Nurko Karaman, autor novog prijevoda Kur’ana

Kad se moj prijevod pročita od prve do posljednje stranice, i ako se ozbiljno čita, promišlja i prate fusnote, uvjeren sam da on itekako ostavlja drugačiji dojam i o Bogu, dž. š., i o svijetu, i o ovim bitnim međuljudskim relacijama, uključujući međuetničke, međukonfesionalne, međunacionalne. Mislim da se tu stječe bitno drugačiji dojam”

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Nurko Karaman rodio se 1956. godine u selu Okrugla kod Višegrada. Tu završava osnovnu školu, nakon čega upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Završava je 1976, a naredne godine upisuje studij orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Prištini. U svojoj generaciji prvi je diplomirao, i to, kako kaže, iz razloga što je arapski jezik još od četvrtog razreda medrese shvatio i zavolio, tako da za vrijeme studija nije imao potrebu previše učiti, pa je imao mnogo vremena za čitanje različitih tekstova i romana na arapskom jeziku. Poslije završetka fakulteta našao je posao u privredi kao prevodilac.

Radio je u tri različite firme, ali je ubrzo uvidio da to nije ono čime se želi baviti cijeli život. Kaže da mu je još od malih nogu ostalo to idealističko razmišljanje o Bogu, onom svijetu, islamu i imamskoj misiji. Godine 1987. zapošljava se kao imam u Trebinju, gdje ostaje dvije godine. Iz Trebinja prelazi u izdavačku kuću “El-Kalem” u Sarajevu, u kojoj ostaje do danas. Za magazin Stav govori o svom prijevodu Kur’ana na bosanski jezik, izazovima i prevodilačkim nedoumicama na koje je nailazio, kao i brojnim drugim pitanjima i nekim do sada kod nas neviđenim rješenjima koje donosi njegov prijevod.

STAV: Kada počinju Vaša promišljanja o Kur’anu, hadisu, vjeri i vjerovanju, odakle se, pretpostavljamo, i javlja ideja da započnete vlastiti prijevod Kur’ana?

KARAMAN: Veoma rano, još iz medresanskih dana. Nisam ja sa Safetom, najstarijim rahmetli bratom, s kojim sam se inače najviše družio, pričao mnogo o egzistencijalnim pitanjima i općenito dunjalučkim problemima. Znali smo pričati o sportu i drugim relaksirajućim temama, ali je naša priča uvijek bila vezana za pokušaje prozrijevanja kur’anskih sadržaja i iznalaženje načina kako da se u narodu i džematima prave neki iskoraci. Već nam je tada bilo jasno da je stanje unutar muslimanskih džemata u Bosni, ali i širom svijeta, konzervirano, konzervativističko, da stvari teku po šablonima. Mi smo još i tada smatrali da treba proniknuti u bit stvari, jer, ako smo vjernici i vjerujemo u Božiju riječ, zadatak nam je da pokušamo još nešto iščitati iz Kur’ana, da se otkriju neke stvari i da se pokušaju dovesti u sklad s društvenim tokovima. Jer, nije normalna situacija da na jednoj strani imamo Božiju riječ koja nudi odgovore na sva pitanja, a na drugoj imamo svijet koji sve drugo prihvata, a ne prihvata Božiju riječ. Nešto tu ne štima i nešto nije iščitano i interpretirano kako treba. I sada se tačno sjećam ajeta koje smo analizirali, noći smo znali provesti nad njima. Vidite, nikad na islam nisam gledao kao na nešto što je odvojeno od svijeta i što ima svoje tokove koji nemaju veze sa mnom i s mojim bitisanjem.

Kada je riječ o mom prevođenju Kur’ana, ono je direktno inicirano redakturom jednog izdanja Korkutovog prijevoda. Mislim da je to bilo 2007. godine. Tada sam vidio da je previše materijala koje bih ja drugačije riješio. Zato sam odlučio sjesti i s bismillom raditi vlastiti prijevod, gdje mogu bez ograničenja ponuditi vlastita rješenja.

STAV: Koliko ste dnevno radili na prijevodu i na kakve ste sve prevodilačke izazove naišli?

KARAMAN: Vidite, nema trenutka u kojem nisam bio na nekom tekućem, aktuelnom dijelu Kur’ana, bez obzira našao se kući, na poslu, s nekim na kahvi. Ja sam dobar slušalac, slušam šta ljudi pričaju, a istovremeno hvatam relacije s kur’anskim gledanjima na tu problematiku o kojoj ljudi govore. To je kod mene standard, i po toj osnovi mogu reći da sam zapravo sve vrijeme radio na tom prijevodu, sve ove godine svoje zrelosti. S obzirom na to da je Kur’an Božija riječ, izvagana i dozirana u mjeri u kojoj je On kao Sveznajući htio i znao da treba čovjeku saopćiti odgovarajuće istine, onda možemo samo zamisliti koja je to sve problematika o kojoj Bog, dž. š., u Kur’anu govori. Bog je poslao Kur'an tačno znajući šta čovjeka treba, šta mu je korisno znati, ali i ne znati, i u kojem smjeru ga i do koje mjere instruirati šta da radi. Bog je unaprijed znao da će potkraj 20. stoljeća ljudi otkriti satelitsko komuniciranje, i to je trebalo ugraditi u nekom ajetu u Kur’anu, jer Kur’an nije do kraja pročitan i prokomentiran prije 700 ili 1.000 godina već je spušten kako bi ljudi koji razmišljaju i istražuju i danas imali šta otkrivati i osvjedočavati se u Božije sveznanje i sveumijeće.

Kada se ove činjenice imaju u vidu – koja je to sve tematika i problematika o kojoj Kur'an govori – onda je potpuno jasno da je izuzetno delikatna stvar prići prevođenju Kur'ana, i toga sam od prvog trenutka bio potpuno svjestan. A, s druge strane, veoma sam svjestan šta bi značilo nešto pogrešno uraditi, prevesti, reći na Boga nešto što On nije kazao. U takvoj situaciji nije mi ostalo drugo već da od početka, kao jedan od prvih principa u svom pristupu prevođenju, postavim princip što doslovnijeg prevođenja, ne samo u leksičko-semantičkom smislu odgovarajućeg izraza već i svakog konstrukcijskog dijela rečenice, računajući na sve one momente koji u gramatičkom smislu imaju neku nijansu značenja, težine, intenziteta itd. Vrlo je važno bilo razgraničiti određene pojmove, i možda čak u tome leži i ključna stvar vezana za određene šablone koje smo svi mi nekada davno prihvatili i oni su ostali takvi kakvi jesu. Arapski jezik iznimno je precizan i zato ga je Bog, dž. š., i odabrao da tu kompleksnu posljednju, finalnu, zaokružujuću Riječ kaže upravo na tom jeziku, zato što on ima te mogućnosti, kako bi se precizno razgraničio znatan broj pojmova za koje većina nas što se zovemo ulemom mislimo da su nam jasni.

STAV: Zbog čega uopće postoji ta raznolikost pojmova?

KARAMAN: Pogledajte, naprimjer, kur'anski izraz “birr”. Prevodi ga se standardno našom riječju “dobročinstvo“, ali kad se zagleda u stvarnu bit njegova značenja, vidi se da on ne označava neki obični jednokratni čin dobročinstva. Taj termin blisko korespondira sa značenjem samog islama, u kojem je sve protkano dobrom. Vrlo je teško dati definiciju tog termina i mnogo ga je lakše definirati kada se stavi u korelaciju s izrazom “ihsan”, kojeg se također prevodi kao “dobročinstvo”. Ovaj izraz ima sasvim konkretno značenje i u njemu više prepoznajemo potpunost ili perfekciju u izvršenju nekog djela. “Ma’ruf” je izraz koji se također prevodi kao “dobročinstvo”, a on ima sasvim konkretno značenje – ono što je općepoznato kao dobro, što se, može se kazati, civilizacijski potvrdilo kao nešto što je dobro i prihvatljivo. Ovaj izraz, koji često susrećemo u ajetima vezanim za razvod braka, u našim standardnim prijevodima prevodi se: “Trebate im ‘dobrohotno’, dakle ‘od svoje dobre volje’, dati njihove vjenčane darove”, a govori se o ženama koje su puštene. Ovo nikako nije tačno. Ovdje se, zapravo, radi o načinu koji je “općepoznat i potvrđen kao dobar”.

Čak je odavde u šerijatskom pravu potekao izraz “’urf” kao običajno pravo. Eto, to je ta razlika u značenjima, a i važnost terminološke preciznosti, a da ne govorimo o konstrukcijama i gramatičkim detaljima. Tu imate toliko važnih stvari koje su olahko i po šablonu razumijevane. Kada se, primjerice, kaže “La ikrahe fi-d-dini”, svako ko zna arapski i ozbiljno se njime bavi zna da je to konstrukcija apsolutne negacije. “Ne postoji, nije moguća prisila u vjeri”, imamo tu konstrukciju koja je tako bezuvjetno i jasno kazana. Ali, kada se kaže “Inne-d-dine ’ind Allahi-l-islam”, moramo se zapitati da li ima tu ikakvog isključivanja i ikakve negacije. Ima li, na koncu, uopće neke poredbene forme u kojoj se odvaguje koja je vjera bolja, a koja gora? Kada se vratimo konstrukcijski izrazu i rečenici kako je Bog, dž. š., postavio, doslovno ova rečenica znači: “Zaista je vjera kod Allaha islam.” Nigdje ovdje nemate nikakvog isključivanja niti negiranja. Zato moramo pokušati iščitavati dodatna značenja, s tim da nema govora da se ovo dovodi u poziciju negiranja bilo čega drugog. Da je Bog htio to kazati, pa u Njega imaju sasvim konkretne konstrukcije kojima se to iskazuje, i On ih dobro zna.

STAV: Zbog čega ste se odlučili da fusnote stavite odmah ispod prijevoda?

KARAMAN: Jako je važno da se odmah na licu mjesta s fusnotama pojasni šta se na šta odnosi. To ustvari podupire značenje iz osnovnog teksta prijevoda, odnosno upućuje na još neke pravce o kojima se na određenom mjestu može razmišljati. Pošto su fusnote u funkciji pojašnjenja i upute na moguća druga značenja, ja sam se na svakom mjestu gdje nisam bio sasvim siguran da nešto treba potencirati blago ograđivao. Na nekim mjestima koja nisu mogla biti odgonetnuta i direktno sam kazao da nisam uspio odgonetnuti šta se krije iza tog ajeta. Naravno, kada je kur’anski tekst u pitanju, morate naići na poteškoće koje ne možete adekvatno prevesti jer nekada i ne znate šta se, zapravo, krije iza neke rečenice, i ja se na ovaj način pomalo i branim ako negdje nisam uspio iznaći najprikladniji izraz.

STAV: Zbog čega smatrate da je važna ta dosljednost u prevođenju? Kakve novine Vaš prijevod donosi?

KARAMAN: Kad se moj prijevod pročita od prve do posljednje stranice, i ako se ozbiljno čita, promišlja i prate fusnote, uvjeren sam da on itekako ostavlja drugačiji dojam i o Bogu, dž. š., i o svijetu, i o ovim bitnim međuljudskim relacijama, uključujući međuetničke, međukonfesionalne, međunacionalne. Mislim da se tu stječe bitno drugačiji dojam. Drugo, stječe se slika o Bogu, dž. š., kao jednom subjektu koji nije neko ko samo strašno kažnjava i ko samo zabranjuje. Naprotiv. Tu ima jedna potpuno druga slika, jer Bog, dž .š., sve čovjeku pruža. Čak, ako se prate ajeti kroz Kur’an koji govore o tome šta je sve Bog, dž. š., upokorio i podredio čovjeku, naći će se da su tu i Sunce i Mjesec, pa čak i zvijezde. Dakle, priređuje Bog, dž. š., kosmos u cjelini da bi priredio uvjete da stvori čovjeka i kaže da mu je to obitavalište. I ne samo to, već ga prati od prvog čovjeka na Zemlji poslanstvom, jer je Adem, a. s., i sam poslanik, i neprestano ga kroz povijest prati Objavom. To je sasvim evidentno. Bog nije tako strašan kako ga neki razumijevaju i predstavljaju. S druge strane, milost je Božija sveobuhvatna. Bog, dž. š., do te je mjere pravedan da mi nismo ni sami svjesni da ga u nekim situacijama optužujemo za nepravednost razumijevajući neke stvari na pogrešan način.

STAV: Spomenuli ste prepoznavanje posebnog međuvjerskog, međunacionalnog odnosa u Kur’anu. Kako ste pristupili ovoj problematici?

KARAMAN: Jako je važno pojmovno razgraničiti šta su “Jehud”, “Nesara”, “Mušrikun”, “Ellezine Amenu” i bilo koja druga grupacija koja se u Kur’anu spominje. Evo, naprimjer, za “Benu Israil” ne može se kazati da su to Jevreji. To su Izraelićani, potomci Božijeg poslanika Jakuba koji je nosio nadimak Israil. Nisu to Jevreji, to su muslimani, ako ćemo ih već konfesionalno imenovati. Ne mogu se miješati pojmovi “Benu Israil” i “Jehud”. Svi su poslanici isti, jer mi kažemo da vjerujemo u Božije poslanike i Božije kitabe, ne izdvajamo nikoga, a i Kur'an nas instruira da je to tako. Kako možemo reći da je bio Jevrej neki od Božijih poslanika? Pa on je musliman. Ovdje se upravo moramo vratiti na suštinu značenja pojma “islam”.

Svi su poslanici poslani od istog Gospodara i svi su, suštinski gledano, donosili istu poruku. Meni je tipičan primjer Korkut, koji je napravio katastrofalnu grešku prevodeći 17. ajet 22. sure (Al-Hadždž): “Innelezine amenu, vellezine hadu, ve-s-sabi'ine, ve-n-nesara, ve-l-medžuse, vellezine ešreku, innallahe jefsilu bejnehum jevme-l-kijame.” Korkut ovo prevodi: “Allah će na Sudnjem danu odvojiti vjernike od Jevreja, sabijaca, kršćana, poklonika vatre, i mnogobožaca.” Dakle, u svom prijevodu vjernike je izdvojio, a sve što slijedi stavio je u istu ravan, tako da su u istu poziciju došli i Jevreji i kršćani, koji su monoteisti, s politeistima. To je katastrofalno. Ne znam jesu li ti ljudi koji o tome govore i ovo citiraju svjesni onoga što govore. To je optužba na našu monoteističku braću koja vjeruju u Boga.

Ja to prevodim ovako: “Uistinu, oni koji uzvjeruju, kao i oni koji se drže jevrejstva, te sabijci, kršćani, zaroastrovci i višebošci, sve će njih Bog na Kijametskom danu poodvajati.” I sam Uzvišeni Bog na više mjesta u drugim ajetima svim monoteistima daje garanciju. Recimo, imamo 62. ajet 2. sure (El-Bekare), gdje Bog kaže: “Onima koji uzvjeruju, te jevrejima, kršćanima i sabijcima koji vjeruju u Boga i u onaj svijet, te čine dobra djela, doista, pripada nagrada kod njihovoga Gospodara, i za njih se ne treba bojati, niti se oni trebaju žalostiti.” Ovdje se kao uvjet spasenja spominje samo vjerovanje u Boga i u Sudnji dan, te da se pritom čine dobra djela, a ne spominje se ni vjerovanje u Muhammeda, a. s., niti u Kur’an. Ovaj ajet citiram upravo da bih podupro ovu tezu da u prvom ajetu ne možete svrstati ljude kojima je Bog, dž. š., garanciju dao u istu grupu s politeistima. Zna se kada se kategoriziraju težine grijeha, da je širk najveći grijeh i da će Allah, dž. š., sve oprostiti osim širka.

STAV: Smatrate da se muslimani i čitav islamski svijet zatvara u sebe i konzervira. Vjerovatno je tome doprinijelo takvo razumijevanje islama, a i Kur’ana?

KARAMAN: Nama je u biti nasušno potrebna neka reinterpretacija i svježije razumijevanje velikog broja kur'anskih ajeta, kao i revizija nekih povijesnih stvari koje smo stereotipno prihvatili da su to vrijednosti, a onda se držimo te tradicije. A sami pojam tradicije ne korespondira s biti islama. Šta znači uopće tradicija? Taklid, oponašanje, u svojoj biti islam nije oponašajući i ne traži nikakvo oponašanje. Pa i sam Poslanik kaže da je pravom vjerniku znanje izgubljena stvar i, gdje god ga nađe, pokupi ga. To su neke vrijednosti koje čovjek svakako treba imati, ali da se pozivamo da je tradicija motiv, to u biti svojoj nije islamski pristup svijetu. I u Kur'anu se kaže: “Kada ih se pita zašto se klanjate kipovima, oni kažu: ‘Zatekli smo svoje pretke da i oni to rade.’”

Je li nam to treba biti argument? Pa nije to nikako nešto što korespondira s duhom islama. Zatvorenost, uskogrudnost, netolerantnost, ništa to ne korespondira s islamom. Nama već stoljećima, a i sada nedostaje istraživački duh, kreativni duh, duh širine i tolerancije u najopćenitijem smislu. Kod nas se, nažalost, skoro sve svodi na nekakve deklarativne forme. Moje je nastojanje s ovim prijevodom da se sama percepcija o Bogu, dž. š., i islamu postavi na jedan zdrav način koji ima šansu u ovom svijetu. Mislim da će ovaj prijevod teže naći sebi put kod jednog dijela naše uleme opterećene stereotipima, nego kod drugih ljudi.

STAV: U Vašem prijevodu može se naći dosta različitih rješenja u odnosu na prethodne prijevode Kur’ana, pa tako ste riječ “Allah” prevodili kao “Bog”. Zašto ste se na to odlučili?

KARAMAN: To je prijevod na bosanski jezik. Ako se “Allah” prevodi na bilo koji svjetski jezik, prevodit će se onom riječju kako se kaže Bog, Apsolut na tom jeziku. Čak mislim da nismo ni svjesni da ne prevodeći “Allah” kao “Bog” zakidamo hak našeg bosanskog jezika, a sve se kao zalažemo za bosanski jezik. Mi lahko prihvatamo riječi iz perzijskog, turskog, arapskog jezika, ali ne daj Bože da imamo svoju bosansku riječ. Koliko to ima uopće logike i koliko se to uklapa u našu borbu da naš bosanski jezik ima svoj status i svoju vrijednost? U suštinskom smislu, kada je riječ o prevođenju riječi “Allah” kao “Bog”, mogu kroz kur'anske ajete odbraniti svoj stav da Allah nije vlastito ime Boga. To je arapski izraz za Boga kao Apsoluta. Je li se Ademu, a. s., Bog javio kao Allah? Je li se Musau, a. s., javio kao Allah, ili kao Jahve? Dakle, ne radi se tu o vlastitom imenu. U prilog tome ide i činjenica da i Arapi kršćani za Boga isto tako kažu “Allah”, a kažu i “La ilahe illallah”. Imamo i ajet koji kaže da je svaki ummet, svaki narod, zajednica, imao svog poslanika, a također, znamo da nijedan poslanik nije poslan a da to nije bilo na maternjem jeziku tog naroda. Ako je to tako, a evo Kur'an potvrđuje da jeste, onda Allah nije vlastito ime, i na osnovu samog Kur'ana sam čvrsto uvjeren u to. A u konačnici, zašto potcjenjivati svoj vlastiti jezik? Mi to često kombiniramo, kažemo “dragi Allah”, a onda zatim “ako Bog da”. Mi dosta u tim stvarima lutamo i još uvijek nismo te pojmove razgraničili.

STAV: Deset godina ste prevodili Kur'an. Neki bi rekli da je to mnogo vremena. Šta Vi kažete?

KARAMAN: Hvala Bogu da je to tako. Toliko je dilema u vezi s prevođenjem određenih stvari, da se to ni razumjeti ne može. Već su skoro četiri godine otkako sam imao gotov prijevod i otkako sam ga predao profesoru Kariću na recenziju, i za to vrijeme toliko toga je dodatno isprofilirano. Šta raditi s pojmovima koji nemaju svoj odgovarajući ekvivalent u bosanskom jeziku? Da li dopustiti da u osnovnom tekstu prođe neki slab izraz, nepotpun i koji sužava značenje, ili ga je ipak bolje ostaviti u originalu, a dati mu u fusnoti značenje? Teško je izvagati te relacije i donijeti konačnu odluku. Izuzetno je mnogo takvih stvari koje traže vrijeme, a to što je period od deset godina u pitanju, ja vjerujem da je to Bog, dž. š., tako odredio da bismo na kraju dobili što bolji prijevod. Štaviše, na kraju mi je čak i nedostajalo vremena. Nije to samo prijevod koji će čitati neki naš prosječni džematlija. Ambicija mi je bila da zadovoljim više različitih profila čitalaca, uključujući i one koji uopće nisu muslimani.

STAV: Otvara li Vaš prijevod prostor novim generacijama prevodilaca?

KARAMAN: To mi je upravo ambicija. Predugo traje dekadencija muslimanskog svijeta i previše se kasni u reinterpretaciji neslućenih smislova Kur’ana da bi se moglo nabrzinu, jednim prijevodom, napraviti neko čudo. Ja čak mogu kazati da sam, zbog velikog broja stereotipa i klišea u našoj tradicionalnoj muslimanskoj misli, na nekim mjestima u svom prijevodu svjesno ograničavao nivo unovljenja kako ona ne bi ispala najedanput šokantna. Pogledajte, primjerice, koliko našoj ulemi treba samo da prihvati prevođenje riječi “Allah”! Bit ću sretan ako moj prijevod bude označio početak jednog novog savremenijeg i zdravijeg razumijevanja svijeta i Kur'ana u njemu. Samo mi je žao što se ljudi općenito malo interesiraju i za Kur'an, i za Istinu, i za svijet u cjelini.

PROČITAJTE I...

Pretpostavlja se da u Republici Turskoj živi između četiri i osam miliona Bošnjaka. Na prostore Turske doseljavali su u više navrata, a pretpostavlja se i da između tri i četiri miliona žitelja Turske govori bosanski jezik, zna naše običaje i mnoge narodne pjesme. Jedan od potomaka Bošnjaka iz Turske, hafiz Mustafa Kurttaş, ovih je dana boravio u Bosanskoj Krupi, predvodeći namaze tokom ramazana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!