Nostalgija za totalitarnim vremenima

Takvi su za vrijeme komunizma uzvikivali da nam treba demokratija, a sada, kada napokon uživamo slobodu demokratije, oni će uzvikivati: “Treba nam Jugoslavija!”

 

Koliko (jugo)nostalgija može uljepšati prošlost dajući joj sjaj i lepršavost koji ona nikada nije imala, ali i koliko to može imati za posljedicu iskrivljenu sliku sadašnjosti, ponajbolje se vidi na reminiscencijama poput ovih Mustafićevih.

Prvi problem u ovih nekoliko njegovih rečenica jeste autorova subjektivnost. Mustafić stanje u svom ličnom okruženju, među svojom “rajom”, projicira na čitavo društvo pokušavajući ga predstaviti idiličnim. No, valjda kada režirate predstave u Beogradu, onda morate postavljati pitanja inspiriranim onim “Ko nas, bre, zavadi, braćo”.

Drugi problem jeste upitnost takve navodne idile u kojoj ljudi imaju samo određene, politički korektne i kulturološki prihvatljive kosmopolitske identitete koji se svode na estetiku, muzičke ukuse i bonvivanstvo, bez bilo kakvih dubokih višeslojnosti i zdvojnosti koje bi mogle komplicirati takvu “idealnu” situaciju. Primjerice, takvi su za vrijeme komunizma uzvikivali da nam treba demokratija, a sada, kada napokon uživamo slobodu demokratije, oni će uzvikivati: “Treba nam Jugoslavija!”

Uostalom, trebao bi znati ovaj regioredatelj da u demokratiji možeš, barem identitarno, biti šta god hoćeš: i komunista, i pingvin, i hipik, pa i egzibicionist na daskama Messa. Niko ti to ne brani, barem ne u Sarajevu, a to Dino dobro zna jer toliko je godina proveo na državnom budžetu izdašno finansiran. Ipak, ponajviše upada u oči Mustafićevo stavljanje demokratije pod navodnike, tačnije problematizacija demokratije u našoj zemlji koja je, ispada po Mustafiću, donijela štetnu slobodu u kojoj se smije manifestirati nacionalni identitet.

Naravno, osnovni problem Mustafićevih stavova prije svega je u tome što su oni bazirani na iskrivljenoj slici stvarnosti. Mnogi su ljudi i u vrijeme komunizma njegovali nacionalne identitete, ako već nije Mustafić, baš kao što se i danas ljudi druže ili dijele na osnovu muzičkog ukusa ili mjesta na koje izlaze. Uostalom, takozvani komunistički nacionalni ključ tokom postojanja SFRJ podrazumijevao je i to da se zna ko je koje nacionalnosti, a ne ko za koga navija, kako se odijeva i gdje izlazi.

Ovakvo floskulašenje ne bi bilo vrijedno niti spomena a kamoli teksta da nije činjenice da je Mustafić ne samo javna nego i politički ambiciozna ličnost koja svoju ideologiju, ali i političku praksu, formira na osnovu ovakve vrste zabluda koje su kombinacija žala za mladošću i iskrivljene slike prošlosti. Upravo je takva politička ideologija i Naše stranke, političke organizacije koju je Mustafić pomogao osnovati i čiji je svojevremeno bio član.

U kombinaciji s nekim ranijim, sasvim šovnističkim, Mustafićevim stavovima u kojima je “nacionaliste” praktično izvodio iz pripadnosti ljudskom rodu, ovakve vrste zabluda predstavljaju ponajbolji pokazatelj retrogradne političke kulture koja svoje uporište nalazi u malignom obliku nostalgije.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!