jedan od najvećih talenata koji su ikada igrali u tuzlanskom Mejdanu. Početkom rata došao je u Vlasenicu iz Srbije da posjeti roditelje za Bajram. Došao je na samo nekoliko dana da bi se odmorio i spremio za odlazak u Beograd na pripreme juniorske Jugoslavenske košarkaške reprezentacije. Juniorska reprezentacija Jugoslavije trebala je odigrati kvalifikacije za Evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj.

Edin je u Vlasenici, zajedno sa svojom porodicom, bio u kućnom pritvoru od aprila pa sve do kobnog septembra 1992. godine. Edina i njegova oca Muhameda srpske su snage odvele iz njihove kuće u logor Sušica. Još prije nego je odveden u smrt, čelni ljudi Košarkaškog saveza Jugoslavije i Srbije pokušali su izvući Edina iz Vlasenice. Od sigurne smrti nije ga spasilo niti insistiranje čelnika KK Partizan i KK Crvena zvezda da bude pušten.

Godine 2009. Identifikacijski centar u Tuzli identificirao je u jednoj od masovnih grobnica posmrtne ostatke Edina Salaharevića. Prema identifikacijskom nalazu, Edin je prije smrti bio mučen. Pet godina mlađi brat Nedim uspio je izbjeći istu sudbinu i s majkom Hatidžom bio je, zajedno s ostalom djecom i ženama Vlasenice, autobusima prebačen u Tuzlu. Pala je u vodu izreka o ratu kao dobu u kojem očevi sahranjuju sinove, Edina je ukopao dželat na sedam različitih lokacija, a nakon traganja za kostima, ukopala ga je majka. Na mezarju Rakita u Vlasenici položene su u zemlju kosti diva visokog 205 centimetara. Oca još traže.

PREKO TRNJA DO ZVIJEZDA

Miroslav je počeo u Srbiji trenirati košarku, od majke je naslijedio visinu i narastao je do velikih 207. Postao je juniorski reprezentativac Jugoslavije, one krnje. Igrao je za solunski Aris. Osvojio je Fiba kup 2003. godine protiv poljskog Prokroma, dao je u finalu pobjedonosne poene, pola koša više bilo je dovoljno za pehar. S Arisom je osvojio kup Grčke 2004. godine. Igrao je i za reprezentaciju Srbije i Crne Gore na Svjetskom prvenstvu u košarci u Japanu, igrao je u zemlji o kojoj je maštao njegov brat Zoran, pa iz te mašte pravio amorfne samurajske mačeve iz zemlje izlazećeg sunca. Potpisao je za ruski Dinamo ugovor veći od milion dolara i igrao za još nekoliko klubova…

Ponekad sam ga viđao poslije rata, ali na televiziji. Igra u Grčkoj mu je donijela grčko državljanstvo i novi identitet, novo ime, pa otud postade Miroslav Marinos-Raitsevits. Kasnije sam ga vidio u Bosni, u Sarajevu. Ali opet na televiziji. Gledao sam kako razvaljuje obruč KK Bosne u dresu Crvene zvezde, za koju je tada igrao. Iz nekog razloga mi bi drago, valjda što je nešto načinio od života, što je mali Miki naučio da lijepi banane, što zakucava i zna igrati košarku, ili zbog onog sjećanja na naše nevino djetinjstvo i iskreno prijateljstvo, ili što je meni Miroslav uvijek ostao mali Miki, kako smo ga kao djeca zvali zanemarujući njegovu visinu.

Rat je uzrok bez kojeg Raičevići ne bi bili osuđeni na strahom i zbog osjećaja nesigurnosti samonametnuto kućno zatočeništvo, ne bi otišli u Srbiju i ne bi preko noći postali sirotinja ostavljajući sve što su stekli, ne bi Miroslav uzeo košarkašku loptu u ruke i s njom naknadno grčko državljanstvo, ne bi pobjeđivao Bosnu u Sarajevu i ne bi iz inata, ponosa ili sirovog patriotizma dizao pred krcatom dvoranom tri prsta.

Ne bi jedan mlad život, prije svega, i svijetla karijera bila prekinuta, niti bi bilo tako dubokih rana. Rat je apsurd, u ratu se kuće pale, a cigle se ne peku. To je, dragi moji, posljednji pakao. Ali takav nam je život, usud i sudbina. Nekom rat, a nekom brat, nekom muka, nekom sreća, nekom oboje, i košarka baška…

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!