Novo izdanje biblioteke “Stav”: Roman o povijesti koji pulsira kao pjesmovni krvotok

Horozovićevo pripovijedanje podatno je za svaku razinu stilske analize i interpretacije. To, naravno, ide u prilog konačnog shvaćanja da stil u ovome romanu nadvladava opreku sadržaj – forma. Ipak stvarnost se ne osipa i ne razgrađuje do besmisla, do farsičnosti, jer, ne zaboravimo, ovaj pisac i to dobro znade, a što je dokazao u svom dramskom opusu.

Irfan Horozović, kao jedan od najplodnijih bosanskohercegovačkih pripovjedača s velikim dramskim i poetskim iskustvom, već je koncem šezdesetih prekoračio granice vlastitog, zavičajnog i domovinskog okružja bosanske kulturne tradicije te je u sklopu hrvatskih fantastičara (tzv. borgesovaca) svrnuo pozornost na sebe prije svega egzotičnošću izbora bošnjačkih tema, ali i artističkim smislom kojim je umio izraziti tajanstveno i čudesno, a koje je, zapravo, stvaralo efekt fantastičnog. Naime, svijet živih ljudi u njegovu tekstu koleba se uvijek između naravnog i nadnaravnog. Ubrzo je vidno odskočio kvalitativnošću i osobnošću sa zbirkom priča povezanih u ciklus Talhe ili Šadrvanski vrt. No dok su njegovi zagrebački suputnici (P. Pavličić, G. Tribuson i drugi) ubrzo izbacili figurativnu stilizaciju kroz vrata (zajedno s eruditskom građom i autoreferencijalnošću), Horozoviću se ona vraća kroz prozor s poetskim usijanjima. S nekoliko iznimaka koje je nametnuo posljednji rat kada je iskazu dopustio pristupačnija rješenja, barem u interakciji spram čitaoca, jer ipak je vodio dnevnik prognaništva (Berlinski nepoznati prolaznik), ali ga je otvoreno intrigirala i politička sudbina rodnoga grada (djela: Prognani grad, Sličan čovjek i Bosanski palimpsest).

Dakle, ako se je uspješno nosio s fantastikom koja naliježe na priču iz Drugog svjetskog rata u kratkom romanu Pisaći stroj ručne izrade, u ovom se romanu Sokolarev sonet baš kao sokol sunovratio u predislamsko razdoblje, u vrijeme vladavine Kulina bana, kada se bilježe vrhunci srednjovjekovne bosanske moći i nezavisnosti i to s fantazmagoričnim pasažima pounutarnjena, mudroslovna smisla s kojima želi otkriti neku tajnu i riječi i stvari. Već na početku romana, prateći glavnog junaka Vira, Bošnjanina iz Grebena s Maglika, na putu za Dubrovnik (gdje gleda Histrione i dotad nepoznatu karnevalsku razuzdanost), zatim za Brindisi (gdje susreće veličajnog Vergilija i gdje ljubuje s Laurom lampidusom), pa Jeruzalem te Zadar, Palermo i Konstantinopolis (ponekad su to samo toponimi jer Vir leti iznutra, kao da sebe gleda iz velike daljine, otuda i stalni motiv sokola i sokolarenja), uočavamo izdvojene metafore. Horozovićev poetski iskaz potvrđuje njegovu otvorenost prema svijetu koji još ne poznaje, ali koji ga potencijalno okružuje.

Budući da putuje inkognito, po zadatku koji mu je naložio Kulin ban, da putuje i gleda s imperativom: postoji li neki drugi život izvan svega toga, te da otkrije tajanstveni nestanak (krađu) zlatnika i spisa iz bosanske kuće u Dubrovniku. Priča se provlači nesmetano, ali s mnogo zaista lijepih slikovitih i metaforičnih ulomaka. Naprimjer, lipomsku izraslinu na tijelu on će metaforizirati kao “jaje bola”, zatim slijede i druge figure riječi ili tropi: “Vrbas koji je bubrio poput zelenog dlana”. Sve djeluje kao kaleidoskopski Virov solilokvij uz mnogo teza i antiteza (“maločas smo se smijali. Mnogo je vremena maločas…”). Ali i figure dikcije, kao što je toponim, odnosno aliteracija: Brdo Mijeh – Mijeh smijeha. Sve se odvija u treperenju, (magnovenju, kako piše autor) u nekom snovitom diskursu. Stoga je roman teško žanrovski odrediti. Možda kao roman o povijesti ili povijesna saga s naznakom poetsko-fantastični. Od te označiteljske prakse Horozović, zapravo, nikada ne odustaje.

Vrijeme je to ujedno i uhoda i razbojništva (rano 12. stoljeće) i vrijeme kada su postojanje Crkve bosanske papinski pisari optuživali Bosnu zbog hereze, a neki su je identificirali kao dualističku ili manihejsku jer promiče dualni paradoks: duhovni i ljepotni stvoritelj Bog Otac i Bog Sotona, stvoritelj svega materijalnog, kvarnog i nečistog. Crkva bosanska se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske sekte bogumila. Nadalje, vrijeme je to kada se legendarni Kulin ban, ljubimac vila, posebno trudio oko ekonomske dobrobiti Bosne te je godine 1189. sklopio trgovački ugovor s Dubrovnikom. No, Horozović nikada dublje ne poseže za povijesnom faktografijom. Njemu su važniji psihizam glavnog lika u njegovu okruženju na putu. Možda zato nailazimo na one introspekcije koje nam govore što glavni akter, čovjek s dva vida, nalazi iza stvari koje vidimo (“Bio sam vjetar. Vidio sam se iznutra…”). Ponekad je, uz razne paralelizme i oksimoronske veze (“skromna raskoš”) prisutna i poetska sintaksa, tj. viša jezička kompetencija koja u lomovima nadilazi klasični sintagmatski poredak: “Lice se Kolotalovog dvojnika zbora…”, potom upitna rečenica – “Zvali ste me, gospodaru? – govori Sirijus nekako sav nalik na upitnik”. A tu je, naravno, prisutan i visoki stepen mudroslovlja, odnosno mudre poetizacije: “Jesi li ikad sreo sebe na putu”, “propadam u šutnju” itd.

Iako nam se iz svega rečenog čini da u romanu ništa nije razvidno i pripovjedački konzistentno, Horozović upravo na taj način doživljava jedan povijesni segment bez obzira na relaciju fiction – faction. Ne zaboravimo da je pisac dobar poznavalac bogate bosansko jezične arhaike i tradicije, a bome i povijesti. No, nikada neće kao romanopisac, u sebi zatajiti pjesnika te će ostati dosljedan sebi i svome oplemenjenom pismu, posve autentičan. Tako će 11. poglavlje uprizoriti samo jedna pjesma pod naslovom Sokolar. Ona treba opravdati i naslov romana, uostalom, dovoljno se prisjetiti činjenice da su se takvi i slični tekstovi u to doba uklesavali u kamen‑stojećak, kako je to lijepo i vješto inovirao autor. A riječ je, zapravo, o kamu ili stećku – nadgrobnom monolitu ili spomeniku. Tu će pjesmu, naznačeno je, u kam uklesati Krilko Brkan zvan Klesoje.

Ne treba zaboraviti da su Horozoviću često “dobacivali” da mnogo fragmentarizira. No, zaboravljaju da veliki pisac ostaje veliki i kad fragmentariziraju, iako ovdje nije riječ o postmodernom kolažiranju već o koegzistentnoj priči o putu “sokolara druge vrste” koji umišlja da leti i u letu otkriva svoj plijen te se naglo obrušava s mnogo upita o samoj svrsi toga leta. Autor, naime, rekonstruira nešto posve osobito, u iluzijama, bez potankosti o etnogenezi, predislamskog narodnosnog folklorizma i čvrste konstrukcije (linearne) u fabuli, no, mi osjećamo protok vremena i naraciju u kojoj se preispituje glavni junak Vir. Stoga je ovaj ipak povijesni roman netipičan. Nije ni pustolovni, nije ni krimić, a bome nije ni ljubić. Potonje se odnosi na Almasu, nesuđenu ljubovcu, i na erotsku avanturu u Brindisiju bez bizarne skarednosti.

Zbunjuje upravo onaj rečeni psihizam likova koji se očituje kroz bogat dramski dijalog – uvijek oplemenjena upravnog govora, pa se tako poglavlje Saracenski bodež odaje kao pjesma u prozi ili kao mikropriča koje se ne bi postidio ni začetnik pjesme u prozi, veliki Aloysius Bertrand, koji je napisao na zalazu romantizma Gašpara noćnika. Na kraju, knjiga se i zatvara tekstom Voćnjak, koji je po formi i poetskom diskursu zapravo pjesma koja funkcionira kao proza. Pritom retardacije i ponavljanja ističu neke jezičke elemente i pripomažu jasnoći kazivanja u pojedinim epizodama koje su ritmički i u slojevima posložene u dijaloškom redu. Tekst romana naprosto pulsira kao pjesmovni krvotok. Na takav način sa sugovornicima smioni putnik Vir, koji nije pustolov, sokolovim očima filmski švenkira svoj i tuđi unutrašnji pa i vanjski svijet.

Začudo, kompozicija nije zamršena od takve vrste narativnog pletiva. U jednu konzistentnu radnju i jednu životnu sudbinu uplest će se više samostalnih priča i likova koji nisu samo puki statisti. Horozović i u takvom pričanju ne odustaje od fantastičnog realizma, i to bez priziva mitoloških scena i bez ishitreno dramatičnih scena. Smireno, zaobilazeći podrobne opise društvene scene srednjovjekovlja, on se, kako rekosmo, više priklanja kolektivnom i pojedinačnom psihizmu toga vremena. Samo ovlaš dotiču se nadolazeći Orijent i utjecaji antike. Uostalom, Horozovićevo pripovijedanje podatno je za svaku razinu stilske analize i interpretacije. To, naravno, ide u prilog konačnog shvaćanja da stil u ovome romanu nadvladava opreku sadržaj – forma. Ipak stvarnost se ne osipa i ne razgrađuje do besmisla, do farsičnosti, jer, ne zaboravimo, ovaj pisac i to dobro znade, a što je dokazao u svom dramskom opusu.

Uočava se piščev koncept tradicionalne književnosti iako roman pripada južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici našega doba. Tekst širi egzistencijalnu pobunu i napokon će izvojevati pobjedu estetskim oružjem. Horozović odista vješto umije zamijesiti poetičke osobitosti bošnjačke književnosti s hibridima i sličnostima sa susjednim književnostima. Reanimiraju se i miješaju povijesne i društvene kontekstualizacije u oblandi lijepogovora i u službi obnove tradicionalne književno historijske paradigme s autoimaginativnim aplikacijama. Za nj je vrlo impresivno i točno konstatirao hrvatski književni povjesničar Slobodan Prosperov Novak, imajući u obzir njegov cjeloviti opus: “Horozović kao da citira tisuće islamskih mudraca i sve što on riječima dotakne postane metaforom knjižnice, velikom pričom o malim stvarima i malim sudbinama”, a to je odlika, dodali bismo, povlaštenih i izabranih pisaca.

 

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!