Nogomet i ekonomija: Militarizacija nacionalističkog duha kojom se hrani siromašne

Dok traje euforija, a u trenutku pisanja ovog teksta u Zagrebu je na vrhuncu, razuman, skeptičan i ostario autor koji je previše iluzija ispratio na smetište velikih ideja, događaja i ličnosti postavlja pitanje – a šta ćemo sutra? Jer, bez obzira na uspjehe jedne sportske vrste, ništa se nije promijenilo niti će se zbog tog uspjeha promijeniti

Kruha i igara – uzvikivali bi rimski diktatori, dajući uputu svojim političkim klijentima kako da se sačuva klijentela, status quo i njihova vlast. Dok su se pauperizirani pučani zabavljali gladijatorskim igrama po arenama širom carstva, vlast je osiguravala minimalne, odnosno dovoljne količine junk fooda i držala ih u stadiju euforije, privremene oduševljenosti senzacijama, uspjesima miljenika, istovremeno vukući poteze koji su pučane dovodili u sve teže stanje. Vodili su ratove, pljačkali druge narode i države, a plebs čija je mladost ginula u tim ratovima pobjednike je dočekivao ovacijama i laudama u masovnim okupljanjima kod slavoluka pobjede. I bivao sve siromašniji.

Kruha i igara – kliču potajice današnji vlastodršci širom svijeta pridružujući se današnjim gladijatorima koji, hvala Bogu, ne sudjeluju više u smrtonosnim bojevima, kao i plebsu koji moderne gladijatore dočekuje ovacijama i laudama nešto prizemnijih sadržaja, u nacionalnom zanosu i euforiji. Dok se plebs raduje pobjedama svojih miljenika, svojih vojnika i ratnika, vlastodršci provode mirovinske i reforme tržišta rada s dalekosežnim, pogubnim posljedicama po generacije budućih umirovljenika, iznuđuju sumnjive nagodbe beznadno propalih klijentskih poduzetništava čije će nesumnjive troškove plaćati isti plebs, odnosno njegova pokoljenja.

Jer, baš tako, sportisti, posebno nogometaši, moderni gladijatori opisuju se ratničkim pridjevima, vojnom terminologijom, patetičnom heroikom kao oni “koji se srčano bore do posljednjeg atoma snage”, “koji ginu na terenu za svoju zemlju”, “s kojima diše kao jedno cijela nacija”… Citiraju se stihovi iz nacionalističkog ratnohuškačkog repertoara poput U boj, u boj, za narod svoj. Ovdje je, paradoksalno, riječ o stihu iz srpske nacionalne poetike, but who cares?! Duh militarizma ili militarizacija duha.

Gladijatori se uz scenske efekte i vrištanje ceremonijal-majstora pretvaraju u polubožanstva. U toj emanaciji narodnog duha, uz kič scenografiju i trash zabavljače s nacionalističkim nabojem, potreban je još samo vođa koji taj duh epitomizira, provodi u djelo, u stvarnu borbu za čistoću i boljitak nacije. Medijski se do karikaturalnosti preuveličava značaj jednog nogometnog turnira, posvećuje mu se primarne termine i stupce, a wannabe vođe lijepe se za znojave dječake kojima se nacija divi. Ubirući pri tomu ponešto postotaka u ispitivanjima javnog mišljenja, odnosno u procjenama popularnosti za sljedeći izborni krug.

Ove se parabole nameću nakon netom završenog Svjetskog prvenstva u nogometu, posebno nakon finalne utakmice Francuske i Hrvatske, te neviđenog slavlja i dočeka pobjednicima u obiju zemalja. Iako je Hrvatska izgubila, njezini su reprezentativci dočekani s dosad neviđenim oduševljenjem i masovnim okupljanjima te nacionalnom patetikom bez presedana. Jednak doček doživjeli su francuski reprezentativci, mahom afričkog porijekla. Masovna okupljanja stotina hiljada ljudi, na početku radne sedmice, uz saturaciju, pa time i devalvaciju nacionalnih zastava i grbova kod opreznih izazivaju zebnju, posebno u trenutnom stanju tzv. migrantske krize, populista na vlasti ili sve bliže vlasti, čak i u državama s jakom i dugom demokratskom tranzicijom.

Koliko god opravdana bila tumačenja o spontanosti masovki na ulicama Zagreba i Pariza kao izričaja probuđenog optimizma da se može, da nije sve izgubljeno i beznadno, da je dovoljno biti uporan i da je… zapravo i dobro kako bi moglo biti. Čak se i nogometni recept uspjeha promiče kao obrazac za nacionalni preporod. Kada bismo svi bili ovakvi, reče patetičnim, plačnim glasićem jedan hrvaćanski novinar nakon finalne utakmice, bili bismo Švicarska. Ma nemoj, baš Švicarska. Možda, doduše, ona Švicarska koja je referendumom zabranila gradnju munara ili ju nije briga za svog državljanina Tarika Ramadana, kojeg, vidi koincidencije, zatočenog pod monstruoznim optužbama drže francuske pravosudne vlasti. U zemlji Monteskjea, rodonačelnika trodiobe vlasti. I da, oduševljene laude pobjednicima u Francuskoj pretvorile su se u nerede i nasilje, na površinu je izbila stvarnost velikih socijalnih razlika, malih plaća, nezaposlenosti.

Samo je jedna ilustracija dovoljna da prikaže svu bijedu ovih masovki, svu veliku prevaru. Plebs koji je iskazao optimizam i nadu, divljenjem i adoracijom nogometnih reprezentativaca, s prosječnom plaćom koju skoro svaki od njih zaradi za minutu natjeravanja lopte po travnatom terenu, hrpimice kupuje tzv. navijačke rekvizite po ne baš pristupačnim cijenama čiju ogromnu zaradu dijele nogometaši i njihovi vlasnici iz nogometnih saveza i klubova, kao i nosioci brendova. Nacionalni dres koji prosječno stoji oko 100 eura vijetnamska djeca proizvedu za prodajnu cijenu od 2 eura, a za naknadu dobiju šaku riže dnevno. Tih 98 eura ekstraprofita plaćaju preplaćenim guračima i pucačima lopte i njihovim vlasnicima pučani čija je prosječna mjesečna plata 800 eura, a njih je u Hrvatskoj preko 300 hiljada blokirano i prezaduženo.

Pučani se oduševljavaju iznosima naknada za transfere igrača iz jednog kluba u drugi koji se mjere u stotinama miliona eura, ne pitajući se kako to da jedan neproduktivan i beskoristan nogometaš toliko vrijedi, odnosno kakvim se to novcem, iz kojih ilegalnih izvora plaća takva budalaština. Dok javna infrastruktura propada, plebs se divi pranju novca.

U Francuskoj, čiji su pučani znatno zreliji i ozbiljnije drže do svojih prava, liberalna vlada predsjednika koji je grlio znojave nogometaše upravo pobjeđuje u nakani da nametne radnu i mirovinsku reformu, a nešto slično pokušao je i ruski šef tokom održavanja prvenstva. Taj nije grlio nogometaše, ali ko zna, da su njegovi bili u finalu… Dok traje euforija, a u trenutku pisanja ovog teksta u Zagrebu je na vrhuncu, razuman, skeptičan i ostario autor koji je previše iluzija ispratio na smetište velikih ideja, događaja i ličnosti postavlja pitanje – a šta ćemo sutra? Jer, bez obzira na uspjehe jedne sportske vrste, ništa se nije promijenilo niti će se zbog tog uspjeha promijeniti.

Tokom prvenstva povjerioci “Agrokora” kao članovi Privremenog vijeća, što je nezakonito, izglasali su nagodbu. Izvanredna uprava zadovoljna je, namireni povjerioci iz američkih (ili skrivenih hrvaćanskih) lešinarskih fondova i ruske banke kreditori su superzadovoljni, a pučani, građani, kako im tepaju, porezni obveznici plaćat će eventualnu štetu koja je nastala u procesu kroz posljednjih 15 mjeseci. Diskriminirajuću Nagodbu potvrdio je Trgovački sud, iako je prije tražio da se ne diskriminira povjerioce.

Jedini javno prisutan sudija Trgovačkog suda Mislav Kolakušić dan nagodbe proglasio je najtužnijim u povijesti Hrvatske. Poništena su sva pravila poštenog tržišnog natjecanja ravnopravnosti, što su temelji Ustava. Da se proveo stečajni postupak, kako to predviđa Zakon o stečaju, dogodio bi se isti rasplet, povjerioci bi se morali odreći dobrog dijela svojih potraživanja zbog ogromne razlike u vrijednosti koncerna i njegovim obavezama, ali ne bi bilo povlaštenih igrača. Ovako je država svojim intervencionizmom direktno pogodovala nekima, a posebno su se obogatili savjetnici koji su konsultirali izvanrednu upravu u provedbi “Lex specialisa” koji su sami pisali. Afera je buknula i… splasnula. Baš kao afera s kupovinom prastarih izraelskih modificiranih aviona F-16, u kojoj je sudjelovao ministar odbrane.

Iz onoga što je poznato javnosti, a nije sav postupak bio transparentan, iako ga je vodila država preko navodno nezavisnog izvanrednog povjerenika, sada se mogu očekivati višemilionske tužbe onih koji se smatraju oštećenima, povjerioca poput “Adrisa”, manjinskih dioničara “Agrokorovih” kompanija kojima su nagodbom izbrisane dionice, same države koja će po službenoj dužnosti morati progoniti direktore koji su potpisivali bilanse s jamstvima za “Agrokorove” kredite, vlasnika PIK obveznice kojom se “Agrokor” zadužio da bi kupio slovenački “Mercator”.

Povrh svega, “Agrokor”, koji prijavljuje pozitivan EBITDA (profit prije poreza, amortizacije, kreditnih anuiteta), još nije počeo otplaćivati ni kamate na dugove, a odbrojavanje je počelo, zato njegove uspješne kompanije (“Jamnica”, “Ledo”, “Zvijezda”) koje su u procesu izvanredne uprave natjerane da uknjiže jamstva za Todorićeva zaduživanja bilježe gubitke od 694 miliona do 3,5 milijardi kuna. Novi vlasnici “Agrokora” i zrcalnih kompanija oslobođenih pasive uvest će racionalizacije, a one u pravilu znače smanjenje troška rada. Kako se država neće odreći svog dijela, slijede otpuštanja, pa je argument o spašavanju hiljada radnih mjesta razotkriven kao spin.

Nadalje, kako će kreditori i spekulanti tretirati ovako labilan “Agrokor”, osim što će se potruditi što prije unovčiti ono što se može? Rasprodaja dijelova, a likvidacija neperspektivnih kompanija iz koncerna vrlo je vjerovatan scenarij. Tada će svi oni dobavljači koji su svoju sudbinu vezali za taj koncern, odnosno njegov lanac nabave i prodaje, čak i kada nije plaćao, ne budu li u stanju naći nove prodajne lance, propasti. Time je razotkriven i Vladin spin o spašavanju stabilnosti hrvaćanske privrede.

“Agrokor” je kao državni klijent, ili je država bila njegov klijent, teško je reći, svakako bio ekonomski mastodont, neodrživ i nerealan, te bi se njegov krah desio kad-tad. Sistem je počivao na politički promoviranim subvencijama, oprostu velikih poreznih dugova, zaustavljanjima istraga o korupciji i kriminalu, ucjenama s otpuštanjima velikog broja zaposlenih u slučaju da Vlada ne pomogne, kao i podmetanjem svojih ljudi na ključne Vladine funkcije. No, primjenom stečajnog zakona, osim poštivanja ustavnih vrednota, zdravi dijelovi “Agrokora” preživjeli bi i nastavili poslovanje. Ovako su i oni pred propašću, odnosno jednostavnom su operacijom njihovi vlasnici, veći i manji dioničari opljačkani, a njihova imovina predana vlasnicima – odabranim kreditorima zrcalnih kompanija.

Bivši Vladin povjerenik Ante Ramljak šokirao je krajem prošle godine manjinske dioničare planom nagodbe koji predviđa stvaranje “zrcalnih kompanija'”. Zamišljeno je da se osnuju nova “Jamnica”, novi “Vupik”, novi “Ledo” itd., u koje će biti prenesena imovina, ali ne i obaveze postojećih tvrtki, a u njima neće biti mjesta za dosadašnje dioničare, nego će isključivi vlasnici biti povjerioci. To pogađa hiljade malih dioničara, uključujući i mirovinske fondove koji su u te firme ulagali. A mirovinski fondovi proći će transformaciju jer je Vlada predložila, a vladajuća će većina vrlo vjerovatno prihvatiti postepeno ukidanje obaveznog drugog mirovinskog stupa, prelijevanje 20-ak milijardi kuna ličnih sredstava osiguranika u fond međugeneracijske solidarnosti, prvi stup s kojim će raspolagati Vlada, u zamjenu za obećanje o isplati 27 posto više penzije, jednom.

Stare kompanije bit će likvidirane nakon knjiženja golemih jamstava kojima je Todorić premrežio te tvrtke kako bi se mogao zaduživati. Kolateralne žrtve vlasti koje su mediji razapeli, poput povjerenika Ramljaka ili ministrice Dalić, već su pučani zaboravili, posebno nakon drugog mjesta na prvenstvu, a premijer će za par godina, kada se klupko bude uvelike odmotavalo, biti u Evropskoj komisiji. Dok će pučani uživati u još jednom prvenstvu, možda evropskom, i žarko podržavati povećanom potrošnjom svoje miljenike u još jednom pohodu na zlatnu medalju. I bit će još siromašniji, masovno se iseljavajući. No, ni kruha, a posebno igara neće nedostajati.

 

PROČITAJTE I...

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

Želi li Bandić da Hrvati u Sarajevu i BiH imaju isti položaj kao Bošnjaci u Zagrebu, trebalo bi ukinuti institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa, posmjenjivati sve Hrvate direktore javnih poduzeća, ambasadore, generale, ministre, uvesti kategoriju Bošnjaka katoličke vjeroispovijesti i forsirati propagandu kako se Hrvatima daju velika prava jer je bošnjačka vlast u Sarajevu bila pokroviteljem godišnjeg hodočašća u organizaciji Katoličke crkve na spomen žrtvama Vukovara, uvesti davanje po dvadesetak hiljada maraka iz kantonalnih budžeta za izdavačku djelatnost manjinskih udruženja Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!