NOVI STAV: Sead Rekić, prvi intervju nakon 25 godina

Prvi put, nakon dvadeset i pet godina, Sead Rekić, brigadir Armije RBiH u mirovini, dao je veliki intervju za neki od ovdašnjih medija.

U prodaji je novi, 146. broj magazina Stav.

Prvi put, nakon dvadeset i pet godina, Sead Rekić, brigadir Armije RBiH u mirovini, dao je veliki intervju za neki od ovdašnjih medija.

U ekskluzivnom razgovoru koji objavljuje Stav Rekić, između ostalog kaže: „Kidnapirali su me, dva mjeseca zločinački mučili i tražili moj lažni iskaz da sam špijun“

„Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo“, govori, između ostalog, Rekić.

Daleko od medija, od buke koja je kod nekolicine njih vezana isključivo za poteze sarajevskog Kliničkog centra, uposlenici Opće bolnice morali su angažirati advokata kako bi na sudu dobili ono što im pravilima i dokumentima pripada. Stav špuiše o gtome zašto je 250 uposlenika sarajevske Opće bolnice tužilo ovu ustanovu.

Za Stav u ovom broju govori i direktor Uprave za inspekcijske poslove FBiH Anis Ajdinović, koji najavljuje nastavak borbe protiv sive ekonomije, i o tome koliko je osoba do sada zatečeno “u radu nacrno”.

U ovom broju Stava čitajte i o tome kako se njemačko društvo obračunalo sa svojom prošlošću.

„Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze“, piše Stav.

Goran Stojak živi u tuzlanskom naselju Divkovići. Već godinama, uporno i svakodnevno, govori i upozorava o teškom životu kraj tamošnje termoelektrane. Tvrdi da njegove komšije umiru, a da niko ne pita zbog čega niti im pokušava pomoći. Stav donosi priču o tome od čega umiru Tuzlaci i na šta Jasmin Imamović troši novac koji termoelektrane plaćaju za zaštitu okoliša.

Stav piše i o pedeset godina od prestanka štampanja “Bosanskih pogleda”.

U vremenu kad je Bošnjacima bilo uskraćeno pravo na vlastito ime i na ime svog jezika, Bosanski pogledi insistirali su na ideji bošnjaštva. Nije to bio samo poziv na povratak nacionalnog imena jednom narodu već i poziv na demokratizaciju jugoslavenskog društva i, iznad svega, poziv na jednak tretman svih narodnosti koje su živjele pod jugoslavenskim komunističkim režimom.

Dok je bio na radu u inostranstvu, pripadnici Vojske Republike Srpske ubili su Fikretu Bačiću u julu 1992. godine suprugu Minku, sina Nermina (12), kćerku Nerminu (6), majku Šehriju, snahe, strinu i njihovu djecu. Ubijeno je sedamnaest njegovih srodnika koji nisi bili napunili ni četrnaest godina. Fikret Bačić govori za ovaj broj Stava.

Nacionalni spomenici u Stocu svjedoci su posljedica politike Herceg-Bosne.

Stolac je, zapravo, najbolji primjer kakve je posljedice ostavio udruženi zločinački poduhvat za koji je 29. novembra 2017. osuđena hercegovačka šestorka u Hagu, podržana ratnim rukovodstvom Hrvatske s Franjom Tuđmanom na čelu. Stolac je primjer kako su vođe tzv. Herceg-Bosne ostvarivale ciljeve, kako to Dragan Čović objašnjava, “zaštite svoga teritorija”. Zaštita se svodila na etničko čišćenje, ubijanje, protjerivanje i zatvaranje svih koji nisu Hrvati, te rušenje svega što bi podsjećalo na to da su tu nekada živjeli Bošnjaci.

Novi broj magazina Stav u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, 21. decembra širom Bosne i Hercegovine.

 

PROČITAJTE I...

Završena je još jedna velikosrpska januarska parada u Banjoj Luci. Tek sada, kada je otvoreno promovirana umreženost grupe “Srbska čast” – koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea – s entitetskim i s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ova i njoj slične grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane.

Zašto Bošnjaci ne marširaju Sarajevom u uniformama i s dugim cijevima kao Srbi po Banjoj Luci? Jeste li se zapitali da je to možda zato što nisu ratoborni, nisu neukusni, nisu mitomani koji žele nijekati i prisvajati tuđu kulturu i omalovažavati tuđu vjeru i skrnaviti tuđe bogomolje? Jer sve to godinama rade srpski političari u svojim nastupima za 9. januar, a vazda ih prati beogradska intelektualna kamarila

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!