No Music, No Country, No Lyrics… Nothing…

Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše

Sunce me probudilo. Trebao je to biti veliki dan za mene ili totalni ponor. Nisam bio siguran šta će se desiti, trebalo je očekivati svašta. Nisam nikada prije radio javni performans, i to nasred ulice, a izgleda da je bilo došlo vrijeme i za to. Godina je 1996. Ljudi još padaju na zemlju kad smećarski kamion bučno poskoči na raskršću, rat je još žestoko odjekivao u ušima ljudi. Ni sam nisam bio siguran ni gdje sam ni šta sam, osjećao sam da to moram na neki način iskazati. Panika me počela hvatati, stvari nisu bile jednostavne, prvi je put ipak prvi put. Iskrao sam se iz kuće sa svojim skulama da me niko ne primijeti i krenuo prema gradu. Prethodno sam okrenuo nekoliko telefonskih brojeva i obavijestio ljude da će se nešto dogoditi na tom i tom mjestu.

Ideja za performans bila je jednostavna: prosit ću na ulici, stavit ću ispred sebe praznu konzervu američke humanitarne pomoći na kojoj piše “USA – Not to be sold or exchanged” u koju će narod stavljati pare. Okačit ću o vrat gitaru bez žica na kojoj ću “svirati”, a okačit ću i bijelu ploču na kojoj ništa ne piše. Ukratko, nakon svega što mi se desilo posljednjih pet godina, nemam ništa da kažem, muka mi je bilo od samog sebe i cijele planete. Ništa ne nudim nikom; samo prazne riječi i zvukove kojih nema, ništa za pare, pare za ništa.

Sišao sam niz Džidžikovac i otišao do Obala Art Centra (koji se tada nalazio ondje gdje je sada “Delikatesna”). Zgrada je bila svježe “otkrivena” od vreća pijeska. Neko sam vrijeme ćaskao s uposlenima, obavijestio i njih da nešto radim (što se pokazalo korisnim, jedine fotke koje imam oni su napravili) i krenuo put Ferhadije i ulaza u pijacu. Kontao sam kako tu imam najbolje šanse da budem primijećen. Na sebi sam nosio neki stari mantil iz šezdesetih, na glavi šešir koji sam dobio u Parizu od Huguesa, a na nogama poderane “martinke”, poklon od Douga iz Glasgowa.

Kad sam prilazio mjestu zločina, krenuo je teški panični napad. Znojenje. Počeo sam se gušiti. Izgledalo je da se ništa neće desiti. Naprijed-nazad, naprijed-nazad. Što sam se više ohrabrivao, bilo je sve gore. Ali stisnuh petlju i izađoh na glavnu džadu. Spustih konzervu ispred sebe, podigoh glavu i sve poče.

Nisam ništa očekivao, ništa se nije ni trebalo očekivati, koga briga za još jednog ludaka koji stoji i nešto traži. Ipak, ljudi su posmatrali u nevjerici i osjećali sažaljenje, nešto je ipak dopiralo. Poneko bi prišao i ubacio siću. Počeo sam se opuštati i šire otvarati usta.

Sve to nije trajalo dugo kada je nasred ulice stao kao ukopan moj daidža Alija. Nije mogao vjerovati svojim očima da unuk njegove sestre stoji i prosi. Prišao mi je i zamolio me da se sklonim ustranu. Odgovorio sam da se ne mrdam, da izvodim performans, da je to umjetnički čin i da nisam tu zbog para. Teška situacija. Daidža je u nevjerici otišao dalje, krajičkom oka primijetio sam ga kako zamiče prema telefonskoj govornici.

Nakon pet minuta, dolazi taksijem moj stari. Bio je crven u licu, očigledno u teškoj muci. Bi mi ga žao, ali šta sam mogao. “Hajde, hajde, sklonimo se ustranu… trebao si mi reći da nemaš para, dao bih ti…”, stari je bio uporan. Znao je da sam za vrijeme rata bio u bolnici, da sam pukao, mislio je da je to još jedna, ali mnogo gora epizoda.

“Stari, bolan, pusti me na miru, vidiš da radim, ovo je savremena umjetnost!”, ponovih nekoliko puta. Nije mi vjerovao. Držao me je pod miškom, ali se nisam dao. Trebalo mi je nekoliko minuta da ga konačno uvjerim da je sve u redu i da to radim svjesno. Stajao je još neko vrijeme na uglu i sve to posmatrao. Zatim digao ruke u zrak, spustio ih i otišao kući.

Nastavio sam dalje kao da se ništa nije dogodilo. Povratka nije bilo. Sve što je taj dan trebalo da se desi, desilo se. Na kraju sam pokupio rekvizite i otišao u sporednu ulicu. Zapalio cigaretu, sjeo ispred nekog ulaza i osjetio olakšanje. “Nije to bilo baš toliko crno”, tješio sam se. A onda sam pogledao u kantu. Narod je ubacivao i ubacivao. Umoran i konfuzan, izbrojao sam šezdeset maraka.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!