O, Bošnjaci, svaki je san moguće ostvariti ako imate iskren nijet i ako se na Boga oslonite

Moliti se može samostalno, u gluho doba posljednje trećine noći, kada se dove ne odbijaju, a može i kolektivno, u grupi od desetak, stotinjak ili hiljadu ljudi. Ovakva, kolektivna dovljenja obično podrazumijevaju mjesta na kojima se vjernici okupljaju, poznata kao dovišta. U Bosni i Hercegovini se makar jednom godišnje na dovištima okupljaju hiljade vjernika. Iz njih izviru ostaci bošnjačke duhovne kulture, kulture starih bogumila, a ona su i nepobitan dokaz kontinuiteta bosanske duhovnosti, bosanske države i autohtonosti Bošnjaka

 

Dova zauzima posebno mjesto u islamu i životu muslimana. Riječ dolazi iz turskog, a u turski iz arapskog jezika u značenju: molitva, molba (Bogu), blagoslov. Također, u islamskoj tradiciji ona se tretira i kao svojevrsna veza i svijest o Bogu, posebni odnos između roba i Gospodara. Poznato je da postoje kategorije ljudi čije se dove ne odbijaju: dova mazluma (onog nad kim je učinjena nepravda), putnika, poslušnog i čestitog djeteta za svoje roditelje, postača, pravednog vladara, kao i onog koga je Allah, dž. š., zavolio.

Pored ovoga, tu su i određeni trenuci u kojima se molbe i traženja primaju, poput mubarek-noći, dana Arefata, noći uoči petka i Bajrama. Također, postoje i mjesta koja su odlikovana nad drugima, sveta mjesta na kojima se dove bezuvjetno primaju, poput Mesdžidul-harama u Meki, tokom obavljanja tavafa, kao i prilikom gledanja u Kabu, tokom stajanja na El-Multezemu (prostoru koji se nalazi između crnog kamena i vrata Kabe), u Poslanikovoj džamiji u Medini, a posebno u dijelu između sobe Božijeg Poslanika i njegovog mimbera, u Mesdžidul-aksi i drugim mjestima. Božiji poslanik Muhammed, a. s., kaže da je rob najbliži svom Gospodaru kada je na sedždi. “Zato mnogo upućujte dove dok ste na sedždi.”

Doviti se može na dva načina, glasno i tiho, pa tako dova može biti jezička i srčana. Jezička dova mora biti jasnog izraza i najčešće je uobičajene konstrukcije. Većina dova prenosi se od Muhammeda, a. s., i one su najbrojnije, a zatim dolaze i dove Poslanikove porodice i brojnih bogougodnika koji dolaze u kasnijim vremenima. Kada je riječ o srčanoj dovi, ona je bez riječi i misli, sasvim iznutra, poput goruće želje koja neće prestati sve dok se ne ostvari. Nju ne ograničavaju ni prostor ni vrijeme, ona je bez jezičkih normi i pravila i, zbog mjesta iz kojeg dolazi, bezuvjetno se prima. Nekada je za njeno ostvarenje potrebno manje, a nekada više vremena, ali isto pravilo vrijedi za sve, baš kao što to hafiz Salih ef. Gašević, autor poznatog mevluda, kaže: “Šta ko želi, ono će i dočekat’, samo valja nekoliko pričekat’.”

DOVIŠTA – KONTINUITET BOSANSKE DUHOVNOSTI

Moliti se može samostalno, u gluho doba posljednje trećine noći, kada se dove ne odbijaju, a može i kolektivno, u grupi od desetak, stotinjak ili hiljadu ljudi. Ovakva, kolektivna dovljenja obično podrazumijevaju mjesta na kojima se vjernici okupljaju, poznata kao dovišta. U Bosni i Hercegovini se makar jednom godišnje na dovištima okupljaju hiljade vjernika. Iz njih izviru ostaci bošnjačke duhovne kulture, kulture starih bogumila, a ona su i nepobitan dokaz kontinuiteta bosanske duhovnosti, bosanske države i autohtonosti Bošnjaka.

Najpoznatija dovišta u BiH jesu: Ajvatovica kod Prusca, Karići kod Vareša, Divič kod Zvornika, Vrelo Bune u Blagaju kod Mostara, Djevojačka pećina u naselju Brateljevići kod Kladnja (poznatija kao Brateljevićka pećina), Dobre vode (Foča), Husremovac podno Treskavice, Dovište u Avdibašićima, Ključko dovište, dovište Lastavica (Zenica), Šehova korija (Sarajevo), Živčići-Vukeljići (Fojnica), dovište Solun kod Olova, dovište Ratiš između mjesta Srebrenik i Gračanica, dovište na rijeci Spreči, dovište u Toplicama kod Živinica, dovišta u Preljubovićima, Turkovićima, Miletine, Točlice, Petov do (Vratar), Gvoždevići, Kruševci, Šaševci, Vrući (Ozren), Drinčići, Dumanjići (Borike), Kutino groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica) itd.

Dr. Elvir Duranović, naučni saradnik u Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, kaže kako su bosanska dovišta uglavnom u prirodi i pod vedrim nebom. “Njih Bošnjaci od Jurjevdana do iza Aliđuna posjećuju i na njima uče dove. To su dva međaša za stare Bošnjake, i jedan i drugi povezani su ne s kršćanstvom već s predislamskim stanovništvom. I Jurjevdan i Aliđun su poput svih većih kršćanskih blagdana dobili svoje mjesto. Kada crkva nije uspjela izbaciti i iskorijeniti neke običaje i blagdane koji su postojali u narodu, onda ih je ona jednostavno preobukla i dala im kršćansku formu. Riječ ‘dovišta’ prijevod je naše stare riječi ‘molitvišta’, a u Bosni još uvijek postoje mjesta koja se zovu upravo ‘Molitvišta'”, pojašnjava Duranović i dodaje da nije došao do informacije da na evropskom kontinentu, kao i u većini islamskog svijeta, neko ima ovako bogatu praksu kakva se baštini u BiH.

“Naravno, postoji praksa u cijelom islamskom svijetu da se posvećuju turbeta koja su sama po sebi svojevrsna dovišta, međutim, na ovaj način kao što je slučaj u BiH da se izlazi na vrhove planina, ide u prirodu, pored izvora rijeka i da se tu čini dova, toga nema nigdje drugo. Dovišta u BiH uglavnom su vezana za njen centralni dio, prostor srednje, sjeveroistočne i djelomično južne BiH. Nemamo dovišta u Sandžaku, nemate ih na krajnjem jugu, nemate ih ni na sjeveru. Vjerovatno je u centralnoj Bosni taj pretkršćanski sentiment bio najjači odakle i kreće bosanska država.”

Duranović dovišta klasificira na: predislamska molitvišta, kišna dovišta, kalendarska i svakodnevna dovišta. On tvrdi da su ona i pokazatelj koliko su Bošnjaci, zapravo, ukorijenjeni na ovom prostoru. “U Takvimu Islamske zajednice u BiH i kalendaru dovišta na prvom mjestu nalazi se dovište Dobre vode kod Foče, koje se održava u prvi utorak poslije Jurjeva. Nakon toga, dolazi Buna kod Mostara, onda Ajvatovica, koja se održava u sedmi ponedjeljak poslije Jurjeva, a poslije Ajvatovice imamo Musallu u Sanskom mostu, koja se održava na prvi petak u julu. Ona je uvedena neposredno nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu kako bi se očuvala uspomena na dolazak sultana Mehemda Fatiha i prvu džumu klanjanu u Bosni i Hercegovini. Zatim dolaze Karići, koji se održavaju posljednju nedjelju u julu, a onda i dova u Djevojačkim ili Brateljevićkim pećinama”, kaže Duranović.

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi i jedno je od najstarijih na prostoru Bosne. Ima tradiciju dugu oko 500 godina, a datum obilježavanja veže se za predislamsku tradiciju Bosne, pa početak Ajvatovice pada na sedmi ponedjeljak po Jurjevu. Ovogodišnjoj Ajvatovici prisustvovao je reisul-ulema Husein ef. Kavazović, koji je govorio o značaju Ajvatovice za Bosnu i Bošnjake. “Došli smo na naš bosanski duhovni sabor, pred stijenu Ajvaz-dede, da obnovimo naš nijet, naš istikamet i našu dovu, da ćemo raditi, boriti se i Bogu upućivati dovu da primi plodove našeg rada. Došli smo da obnovimo naš san o mirnoj Bosni, o boljim vremenima iz vakta Kulina bana, o dobrim ljudima koji su hodali i koji i danas hodaju ovom prekrasnom zemljom. Pitaju nas šta je Ajvatovica. Ona je duhovna smotra snage i jedinstva bosanskih muslimana. Svake godine dolazimo ovdje da pokažemo i obnovimo tu svoju snagu, svoj kuvet. I ovih dana ćemo ponovo biti na testu da pokažemo sebi i drugima koliko smo vitalni kao narod, koliko smo svjesni svojih korijena, naše zemlje Bosne i njenog postojanja, naše spremnosti na žrtvu da je podižemo, čuvamo i branimo”, naglašava reisul-ulema Kavazović.

Kazao je i da, ako bi se bošnjački narod odvojio od Ajvatovice, odvojio bi se od svoje duhovnosti i bosanskog tla iz kojeg je ponikao. “Mi koji ovdje dolazimo u sebi nosimo svijest o narodu i zemlji. U našem sjećanju činili smo to i onda kada su nam zabranili da ovdje dolazimo, kada su nam htjeli korijen iščupati. Skoro pola stoljeća iz njega nije nikla nova mladica, ali i danas na nju nasrću i pušu vreli vjetrovi s istoka. Na nju nasrću ljudi koji u svojim prsima nose tuđa srca i koji iz svoje kratkovidosti tuđom pameću nasrću na vlastiti narod i njegovu tradiciju”, rekao je Kavazović.

Potcrtao je i kako je Ajvatovica mnogo veća i od same predaje i od same legende o Ajvaz-dedi, te da je ona ideja, nijet, istrajnost, istikamet, rad za dobro bosanskih ljudi. “Ona je molitva, dova za bereket i mir u Bosni. Ajvatovica je Akhisar, bosanska Medina, bijeli grad, nevjesta koja se okiti za Ajvaz-dedinu dovu svake godine, dočekujući svoje prosce iz svih krajeva njegove Bosne. Akhisar je grad kojim nas je Ajvaz-dedo uveo u urbanu civilizaciju gradeći vodovod. Zbog toga, ova dova na Ajvatovici i jeste molitva za vodu, molitva za život svakog od nas. Akhisar je grad naše muslimanske učenosti, grad iz koga se uzdigao naš um, grad najumnijeg među nama, Hasana Kafije Pruščaka – Akhisarija”, poručuje Kavazović.

KADA VRELO BOŽIJE MILOSTI POTEČE DO SVAKE KUĆE

Ne može se sa sigurnošću utvrditi kada je održan prvi pohod na Ajvatovicu, međutim, poznato je da je dobila ime po Ajvaz-dedi, islamskom učenjaku i dervišu koji je u Bosnu došao sa sultanom Mehmedom Fatihom 1463. godine kako bi u oblasti Skopaljske doline (gornji tok rijeke Vrbas) pozivao ljude u islam. Kada se govori o dovama, odnosno molitvama koje nastaju u ovom prijelaznom periodu, u knjizi Stari bosanski tekstovi (1971) Maka Dizdara mogu se naći dvije zanimljive molitve iz 15. stoljeća: Molitva za žito i vino i Molitva ot treske, od groma, bijesa i od grada. Doc. dr. Nehrudin Rebihić, koji predaje srednjovjekovnu bošnjačku književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, pojašnjava kako je Molitva za žito i vino dio većeg teksta pisanog bosančicom koji je bio urezan u olovnu šipku.

“Zapis je bio zakopan u jednom polju kod Mostara. Prepisan je iz neke ljekaruše i služio je kao hamajlija za zaštitu usjeva na polju od đavola. U njoj se đavo zaprešta (zaklinje) Bogom, Hristom, evanđelistima, te s ‘310 svetije otaca i četiri rikami koje ophode svu zemlju da nemaš oblast ni na žitu, ni na vinu!’ Molitva ot treske, od groma, bijesa i od grada (Kunovski zapis) dosta je složeniji tekst. Pronađen je u Ječmištima kod Foče 1905. godine. Ova molitva nastala je u drugoj polovini 15. stoljeća, iz vremena dok je bogumilska tradicija bila još veoma jaka. Njen tekst zorno svjedoči tranzicijskom periodu Bosne iz srednjovjekovne u osmansku kulturu. Pronađena je na papirnom svitku, zapečaćena voskom radi zaštite i vlage i smještena je u šupljinu borove klade”, objašnjava Rebihić i naglašava da njena posebna zanimljivost leži u tome što je na početku molitve navedeno dvadesetak muslimanskih imena, stanovnika “meteha kunovskog” kojima je zapis bio namijenjen.

“Po svoj prilici, molitvu je napisao neki pataren za svoje prijatelje koji već nose muslimanska imena, ali se još do kraja nisu odrekli svojih vjerovanja i običaja. Prvi je put objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja 1906. godine. Načelno, ona se kompozicijski podudara s mnogim egzorcističkim tekstovima iz ovog perioda, a naročito sa žanrom zaklinjanja đavola (demona). Tekstove (molitve) sličnog tipa imamo i u osmanskom periodu, s tom razlikom što su tekstovi iz ovog perioda izrasli na vrelima islama, ili su bar njime natopljeni. O tome, naprimjer, uvjerljivo svjedoče neki alhamijado tekstovi, medžmua Mula Mustafe Bašeskije itd.”

Književnik, publicista i prevodilac šejh Edin Urjan Kukavica u svojoj knjizi Islam na Balkanu pretpostavlja da je ovakva verzija islama nastala, živjela i razvijala se uglavnom među neobrazovanim i vjerovatno nepismenim stanovništvom. “Prenosila se uglavnom kao vid usmene predaje i tradicije. To je zasigurno i jedan od razloga zbog kojih pisana pravila, čak i ako su postojala, nisu mogla biti u potpunosti primijenjena, odnosno nisu imala gotovo nikakvu svrhu u sredinama u kojima niko nije čak ni govorio jezikom kojima su ta pravila mogla biti pisana, arapskim, odnosno prije turskim i perzijskim. Dakle, uslijed nedostatka pisanih izvora, učenja velikih učitelja u različitim dijelovima islamskog svijeta prenošena su uglavnom usmeno, uglavnom u vidu pripovijesti o čudima i nadnaravnim djelima svetih ljudi, neizbježno s posljedicom da se ista priča halifa u različitim dijelovima sultanata razlikovala u mjeri u kojoj su se međusobno razlikovale osobenosti područja u kojima su djelovali”, piše šejh Kukavica.

Kada je riječ o čudima i nadnaravnim djelima svetih ljudi, kao i dovištima koja nastaju nakon njihovog preseljenja na njihovim kaburovima, doc. dr. Aiša Softić u knjizi Zbornik bošnjačkih usmenih predaja (2005) donosi interesantne primjere:

“Iznad Ilidže mahale uspinje se dosta poveliko brdo Šehitluci, na kome su dva šehita ukopana. Pričaju ljudi da su tri muslimana klanjali u danu pod tim brdom, i to blizu starog kupala na ravnini, koja se danas zove Musala. Po svoj prilici da je to bilo prije nego što se zazvalo tim imenom Musala. Kad su se spomenuta trojica Bogu molila, došli su im nekakvi hajduci te im odsjekli glave. Sva trojica uzmu svoje glave, svaki svoju, te krenu vrelu, gdje izvire hladna, bistra voda. Na tome izvoru operu svoje vratove, te se i danas zove to vrelo Vratinac. Do toga izvora ljudi danas dosta drže, jer vele da je i ta voda dobra za liječenje očiju, ako bi koga zaboljelo. Šehiti se vrate sa Vratinca, noseći svaki svoju glavu, te krenu uz brdo. Pričaju da je jedan došao samo do pola strane i dalje nije mogao, a druga dvojica su izašla na vrh brda, koje se je po njima nazvalo Šehitluci, jer samo mogu šehiti nositi svoje odsječene glave, te ići dalje, gdje im je Bog odredio da se ukopaju. Što nije treći šehit mogao izaći na vrh brda, vele, da se je malo okrenuo i pogledao na stranu na namazu, kad su im došli hajduci da ih posijeku.”

“Na Gradini kod Umoljana bio teferič, pa cure kolale i pjevale na Pošijaku, a aždaha izbila uza Studeni potok – sve se zna one okuke kud se motala i vila – i ondar rekli ljudi: ‘Eto aždahe, mi ćemo svi izginuti!’ E, ondar hodža brijo se, pa izletio, pa reko: ‘Vi svi amin, a ja ću sam dovu.’ I ondar, ona se primila uz oni kamen i oni tako to činili i ona se okamenila u onom kamenu.”

Također, Softić u svojoj knjizi Usmene predaje Bošnjaka (2002) navodi neobičan primjer: “Od Gradačca udaljeno jedno dva kilometra do tri ima naselje Sibovac. I imaju tu zvani Šehitluci u šumi, dva mezara, gdje je narod ovoga kraja i prije rata i u toku rata išao na te Šehitluke i klanjao je po dva rekjata nafile namaza učeći dove da im se ispune želje. To su mezarovi jedne djevojke i jednog mladića koji su bili u svatovima, pošli da se uzmu i tu su ubijeni. Na pravdi Boga. Tako da je narod uobičajio da nosi pšenicu i kukuruz da posipa po tom mezaru da bi se ptice hranile.”

Dovišta zauzimaju posebno mjesto u životu bosanskih muslimana. Ona su, kao što to reisul-ulema Kavazović napominje, mjesta gdje se može naučiti da iskren nijet, istrajnost u poslu i dova mogu pomjerati stijene i brda, a kada se to dogodi, tvrdi Kavazović, vrelo Božije milosti poteći će do svakog grada, svake kuće i svakog insana. “Ovdje se dolazi da se usnije san, isti onakav kako ga je sanjao Ajvaz-dedo. Dolazimo ovdje da čujemo šta nam to on ima kazati i ono što čujemo je sljedeće: ‘O Bošnjaci, svaki je san moguće ostvariti ako imate iskren nijet, ako u tom nijetu ustrajete i ako se na Boga oslonite.'”

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!