Noć je vrijeme za ljubav

Mislite da je hazreti Omer pitao svoju može li u džamiju. Mislite da joj je govorio s vrata: “Draga, idem da klanjam. Brzo ću. Neću ostajati na zikru.” E, na šta su spali današnji muslimani!

Kad se vratim s posla umoran kao pas, na vratima me dočeka troje umiljate kučadi koja me vuku za skute, bale i tjeraju da saslušam njihovu današnju priču. Bore se za riječ i stvaraju nesnosnu buku. A meni samo da je pola sata da odmorim, da se zaključam, prilegnem i izbacim iz sebe sve stresove koje sam donio. Žena je izludila s njima povazdan i neće da čuje ni za kakvu polusatnu adaptaciju. Čak sam pokušavao da se onesvijestim. Ali nije pilo vode.

Ponekad, kad se zakuha u kući, samo skočim i uzmem abdeset, pa se smjeran zaputim u džamiju. Žena se ispriječi i pita: “Kud si poš'o? Nakamarao si ih troje i sad bježiš. Mišu. Džamijski.” Kad ti je žena završila medresu, teško prolaze obrazloženja kako ideš da se zahvališ Gospodaru svjetova, kako ti je žao što nam džamije zjape poluprazne, kako je džemat mnogostruko vredniji od samostalnog namaza. Ona ne pada na takve i slične fore. Ona ih kači mačku o rep. Ona zna da u džamiju idem samo da dušom dahnem. A ima li većeg grijeha za jednog supruga?

A nekada su ashabi po svu noć ibadetili i nisu se bojali ničijeg prijekora. Mislite da je hazreti Omer pitao svoju može li u džamiju. Mislite da joj je govorio s vrata: “Draga, idem da klanjam. Brzo ću. Neću ostajati na zikru.” E, na šta su spali današnji muslimani! Ponekad se zapitam kako bi mi žena reagirala kad bih joj saopćio da idem u itikaf. Ne smijem ni pomisliti. Ali ne bi nikako valjalo.

Ako bih joj rekao da pozitivna transformacija svijeta zahtijeva prethodnu transformaciju pojedinca – da li bi povjerovala? Ako bih joj rekao da čovjek ima potrebu da se ponekad iskruži iz vlastite svakodnevice i pronađe svoju oazu tišine i mira – da li bi se nasmijala? Ako bih joj pojasnio kako se pojedinac, da bi imao čistu sliku svijeta, mora distancirati u samoću, izolaciju i razmišljanje – da li bi mi desnicom sliku potpuno pomutila?

A čitav život o tome sanjam. Da se povučem i razmislim o svemu ovome. O bitku i vremenu. Deset dana. Deset noći. U Kur’anu stoji: “Nemojte se približavati ženama dok ste u džamijama u itikafu. To su Allahove granice pa im se nemojte približavati. Tako Allah pojašnjava Svoje ajete ljudima da bi se bojali.” Dakle, itikaf se obavlja samo u džamiji i podrazumijeva čovjekovo apstiniranje, čak i od vlastite supruge. Nije slučajno da se muslimani tokom itakafa povlače u džamiju, a ne u prirodu, vikendicu ili, još besmislenije, u vlastitu kuću, budući da džamija u islamu fungira kao mjesto na kojem se čini sedžda, a vjernik je Bogu najbliži kada čelom dotakne tlo. Drugim riječima, džamija je mjesto Božije blizine, a Bog sam Sebe u Kur’anu opisuje kao Onaj koji je Odazivatelj najbliži. (E ovdje bi me žena prekinula: “Lijepo vaziš, dragi.”)

Tokom boravka u itikafu vjernik se nastoji u potpunosti posvetiti Bogu, što više učiti Kur’an i razmišljati o njegovim porukama, ali i razmišljati o vlastitom životu, pokušati realno sagledati šta je uradio tokom svog dunjalučkog tavorenja i šta će to iza njega ostati. (Ovdje bi mi žena sugerirala da razmišljam dok se vozim kući s posla.)

Ah, čini se da vrijeme u kojem živimo, a čiji je poredak utemeljen na brzini, žurnoj komunikaciji, neprestanoj uzbuni, nesigurnosti koja uzrokuje neprestane krize – čini se da je u ovakvom vremenu itikaf koliko stvar privilegije toliko i prijeke potrebe. Pa opet, ko ga danas sebi može priuštiti?

I'tikaf doslovno znači bdijenje. “Ono što obožavanje obožava pojavljuje se noću. Musa je jedne noći vidio gorući grm. Muhammed, a.s., je jahao svog buraka noćnim nebom. Oni koji svaku noć prespavaju, a tvrde da su povezani s Bogom – lažu. Onaj ko je žedan, može zaspati samo na kratko. Ali će sanjati čistu vodu, mnogo čiste vode. Noću dolazi ono što najviše želimo”, Rumijeve su riječi koje sumiraju vrijednost noćnog namaza i bdijenja u islamskoj tradiciji.

Kad djeca pospu, već je drugačija situacija u kući. Ponešto se može i stići. Otvaraju se razne opcije. Sada žena preuzima moju ulogu vaiza i motivira me da idem na noćni namaz. Usput trebam izbaciti smeće. Ali znam ja tu politiku.

Pa ipak odlazim, citirajući s vrata Rumija: “Dan je namijenjen za rad, a noć za ljubav.”

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča: “Bit ću šofer i na onom svijetu / Da prevozim žene po Džennetu / Ja ne mogu živjeti bez volana / Šoferska mi sudba zapisana.” Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz. Amidža, sav u goloj vodi, konačno ukida poziv, a džemat dolazi do daha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!