O danima ponosa i slave

Publika i osjećaj življenja s publikom krasili su “Jedinstvo”. Sve utakmice, i pobjede i poraze, proživljavale smo zajedno. Publika nas je dizala iz poraza, a titula prvaka Evrope teško je opisiva. Neki dan sam ponovo gledala tu utakmicu i pitam se da li smo uopće bile svjesne šta smo napravile, prisjeća se Mara Lakić-Brčaninović

 

Ženski košarkaški klub “Jedinstvo Aida” iz Tuzle 1989. godine osvojio je evropsko zlato. Tuzlanke su u italijanskom gradu Firenca u finalu pobijedile “Primigi” rezultatom 74:70. Ovih se dana obilježava 29. godišnjica uspjeha tuzlanskog “Jedinstva” koji nikada prije, ali ni poslije ni jedan drugi bosanskohercegovački sportski klub nije postigao.

Tada najbolju žensku košarkašku ekipu u Evropi činile su: Razija Mujanović, Mara Lakić, Stojanka Došić, Naida Hot, Smilja Rađenović, Zorica Dragičević, Jadranka Savić, Ilvana Zvizdić, Vesna Pođanin, Dragana Jeftić…

BILO JEDNOM U FIRENCI

Mara Lakić-Brčaninović, aktuelna direktorica kluba koji se sada zove “Jedinstvo Piemonte”, prisjeća se vremena kada je sa suigračicama osvojila kup i titulu Jugoslavije 1988. i 1989. godine, a zatim je njihov klub postao i najbolji u Evropi. Nedugo nakon toga, zajednička država se raspala, a u jeku ratnih stradanja igračice “Jedinstva” činile su bazu ženske košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine, koja se na Mediteranskim igrama u Francuskoj 1993. godine izborila za prvu zlatnu medalju u ekipnim sportovima za međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu.

“Bili su to uspjesi svih nas, odnosno svih prethodnih generacija, naše i generacija koje dolaze. Pobjeda u Firenci bila je uspjeh našeg grada i Bosne i Hercegovine, na šta smo naročito ponosne”, navela je Lakić-Brčaninović, dodajući da je “Jedinstvo” riznica rezultata i klub s dugom i bogatom tradicijom.

“Drugu jugoslavensku titulu bilo je možda i teže osvojiti nego prvu, jer prvu svakako mnogi nisu ni očekivali, a kada smo je osvojile, morale smo je kasnije i opravdati. Kada je počela sljedeća sezona, bile smo svim protivnicima ekipa koju su željeli skinuti s trona. Mi smo odradile dobru sezonu. Imale smo želju potvrditi prvi rezultat i svi su nam govorili, a i same smo imale neku dilemu u vezi s tim da li smo stvarno bile najbolje. Osvajanjem druge titule potvrdile smo kvalitet u bivšoj Jugoslaviji, a malo je koji klub u to vrijeme, naročito kada je o ženskoj košarci riječ, imao duple krune”, naglašava Lakić-Brčaninović.

Navijači i publika tih su godina vjerno pratili “Jedinstvo” na svim gostovanjima, a kada su se utakmice igrale na domaćem parketu, dvorana Mejdan bivala je puna do posljednjeg mjesta i prodavalo se i po sedam hiljada ulaznica.

“Publika i osjećaj življenja s publikom krasili su ‘Jedinstvo’. Sve utakmice, i pobjede i poraze, proživljavale smo zajedno. Publika nas je dizala iz poraza, a titula prvaka Evrope teško je opisiva. Neki dan sam ponovo gledala tu utakmicu i pitam se da li smo uopće bile svjesne šta smo napravile. Tempo igranja i prvenstva bio je bez pauza i bez vremena za slavlje. Osvojile smo titulu prvaka Evrope, a odmah smo sljedeće kolo igrale protiv ‘Vojvodine’ u Novom Sadu i izgubile smo. Morale smo izgubiti jer je takav bio tempo, uz naporna putovanja. I tada je bilo nekih stvari koje nisu bile dobre. Događaj iz Firence, naravno, ne može se zaboraviti. Kada smo pobijedile, opet je naša sjajna publika utrčala na teren. Vihorile su se jugoslavenske zastave i igrali su kozaračko kolo. U toj euforiji, od tolike sreće, zaboravili smo se fotografirati, tako da nemamo ni jednu zajedničku fotografiju”, priča direktorica “Jedinstva”.

Doček u Tuzli, prisjeća se Lakić-Brčaninović, također je bio spektakularan: “Mejdan je, očekivano, bio pun. Cijeli je grad došao da nas pozdravi i da nam čestita. Nije se više znalo ko te grli, ko te ljubi, a ko pozdravlja, s kim pričaš i šta pričaš. To je ono što je bio sport u Tuzli i nadam se da će dvorane opet biti pune, da će se rezultati i sistem promijeniti i mislim da bi to bila najveća nagrada ovom gradu i Bosni i Hercegovini.”

Tvorci najvećih uspjeha “Jedinstva”, osim aktera na parketu, bili su treneri Mihajlo Vuković zvani Miki i Zdravko Dugonjić. Lakić-Brčaninović ih opisuje kao ljude koji su imali strategiju i plan, a osim o igračkim i košarkaškim temama, brinuli su se i da djevojke ne izostaju mnogo s nastave te da školski rezultati prate one sportske.

TAJNE USPJEHA

Zdravko Dugonjić kaže da je lijepo sjetiti se pozitivnih priča i odličnih rezultata iako je sada situacija znatno drugačija. “Uspomene ostaju. Sjećamo se i spominjemo Firencu. Vraćamo sjećanje i drago nam je sjetiti se svih igračica. Tu tradiciju treba održati i dalje i pomno je gajiti, te kod mlađih usađivati taj osjećaj da i oni mogu doći do nekog trofeja koji će obilježiti njihovu generaciju i njihovo vrijeme. Teško je spomenuti šta je sve utjecalo na naš uspjeh. Imali smo generaciju koja je bila izvanredna, i to je uslov za uspjeh. Generacija koja je stasala u klubu, uz neke igračice koje su došle sa strane, postigla je vrhunski rezultat. Nisu nam vjerovali da to možemo uraditi, ali smo bili osvajači kupa i prvaci bivše Jugoslavije, a na kraju je došla i ta titula prvaka Evrope. Istina, treba zahvaliti i Mihajlu Vukoviću, čovjeku čiji sam bio saradnik i koji je sada u Španiji. On je izvanredan trener koji je znao i imao povjerenja u tu ekipu. Izvukao je maksimum iz njih i doveo ih do trona. Mnogi su bili skeptici i nisu vjerovali da u tom periodu ‘Jedinstvo’ to može napraviti, no on je bio uvjeren da možemo do kraja. Takvo vjerovanje trebali bi imati svi koji rade s mladim generacijama. Uspjeh će doći sa stalnim radom i vjerovanjem da se to može”, istakao je Dugonjić.

Osvrnuo se i na donošenje prve zlatne medalje u nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Najveći dio reprezentacije činile su upravo košarkašice “Jedinstva”. Trener Vuković je prije rata otišao u Španiju, dok je Dugonjić bio u Tuzli. Tada je trener reprezentacije bio Sulejman Begović, a direktor Almir Dervišbegović, dok je Željko Miličić bio tehnički sekretar.

“U tom teškom periodu smoglo se snage da se igračice okupe i osvoje prvi trofej za Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo svih koji su trebali biti uz ekipu. Otišli su na drugu stranu. Međutim, uspjeh je došao i to ostaje zabilježeno kao poseban uspjeh naših igračica”, dodao je Dugonjić.

Prisjećajući se zlatnog doba tuzlanske košarke, teško je povjerovati da je nekadašnji evropski prvak danas, uz ekipu Bugojno, najlošije plasiran tim u Bosni i Hercegovini. Mnogi su to nazvali najvećom sramotom tuzlanske košarke.

“Možda u današnjem vremenu nemamo neke rezultate kada je riječ o titulama, ali politika kluba je da radimo s našom djecom. Živimo u društvu u kakvom živimo i mislim da je forsiranje domaćih snaga ispravan put. Naravno, u jednom trenutku treba stati i pogledati koliko se tako može raditi i treba li nešto mijenjati”, zaključuje direktorica Mara Lakić-Brčaninović.

Mirza Oštraković, trener “Jedinstva Piemonte”, ističe da se u rezultatskom smislu očekivanja ove sezone nisu ispunila, ali da je djevojčicama od 14 ili 15 godina veliko iskustvo to što su provodile po 20 ili 30 minuta u igri: “Radimo sa svojim kadrom iz grada i iz kantona, a košarkašice svakom treningu pristupaju ozbiljno i ispunjavaju zadatke. Nastavljamo s treninzima do kraja juna, pa imamo kamp u Neumu, nakon čega ćemo imati mjesec pauze, a početkom augusta krećemo s pripremama. Iz ove sezone smo izvukli pouku. Imamo igračku bazu i za narednu sezonu pokušat ćemo se pojačati s eventualno dva ili tri iskusna pojačanja, koja će našim mladim igračicama biti samo dodatna injekcija.”

PROČITAJTE I...

“Rahmetli Alija je uvakufio pet miliona maraka u vidu dionica u BOR banci s ciljem da se ta sredstva umnožavaju. Može se iz vakufname izvući zaključak da se osnovna sredstva čuvaju, a da se iz dobiti stipendiraju studenti i učenici. Moram napomenuti da je uvakufljeno 5 miliona, a da smo mi za nekih 15 godina ostvarili oko 11,7 miliona maraka, u obrazovanje i nauku smo investirali 4,5 miliona maraka. Fond je u cijelosti sačuvan i mi sada raspolažemo s nekih 6,2 miliona maraka. On je osnovao još ovakvih sličnih fondova, ali uglavnom su svi propali, osim Fonda 'Bošnjaci'”, priča direktor Fonda Šahin Kerla

Svjedočenja Zaimovih prijatelja i zatvorenika s Golog otoka na najbolji način opisuju veličinu njegove ličnosti i principe islama kojih se on držao i u najtežim uvjetima, što njegovog sina Mesuda podsjeća na patnju prvog mujezina u islamu, a to mu je bila i inspiracija za pjesmu Kasida za bosanskog Bilala, koja se nalazi na početku knjige

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!