O Bošnjaku koji je savjetovao sultana Selima III

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

Brojna su imena ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su svojim promišljanjem, intelektom i praktičnim djelovanjem uveliko utjecali na cjelokupnu društvenu sliku, ne samo unutar granica svoje zemlje nego nerijetko i znatno šire. Posebno se to odnosi na vrijeme nekadašnjeg Osmanskog carstva. Tako je malo onih koji nisu čuli za, recimo, Hasana Kjafiju Pruščaka, Gazi Husrev-bega, Mehmed-pašu Sokolovića, Ferhat-pašu, Huseina Gradaščevića i mnoge druge.

Međutim, brojni su i oni čiji je doprinos značajan, ali i nedovoljno rasvijetljen. Jedan od takvih jeste Bošnjak koji je napisao za svoje vrijeme vrlo renomirano djelo kao pokušaj sugestije da se trusne društvene prilike prebrode i prevladaju, te svoj uradak predao lično u ruke sultanu. Riječ je o Muhamedu Prozorcu.

Ko je bio ovaj čovjek i čime je zavrijedio da se spomene?

Nažalost, precizno navesti cjelokupnu njegovu biografiju naprosto je nemoguće jer su vrlo oskudni izvori na koje se možemo pozvati. Moguće je napraviti tek rekonstrukciju koja će, opet, pokazati da se o životu i djelu ovog čovjeka itekako ima razloga, pa i potrebe istraživati.

Dakle, on je Muhamed, sin Muhameda (kadije iz Prozora), sina Muhjiddinovog, iz malene kasabe Prozor u Bosni. U nekim izvorima, poput Salname, spominje se i njegovo prezime kao Skejo-zade ili Skeho, što je posve razumljivo jer i danas na širem području Prozora postoji prezime Skeho. Tačna godina Muhamedovog rođenja nigdje se ne spominje pa je nezahvalno i bezrazložno posezati za nagađanjima. Podrobnijih podataka o njegovom djetinjstvu također nema. Prve validnije tragove nalazimo tek nešto kasnije, tačnije, kroz njegovo školovanje u Topatan medresi u Livnu, te je precizno navedeno da je iz nje izišao u mjesecu rebiul-evvelu 1173. hidžretske godine, što odgovara 1759. godini. Ovisno o tome koliko bi godina mogao imati po završetku ove medrese, može se nagađati i o godini rođenja pa će Hifzija Hasandedić pretpostaviti da je moguće da se Muhamed Prozorac rodio 1735. godine. No, budući da sam kazao da se time nema svrhe baviti, vrijedi pokušati pratiti ostale zabilješke i tragove koji će nam pomoći da pobliže dosegnemo do njegovog životnog puta.

Sljedeći trag vodi nas do Akhisara, odnosno današnjeg Prusca, u kojem je Prozorac službovao nekoliko godina kao muftija. Kao potvrda ovom navodu, sačuvano je i pismo koje je u tom zvanju iz Prusca poslao Ibrahimu Munibu, svom prethodniku na tom položaju, a nakon toga imamu u Oborcima kod Donjeg Vakufa.

Prozorca, nakon toga, susrećemo u Istanbulu (1769), gdje značajnu ulogu imaju dva čovjeka, i to Nebih-efendija iz Prozora i Osman Kopčić (vjerovatno iz nekadašnjih Kopčića kod Prozora, koji su potopljeni akumulacijom Ramskog jezera). Nebih-efendija je, po svoj prilici, visoko kotirao u krugovima tadašnje uleme u Istanbulu, te je moguće da je Prozorac kod njega boravio u statusu pripravnika za službe koje će uslijediti.

Već dvije godine nakon toga datirani su prijepisi određenih rukopisa u medresi u Akhisaru koje je uradio upravo Prozorac, na osnovu čega je realno zaključiti da je bio muderris u ovoj ustanovi.

Tragom sljedećih Prozorčevih prijepisa, ponovo smo u Istanbulu, i to otprilike 1779. godine u Zekerijja medresi. Nakon toga, boravi u čuvenom kvartu Ejjub, gdje na određenim rukopisima spominje svoje ranije funkcije: muderris u medresi Vakfi Kebir (Donji Vakuf), muftija Akhisara i muvekkit kadiluka Jajce. U bilješkama je naveo i trenutne funkcije, i to: naib na Ejjubu, a potom i kadija u tom kadiluku. Spomenemo li samo da je kadija Ejjuba prisustvovao i redovnim divanima srijedom kod velikog vezira, može se zamisliti o kako se uglednom i značajnom položaju radilo. Sve se ovo dešavalo oko 1781. godine.

Sljedeće skoro dvije decenije o Muhamedu Prozorcu ne znamo ništa. Tek s početkom 19. stoljeća on će svoje kapitalno djelo predati direktno u ruke tadašnjem sultanu Selimu III i šejhul‑islamu Omeru Hulusiji.

Ni preciznih podataka o njegovoj smrti nema. Tačnije, u izvorima se kao moguće godine smrti spominju 1812. i 1825. godina, pa i u ovom slučaju treba ostati suzdržan. Nema podrobnijih i preciznijih podataka ni o njegovim potomcima. Kao prepisivači pojedinih rukopisa u Prozoru, spominju se i određeni ljudi s prezimenom Mufti-zade (Muftić), te je vjerovatno da je riječ o potomcima Prozorca. U Prozoru je duže vrijeme postojala i čuvena Muftića kuća, a ovo je prezime poslije dolaska Austro-Ugarske iščezlo iz Prozora. I danas će stariji ljudi u Prozoru kazati kako su od starina upamtili da su Muftići iselili u Tursku.

Muhamed Prozorac napisao je djelo Minhadžun-nizam fi dini-l-islam (Islamski način postizanja poretka). Napisao ga je na arapskom jeziku i uručio direktno u ruke, najprije šejhul-islamu Hulusiji, a potom  1800. ili 1801. godine sultanu Selimu III.

Osmansko carstvo značajno je slabilo, i to iz više razloga. Vođeni su stalni radovi koji su odnosili ljudstvo, sultani su živjeli sve raskošnije, niži činovnici uzimali su sebi sve više slobode, prava i privilegija, a u to vrijeme desilo se niz pobuna protiv sultana Selima III te upad Napoleona u Egipat. Kako bi pokušao spasiti “brod od potonuća”, Selim III nastoji uvesti reforme u vojsci, čime nisu bili zadovoljni janjičari koji ga, na koncu, i ubijaju.

Svoj doprinos, barem savjetodavno, popravljanju stanja i prilika u Carevini pokušava dati i Muhamed Prozorac pišući Minhadž. Jasno, njegova promišljanja o državi i društvu prožeta su islamom. Tako je i veći dio Minhadža satkan od tema u kojima dominiraju islamska dogmatika i moral. Kao razloge slabljenja Osmanske carevine, on detektira ignoriranje pravde i pravedne vladavine, neuvažavanje uleme, oholost odgovornih osoba te neujednačen raspored zanimanja. Za razliku od Pruščaka, koji je znatno ranije problem Carevine vidio u nemoralu i raskoši najvišeg rukovodstva, Prozorac ključni problem vidi u nižim slojevima, kadijama, ajanima, agama i dr. Rješenje problema, po njegovom mišljenju, jeste u vraćanju na izvorne propise islama.

Iako se Prozorčevo djelo, i po konceptu i po sadržaju, uveliko razlikuje od Pruščakova, obojica imaju nekoliko zajedničkih odlika. I jedan i drugi jednako su uvidjeli slabosti i anomalije u Carevini, istina, na različitim nivoima. Obojica nude gotovo isto rješenje za prevazilaženje problema. I Pruščak i Prozorac dijele društvo na staleže (ratnici, inteligencija, ratari i zanatlije), određujući svakom staležu precizne dužnosti i obaveze i insistirajući da se te raspodjele striktno približava (problemi i nastaju uslijed toga kada, recimo, rataru budu prisilno vođeni u vojsku). Konačno, obojica uviđaju da je problem u odmicanju od islamskih normi, a rješenje u njihovom prakticiranju.

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, te konačnom nestanku Osmanske carevine, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El-Bosnevi”), kao ni promišljanja, vjerujem, mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli ne posveti znatnija pažnja, barem kroz istraživanje njegove misli i plodnog intelektualnog pregnuća.

Do sada se to nije činilo u dovoljnoj mjeri. Informacije radi, rukopisi Minhadža nalaze se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu te u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Ovim djelom studioznije su se bavili Mehmed Handžić i Omer Mušić, a njegovim autorom Hifzija Hasandedić i nekoliko drugih istraživača. Ipak, najkonkretniji napor učinio je mr. Fikret Pašanović, koji je 2012. godine objavio djelo Bošnjak savjetuje sultana: Muhamed Prozorac i djelo – Islamski način postizanja poretka, što je, zapravo, njegov magistarski rad.

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!