NOVI STAV: Najvažnija je stvar Bosna!

U 116. broju za Stav govori David Kamhi, profesor violine i bosansko-sefardski intelektualac. U razgovoru pod naslovim „Drage komšije, Ramazan šerif mubarek olsun – u ideji su Bosne spas i izlaz“, Kamhi, između ostalog, kaže: "Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna."

Pred Vama je novo izdanje magazina Stav.

U 116. broju za Stav govori David Kamhi, profesor violine i bosansko-sefardski intelektualac. U razgovoru pod naslovim „Drage komšije, Ramazan šerif mubarek olsun – u ideji su Bosne spas i izlaz“, Kamhi, između ostalog, kaže:

„Najvažnija je stvar Bosna. To ne smijemo zaboraviti i sve ono što se radi protiv opstojnosti Bosne ne valja. Svako pomalo vuče na svoju stranu, međutim, naša je snaga država Bosna. I pokojni predsjednik Alija Izetbegović, s kojim sam bio dosta u kontaktu i sretali smo se više puta za vrijeme rata, to je znao i o tome mi je govorio. Moja je majka postila za vrijeme ramazana, a i ja sam s njom postio. Sada više ne postim, ali poštujem ramazan. Dosta poznajem islam i znam kako se treba ponašati za vrijeme ramazana. Pa, moje drage komšije, uz najljepše želje, Ramazan šerif mubarek olsun! Drage komšije, spas i izlaz u jednoj su riječi: Bosna.”

Stav donosi ekskluzivna svjedočenja o komunističkim zločinima u Krajini o kojima se dugo moralo šutjeti.

Seljačka buna protiv agrarne reforme i surovog otkupa koji su provodile komunističke vlasti u Krajini bila je godinama obavijena velom tajne. No, klupko zločina počelo se odmotavati. U ovom tekstu otkrivamo samo dio gnusnih podvala, izdaja i namještanja kojima su se komunisti služili u svom projektu raseljavanja i slabljenja bošnjačkog stanovništva u Krajini

Za Stav govori i Mirza Dilić, redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, predsjednik Vijeća doktoralnog studija Medicinskog fakulteta i tvrdi: „Optužbe dekanese Hadžović-Džuvo apsolutno su neistinite.“

Cijela inicijativa nastavnika kliničkih predmeta s Kliničkog centra krenula je u septembru 2016. godine, s osnovnim ciljem da se na korektan i ravnopravan način reguliraju odnosi između Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu i Medicinskog fakulteta, odnosno da se riješi status nastavnika s Kliničkog centra, da se riješi njihovo ravnopravno učešće u Naučno-nastavnom vijeću Fakulteta, da se poboljša kvalitet nastave za studente i to uvođenjem druge linije nastave, a što je u skladu sa Standardima i normativima za visoko obrazovanje Kantona Sarajevo. Dakle, ukupna aktivnost  kliničkih nastavnika bila je i sada je korektna, ima za cilj bolji i kvaliteniji Medicinski fakultet, kao i bolju i kvalitetniju nastavu za naše studente

Stav piše i o lokalnim izborima koji su proteklog vikenda održani u Hrvatskoj i otkriva ko je odgovoran za politički krah i nestanak Bošnjaka iz javnog života.

Unatoč većem broju bošnjačkih stranaka, zastupljenost Bošnjaka u općinskim vijećima, gradskim i županijskim skupštinama je neznatna. Moglo bi se reći da je obrazac bošnjačkog političkog potonuća i gotovo išćeznuća iz političkog života, koji je primjetan u nekoliko posljednjih ciklusa općih izbora, ponovljen i na lokalnim izborima

Snimljen je igrani film o sudbini Mehmedalije Alića a Stav donosi priču o Srebreničanu koji je otkrivao Hudu Jamu.

Iako su u filmu spomenuti značajni događaji koji su obilježili njegov život, centralna tema filma jeste Alićev rad na otvaranju Barbarinog rova u sklopu rudnika Huda Jama. Otud i sjajan naslov filma, jer Alić ne samo da je bio rudar otkrivajući leševe u rudniku nego je rudario i po vlastitoj prošlosti, pitajući se ko će pronaći posmrtne ostatke muških članove njegove porodice iz Srebrenice.

Ramazan u bošnjačkoj književnosti jedna je od tema ovog broja Stava.

Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol… Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka.

“Smrt u Bijeloj kući: Mirsadova priča” naslov je teksta o promociji knjige i životu Prijedorčanina Mirsada Čauševića, danas uspješnog poslovnog čovjeka u SAD.

Iz Prijedora je tokom agresije protjerano više od 55 hiljada Bošnjaka. Većina ih je, nakon golgote koncentracionih logora Omarske, Keraterma, Trnopolja ili Manjače, svoja utočišta našla širom svijeta. Danas u Chicagu živi velika prijedorska zajednica čiji je ugledan član Mirsad Čaušević ovih dana promovirao u Prijedoru svoju knjigu Smrt u Bijeloj kući.

Dvoipogodišnji Said Šakić iz Srebrenice je „Malo čudo od djeteta“ i Stav piše o njemu u ovom broju.

“On je dijete koje se uklapa u grupu, druželjubiv je, igra se s ostalom djecom. Voli crtane filmove, lego‑kocke, pjesmice brzo pamti. Nadprosječan je i u to uopće nema dileme. Voljela bih da neko od stručnjaka radi s njim. Njemu treba nešto više. Treba mu plan rada. Nadam se da će se neki stručnjaci javiti, da zajedno radimo sa Saidom jer on je zaista fenomen koji treba njegovati”

Kako je „Raja iz Mostara spasila “Velež“ čitajte u ovom broju Stava.

Osnovan davne 1922. godine Radničko sportsko društvo “Velež” decenijama je bio jedan od najboljih sportskih klubova Bosne i Hercegovine. U ratu protjeran iz svog doma, uništene prošlosti, nakon rata “Velež” je bio žrtva politike, javašluka, nerada, kriminaliziranih sportskih radnika. Sve je to, dolaskom nove Uprave, ostalo iza “Veleža”. Reporteri Stava bili su u Mostaru i posjetili gradilište novog “Veležovog” stadiona nazvanog Rođeni, najljepše sportske priče u Bosni i Hercegovini.

Novi Stav u prodaji je danas poslijepodne u Sarajevu, a od četvrtka, 25. maja širom Bosne i Hercegovine.

 

 

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!