O čovjeku koji se s međedom hrvao

“Krenuo dedo kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze...”

U džamiji u kojoj službujem već desetak godina imamo jednu, po mom mišljenju, lijepu i korisnu praksu. S obzirom na to da nas se, po nepisanom pravilu, najviše okupi na podne, imam je obavezan poslije namaza kratko se obratiti džematu, bilo da će citirati jedan hadis i kroz dvije-tri rečenice ga pojasniti, bilo da će navesti neki kur’anski ajet s komentarom, spomenuti kakvu poučnu hikaju ili bilo šta drugo što bi bilo primjereno mjestu i vremenu, a da je usput i poučno.

Kada jedna ovako jednostavna aktivnost traje godinama, sasvim je očekivano da se usput nakupi i znatan broj popratnih sadržaja, i to u obliku reakcija, opaski ili komentara prisutnih. Džematlije su slobodne da nam iz svoje vizure daju prijedloge za eventualne teme i pitanja o kojima bismo mogli dobiti konkretnije odgovore i pojašnjenja, pa se i ne sustežu da tako čine.

Svi u džematu svikli su se na ove kratke vazove i već po završetku namaza polahko se smještaju i prislanjaju uz zid ili džamijske stubove kako bi poslušali šta se ima reći. Ima i onih koji na podne svrate u prolazu pa, ne znajući za našu praksu, već na pola učenja Fatihe iza dove skoče na noge kako bi, valjda, što prije izišli. Shvativši da namaz još nije završen, stidljivo se vraćaju u sjedeći položaj ili, vadeći mobitel iz džepa, pomalo zbunjeno izlaze iz džamije.

Tako sam jedne prilike kratko govorio o načinu kupanja od džunupluka, pojasnivši da nije dovoljno samo se okupati, nego da prije toga treba dobro izaprati grlo i nos, te da je tek tada čovjekov gusul potpun. Ukazao sam i na pogubnost izlaska iz kuće u stanju džunupluka i činilo mi se da su me pomno saslušali. Za ovakvu temu odlučio sam se nakon uvida u to da određeni broj ljudi uopće ne poznaje propise o čistoći i čišćenju. U to me uvjerio i komentar koga sam čuo već na izlasku iz džamije kada mi jedan mladić poluglasno dobaci: “Moj efendija, po ovome što sam čuo, ja sam ti džunup još od petog razreda. Bog zna, ali nisam se pravilno okupao otkako znam za sebe!”

Tema koju je, čini mi se, najteže obrađivati pred našim svijetom jesu zapisi, prikaze i salijevanje strave. Svojevremeno su u nekim mjestima živjele hodže koje su “otvarale zvijezdu”, skidale sihire, pisale zapise i tako pomagale jadnom svijetu, i to ne samo insanu nego i hajvanu. Nerijetko su bili i prijeke naravi, osioni i grubi u ophođenju s ljudima, ali im se vjerovalo i išlo – muka čovjeka na svašta natjera. Po selima su bile žene koje su djeci vezivale neke konce oko ruku, odučavale im i salijevale strave. Bilo kakav govor o neutemeljenosti ovakve prakse koja nema uporišta u islamskom učenju završava se uobičajenim komentarom: “Vi, novokomponovane hodže, ne znate ništa. Dosadašnje hodže su bile puno učevnije od vas!”

Helem, pričam jednog dana o važnosti učenja E'ūze. Kažem: Baška je E'ūza, a baška Bismilla. E'ūza tjera šejtana, gasi srdžbu i rezultira time da smo zaštićeni od svakog zla… Pričao sam nekoliko minuta pa smo se, po običaju, rukovali i selamili. Na izlasku iz džamije, prilazi mi džematlija i pita imam li slobodno koju minutu da mi nešto opriča.

“Sve je ovo ovako, sto posto. Možda sam ti to nekad i spominjao, al’ poslušaj. Moj dedo, rahmet mu duši, bio je čuveni čovjek u selu. Svi su ga poštovali. On je dao onu zemlju u vakuf što se na njoj džamija napravila. Bio je, kako bih ti rekao, silan čovjek. Jak k’o zemlja. Nije se taj plašio peterice najjačih mladića. Jesam li ti pričao ovo?”

“Ne znam… možda…”, nemušto sam se pokušao snaći. A pričao mi je, i to više puta. Istina, poneki detalj mi se uvijek zagubi, a, ruku na srce, da sam mu i potvrdio da je pričao, on bi opet ispričao.

Srećom, dok sam ja zbunjeno pokušavao da dam smislen odgovor, on je nastavio.

“Eh, taj moj dedo (ili je pradedo – ovdje nisam potpuno siguran!), on je imao dosta hajvana, pa bi ga ljeti i ujesen izgonio u planinu iznad sela. Povazdan bi on skit’o za njima, pjevušio, pričao sa svojim ovcama i uživao na čistom zraku. Pred mrak bi ovce stjerao u tor, obavezno gledajući da to bude prije akšama jer se u taj vakat dobro znalo šta je akšam. Nije to k’o danas. Danas se u akšam rajzuje i hoda kud ko stigne. Eto, i ti si jednom spominj’o da nema smetnje da se u akšam ili po noći režu nokti. Je l’ de?”

Klimnem glavom da potvrdim i dodam kako se nekada noću živjelo uz lampu ili svijeću pa se nije dobro vidjelo. Danas se uz sijalice bolje vidi noću nego danju.

“Ne ulazim ja u to. Nokti jesu pogani i toga se treba čuvati, ali hoću da ti kažem šta bi s dedom. Jedne večeri on ne siđe s planine. Hajvan siš’o, a od njega ni traga ni glasa. Diglo se selo na noge. Svi znaju da je nešto krenulo kako ne valja čim ga nema. Latili oni sjekire i fenjere u ruke pa put planine. Pretraživali sve njive po kojima on obično čuva ovce, a on k’o da je u zemlju prop’o. Srećom, nađu ga u jednom docu. Ima tu nakva uvala kud svijet vuče drva, pa put prop’o, i baš moraš doć’ tu da bi ga vidio.

Vide oni da je on zgruhan i onemoćao, ali nema nikakvih rana i, Bogu fala, ništa nije polomio. Čim su mu dali malo vode i posjedili s njim, vratila mu se snaga, skočio na noge i uporedo uz njih sišao u selo. E, tu je opričao šta je stvarno bilo. Veli, krenuo on kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze.

‘Ljudi moji, nećete mi možda vjerovati, ali, kako ja potegoh E'ūzu, nesta međeda, k’o da ga ni Bog dao nije!’

Ovo ti je, efendija moj, živa istina. Eto, upitaj i danas po selu ove starije, svi će ti pripoviditi ovako, od riječi do riječi. Čuveni dedo što se s međedom hrv’o.”

“Vidiš, i baš da ga E'ūza spasi!?”, rekoh mu.

“Potez’o je on i Bismillu, al’ dok se E'ūze nije sjetio, ništa mu nije bilo fajde!”

“Vala, nekad ću i to ispričati. Smijem li?”, upitah.

“Ma što ne smiješ, moj efendija, slobodno ti, odmah sutra ako hoćeš!”

“Hvala ti što si mi ovo ispričao!”, htjedoh da budem učtiv.

“Nema na čemu. Samo sam ti istinito kaz’o, a ovo tvoje o E'ūzi me podsjetilo na to. I, stvarno, E'ūza je čudo!”

“Treba je češće učiti, je l’ de?”, rekoh već zatvarajući džamijska vrata.

“Na svakom koraku! Kakvih sve međeda oko nas ima, vjeruj mi, na svakom koraku je treba učiti!”

Obojica se nasmijasmo.

“Allahimanet!”

“Allahu na amanet, moj efendija!”

 

Prethodni članak

Samo snovi SANU spašavaju

Sljedeći članak

Kruščica

PROČITAJTE I...

Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”

Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!