Nova hidžretska godina: Mubarek noć obasjana svjetlom šarenih svijeća

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Hidžra, odnosno preseljenje Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu, desila se 622. godine, trinaeste godine od početka objavljivanja Kur'ana. Nakon što su izloženi suncu, gladi i žeđi, muslimani su proveli tri godine u stjenovito-pustinjskoj izolaciji i bili su prinuđeni napustiti Mekku. Sedamnaest godina nakon Hidžre, za vrijeme vladavine jednog od četverice prvih halifa, hazreti Omera, javila se potreba za vlastitim kalendarom. Više prijedloga bilo je u opticaju, a na prijedlog hazreti Alije, halifa Omer usvojio je da se po Hidžri mjeri vrijeme, jer ona za muslimane označava prekretnicu.

Svečanostima obilježavanja Nove hidžretske godine, koje se tradicionalno održavaju nakon podne-namaza, obično prisustvuje reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini koji muslimanima u Bosni i Hercegovini čestita Novu hidžretsku godinu, poslije čega se uče sure iz Kur'ana, ilahije, salavati, tekbiri, a nerijetko se prouči i mevlud. Medžlis Islamske zajednice Sarajevo će povodom obilježavanja hidžretske 1439. godine danas nakon akšam-namaza u Kuvajtskoj džamiji na Čengić-Vili organizirati akademiju pod nazivom “Putevima hidžre”. U okviru programa, prigodno predavanje održat će muftija sarajevski Enes Ljevaković, a svečanost će izvedbom ilahija i kasida uveličati Hor Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo, Hor džemata Sokolović-Kolonije, Hor džemata Podlugova, te naratori.

 

Upaljeni svi kandilji, istaknute zastave

“Mnogo toga zabilježeno je i u vakufnami Gazi Husrev-bega pa, između ostalog, i obilježavanja vjerskih događaja”, priča nam hadži hafiz Vehbija Šećerović, koji je 42 godine bio glavni mujezin Gazi Husrev-begove džamije. Pojašnjava kako su se centralne manifestacije dešavale u Gazi Husrev-begovoj džamiji kao i danas, a da, također, veliki broj tekija i džamija obilježava ove mubarek dane. “Običnim noćima paljeni su samo jedan ili dva reda kandilja na munari, a uz mubarek noći upalili bi se svi kandilji, tako da se zna da nije obična noć. Sada se pale svi kandilji svaku noć, ali smo ipak samo za mubarek noći zadržali tradiciju postavljanja zelenih zastava na Sahat-kuli, ulazu u džamiju i minberu”, objašnjava nam hadži hafiz Šećerović. Prisjeća se kako se danju obilježavala Nova godina u Begovoj džamiji, nakon čega bi se proslavljanje nastavilo po mahalskim džamijama i tekijama sve do iza jacije. Podsjeća da su nekada za osvjetljenje upotrebljavane svijeće i lampe. Da bi se djeci napravila veselija atmosfera, posebno su se za te mubarek noći pravile šarene svijeće. “Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu. Osim svijeća, posebna atmosfera mubarek noći zaslađivana je halvom. Nekada su znanje i običaji bili mnogo više dijelom svakodnevnog života. Mi danas trebamo ‘krasti’ to znanje i iskustva i nastaviti da ih prakticiramo kako ne bismo skroz izblijedili iz sjećanja”, savjetuje hadži hafiz Vehbija Šećerović.

Tradicija pravljenje šarenih svijeća za mubarek noći poznata je najviše Sarajevu. Međutim, postoji predaja da to nije isključivo sarajevski običaj. Priča se da je u Osmanskom carstvu neki hadži Mahbub, porijeklom iz gradića Hada, koji se nalazi između Mekke i Džede, kao rob prodan i doveden na ove prostore. Kada je vidio da se šarene svijeće koriste za vrijeme mubarek noći u Sarajevu i kako Sarajlije s ponosom svojataju taj običaj, razočarao ih je tvrdeći da je to zapravo autentičan arapski običaj. Ispričao je kako su se za vrijeme mubarek noći u haremu Kabe prodavale šarene svijeće i veliki okrugli kolači na kojima su ispisivani ajeti iz Kur'ana i čitave sure.

 

U šta smo potrošili proteklu godinu

Rahmetli hadži Ferhija Delalić bila je poznata u sarajevskim krugovima kao majstor za pravljenje šarenih svijeća. Zanat i opremu naslijedila je od svog daidže. Kada bi konji s natovarenim svijećama krenuli razvoziti svijeće svuda po Sarajevu, Ferhijin daidža viknuo bi za njima: “Da Bog da sve pogorjele!“ Na to bi djeca odvratila: “Pa, dragi daidža, mi se toliko mučili i pravili, đe će sve pogorjeti?“

Kćerka hadži Ferhije preuzela je nakon smrti svoje majke 1998. godine na sebe zanat pravljenja šarenih svijeća. “Čelične šipke, na koje se zavežu fitilji napravljeni od čistog pamuka, umaču se u kazan s istopljenim parafinom. Na jednu čeličnu šipku naveže se između dvadeset i dvadeset pet fitilja na razmaku od po tri centimetra. Tekući parafin ne smije biti ni pretjerano vreo ni pretjerano hladan. Ako je previše vreo, onda se istopi parafin koji se već prethodnim smakanjem zadržao na fitiljima, a, ako je pretjerano hladan, onda se fitilji uopće ne mogu smočiti. Ja imam dvadesetak čeličnih šipki i, dok dođem do procesa smakanja ove posljednje, prva se ohladi i spremna je za novo smakanje. Svijeće se smakanjem debljaju i poprimaju željeni oblik. Kada svijeće dosegnu debljinu od oko tri centimetra, slijedi njihovo farbanje. Još imam staru zelenu, crvenu i plavu boju koja se prije farbanja pomiješa s parafinom”, objašnjava nam kćerka hadži Ferhije hanume. Budući da pravljenja šarenih svijeća zahtijeva veliki trud, a potražnja je za njima slaba, vrlo je vjerovatno da će ovaj zanat biti zaboravljen.

“Nova hidžretska godina uvijek je dobar povod da čovjek napravi unutarnji obračun. Svako bi od nas trebao pogledati na koji je način potrošio proteklu godinu. Što kaže moj šejh, hadži Fejzullah efendija Hadžibajrić, kada dođemo na Sudnji dan, reći ćemo sami sebi: ‘Uh, zar uradih i ovo, uh, zar rekoh i ono?!’”, s osmijehom na licu nas savjetuje Sead Halilagić, šejh Hadži Sinanove tekije u Sarajevu. Prema njegovim riječima, svi se moramo zapitati zbog čega smo ovdje na dunjaluku, čime smo to zaduženi i šta smo na račun tog zaduženja uradili, odnosno, kako smo proveli ovaj period svog života. “Ja sebi svakodnevno govorim da moram biti svjestan da ću za sve ono što činim i što govorim odgovarati, a, za ono što i pomislim, a nije lijepo, garantiram da ću biti uskraćen nečim i na ovom i na budućem svijetu. Najbolje bi bilo kada bi čovjek svakodnevno imao samoobračun sagledavajući kako je taj dan proveo”, upućuje šejh Sead Halilagić, prisjećajući se anegdote od prije nekoliko godina: “Imam prijatelja koji živi u Americi, a ovdje smo i u ratu bili zajedno. On je još i tada imao cilj zaraditi milion dolara. Kada je prije nekoliko godina došao u Sarajevo, upitam ga: ‘Evo, jesi l’ zaradio milion dolara?’ Kaže on meni: ‘Jesam.’ ‘Pa šta ti je sada drugi cilj?’, upitah, a on k'o iz topa odgovori: ‘Drugi milion!’ Pitam ga koji je onda idući cilj, na što mi on odgovori: ‘Treći milion.’ ‘Kabur je poslije toga posljednji cilj’, odgovorih mu na što me moj dugogodišnji prijatelj zadugo gledao, ne rekavši ništa. Nemojmo potrošiti život ni na šta, a Nova hidžretska godina trebala bi nas upravo na to podsjetiti“, savjetuje šejh Hadži Sinanove tekije.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!