Nostalgiji je običaj da udara nisko

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikada volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike, koje uglavnom skupljaju prašinu

Vjerovatno je moj prvi brend u životu bio “Chicho” (cucla), to ne mogu znati. Možda je u pitanju bio čak i puder američke firme “Johnson & Johnson”. Sve je to bila odluka mojih roditelja. Prve tene koje sam dobio bile su američke “New Balance”. Kupio mi ih daidža Alija negdje na Zapadu. Imale su na sebi veliko slovo “N”, što je simboliziralo prvo slovo mog imena, a što mi se bilo jako dopalo.

Moj prvi vlastiti izbor bile su “Adidas” tene. U radnji sam pokazao prstom na njih, jer su ih i ostala djeca imala. Sljedeći brend bio je “Puma”. Tene sam brzo derao igrajući lopte, tako da nijedne nisu dugo trajale. “Adidas” se ustalio kao prvi izbor, pa su se modeli uglavnom povlačili između “Universal” i “Rom”, a dosta poslije i “Handball Spezial”. Uletjele su zatim i duboke “Converse”, “Chuck Close” model, koji je bio uhvatio maha u gradu.

Negdje s pubertetom počele su se u raji pojavljivati i ozbiljnije varijante. Bilo je bitno ko šta nosi. To je na neki način označavalo statusni simbol u društvu. Oni koji su imali rodbinu u inostranstvu imali su više sreće, odnosno, imali su pristup stvarima koje se nisu mogle naći po lokalnim radnjama. Pred kraj osnovne škole jedna djevojka u razredu pojavila se s “Nike” majicom, što je bio pravi pravcati hit. Nije je skidala sa sebe prvih nekoliko mjeseci i uvijek je odrično odgovarala na pitanja tipa “daj mi malo majicu da pronosam”. Prve “Lacoste” majice žarile su i palile gradom, a u kombinaciji s “original” italijanskim “Leviskama” i plitkim “Converse” postale su skoro pa obrazac idealnog oblačenja.

A onda su došli i “Lacoste” dupljaci iz Sandžaka, na kojima je aligator gledao u suprotnom smjeru, a koji su preplavili sve i posrali se u merak onima koji su imali originale. Pojavile su se i nove marke koje su nam postale još važnije. “Beneton” je harao jedno vrijeme. “Ellesse”, “Sergio Tacchini”, “Robe Di Kappa” ozbiljno su navaljivali. Svako je morao imati nešto brendirano, inače, džaba sve. “Nike” tene iz Turske pojavile su se kada je breakdance postao popularan; bilo je nezamislivo imati za to neke druge tene.

A ja? Mene je na neki čudan način sve to mimoišlo. Držao sam se “Leviski” “made in Varaždin”, imao sam neke “Simod” tene, u neka doba pala je i “Mont” jakna i “Giorgio Armani” kaiš (najvjerovatnije dupljak). I zimske gojzerice bile su “Adidas”, iako su svi metalci i hašišari imali crne duboke “Puma” s bijelom štraftom.

Nije sve bilo do odjevnih predmeta, i drugi brendovi bili su svojevrsne bitke za prestiž. Dugo su trajale rasprave je li bolji “Sony”, “JVC” ili “Panasonic” kasetofon, “TDK” ili “Maxell” kasete, a prave borbe su se vodile oko linija i stubova od firmi “Techniks”, “Marantz”, “Aiwa”, “Danon”, “Toshiba”. Ja sam se još mučio sa svojim “Saba” kasetofonom, koji je gutao i gužvao trake. U komisionu sam za svoj “Unisef” vokmen od četiri baterije kupovao neke “Yoko” slušalice koje su trajale doslovno deset dana, dok žice nisu poispadale. Dolazak “CD playera” ustalasao je mase, a oni koji su imali najbolje dekove za kasete brže-bolje su ih prodavali neinformiranima.

Jednom mi je stari u “Lorisu” kupio “Adidas” teniski komplet “Ivan Lendl”. A Lendl je baš u to vrijeme harao. Iznenada sam se našao u neobranom grožđu, nenavikao na posjedovanje “magneta za djevojke”. Bilo je malo apsurdno hodati u tome, jer nisam igrao tenis. Na moru sam se uzaludno šepurio i klatio, dobra priča i deblji novčanik bila je ipak potrebnija varijanta nego imati brendiranu odjeću. Na kraju sam sjeo u neku farbu pa je lijepi bijeli komplet pao u mračno dno ormara.

Trideset i kusur godina prošlo je od opsesije brendovima, od nečega što je u svoje vrijeme bilo društveno nezaobilazna stvar. Mislio sam da se sve to davno prevladalo, ali se tu i tamo uhvatim kako bez ikakvog razloga kupujem nešto što me veže za prošlost, a što mi i ne treba, niti od toga imam neke koristi. Ne pušim, ali sam nedavno kupio “Zippo” upaljač. Nisam nikad volio nositi naočale, ali sam, ničim izazvan, kupio “Ray-Ban” cvike koje uglavnom skupljaju prašinu. Kupio sam i “Lacoste” majicu – nisam je nijednom obukao. Tu su sad i neke “Fender” gitare, nekoliko pari “original” američkih “Levi’s” farmerki i “Wrangler” pantalona… Svega i svačega se nakupilo, dosta toga što si u mladosti nisam mogao priuštiti. Sebi ne mogu objasniti što mi je to i dalje u glavi, jer povratka u prošlost nema. Mladost je davno prošla. Žal za vremenima u kojima sam mogao imati više nego što sam imao sada je apsurdna. Nostalgija je u isto vrijeme lijepa i prokleta. I udara nisko.

PROČITAJTE I...

Sjedio sam na obali i posmatrao mjesto na kojem se marisana desila. Razmišljao sam o svojoj (ne)sreći da se uvijek nešto upetlja u vezi s ratom bilo gdje da odem, bilo gdje da pokušam nešto raditi, nađe se neko mjesto na kojem su se sukobile vojske, narodi, civilizacije. Od najranijeg djetinjstva prati me sav taj silni militarizam, a, kako stoje stvari, ništa se neće promijeniti

Hafiz Seid-efendija Zenunović poznavao je arapski, turski i perzijski jezik i napisao je znatan broj radova iz oblasti islamistike. Pouzdani izvori tvrde da je preveo i Kur'an-i-Kerim. Isti izvori tvrde da je ovaj prijevod u rukopisu, pisan arapskim pismom, a na našem jeziku, nestao tokom Drugog svjetskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!