Njemačka se otvoreno miješa u unutrašnja pitanja Turske

Vlasti njemačkog grada Gaggenau zabranile su skup turskih građana na kojem im se trebao obratiti turski ministar pravde Bekir Bozdağ. Navedeni razlog zabrane – “sigurnost i nedostatak parkinga” – svojevrsna je uvreda inteligencije. Gotovo identična zabrana (opet “tehnički” razlozi) stopirala je skup u Kölnu na kojem se ministar ekonomije Republike Turske Nihat Zeybekci trebao obratiti turskim biračima

Kampanja za pridobijanje glasova na referendumu o ustavnim promjenama u Turskoj, koji je zakazan za 16. april, zvanično je počela. Namjeru da opišem i analiziram početni stadij kampanje unutar zemlje omeo je još jedan skandal na liniji Turska – Njemačka, direktno povezan s ovom temom. Riječ je o kampanji u turskoj dijaspori.

Prošlog su četvrtka vlasti njemačkog grada Gaggenau zabranile skup turskih građana na kojem im se trebao obratiti turski ministar pravde Bekir Bozdağ. Navedeni razlog zabrane – “sigurnost i nedostatak parkinga” – svojevrsna je uvreda inteligencije, ali svako ima slobodu da vjeruje u šta hoće. Zabrana je došla u posljednjem trenutku zatekavši ministra Bozdağa u Strasbourgu, odakle se spremao da leti za Njemačku. Poslije skupa u Gaggenau imao je zakazan sastanak s njemačkim ministrom pravde Heikom Maasom. Umjesto da pređe preko poniženja zarad sastanka s Maasom, Bozdağ se vratio u Tursku. Ubrzo je slijedila vijest da je gotovo identična zabrana (opet “tehnički” razlozi) stopirala skup u Kölnu, na kojem se ministar ekonomije Republike Turske Nihat Zeybekci trebao obratiti turskim biračima.

Odbijen i časni izlaz iz nečasne situacije

U Njemačkoj živi oko tri miliona Turaka, od kojih 1,4 miliona ima pravo glasa u Turskoj. Ogroman broj njih glasa na turskim izborima, a rezultati tih izbora govore da većina dijaspore podržava vladajuću partiju Pravde i razvoja (AKP). Čak i da nije tako, uskraćivanje kampanje moglo bi se posmatrati i kao miješanje u unutrašnje poslove Turske, ali je podrška birača AKP-u presudna u ovom skandalu.

Oštre riječi o neprihvatljivosti takvog ponašanja potekle su s usana mnogih turskih zvaničnika. Ljutnja (eufemizam) je čak na trenutak ujedinila kompletnu političku scenu u osudi tog poteza. Njemački ambasador bio je pozvan u Ministarstvo vanjskih poslova, u kojem mu je demarš uručio zamjenik sekretara za evropske poslove. Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Çavuşoğlu naglasio je da postoje konsekvence za takav odnos. Spominjući da je to aktivnost duboke države (derin devlet), što će vjerovatno još više razjariti Nijemce, on je zapravo njemačkoj kancelarki Angeli Merkel ponudio časni izlaz iz nečasne situacije (sličan onom koji je dat NATO-u i SAD-u ograničavanjem krivice za pokušaj puča isključivo na terorističkoj organizaciji Fethullaha Gülena). Nije ga prihvatila, ali nije ni odgovornost za nastalu diplomatsku pljuvačinu.

Kancelarku Merkel sve je to zateklo u prijateljskoj dvodnevnoj posjeti krvavom pučisti i “demokratski” izabranom predsjedniku Egipta generalu Abdelu Fattahu al-Sisiju (97% glasova, kao što je općepoznato, uvijek je indikator savršenog demokratskog procesa). Okupirana isključivo predstojećim izborima i željom da se dodvori rastućem neonacističkom segmentu njemačkog stanovništva o pitanju izbjeglica, kancelarka je počela sjevernoafričku turu u Kairu. Turu s ciljem da osigura nasilne deportacije izbjeglica iz Njemačke u zemlje koje ona posjeti. Naravno, to se podmazuje novcem, pa je Al-Sisijev režim nagrađen obećanjem o 500 miliona dolara pomoći. S obzirom na to da je Siemens već ranije uletio s megaprojektima u ovo leglo bliskoistočne demokratije, kancelarka se suzdržala od gotovo svake kritike egipatskih vlasti. Posjeta je bila “vrlo uspješna”. Pri svemu tome, kancelarka spremno prima lake packe domaće štampe, namijenjene onom dijelu populacije koji se ne želi prestati osjećati superiorno glede vlastite “humanosti” i odnosa prema evropskim “vrijednostima”. Uostalom, viši cilj – zadovoljenje pomenutih neonacista – opravdava sredstvo.

Egipat, ipak, nije bio mjesto na kojem je “pristojno” govoriti o Turskoj, te je prvu izjavu o skandalu kancelarka dala u Tunisu sljedećeg dana (petak 3. mart). Izjava (opet) data s pozicija superiornosti svela se na blebetanje o “pravnoj državi” i kako to nije odluka Savezne vlade, te kako se u jednoj tako uređenoj zemlji zna šta je čija odgovornost, a odluka o zabrani dolaska turskih ministara stvar je općine. Hmmm, da! Kancelarka i njeni savjetnici očigledno nisu u putu imali vremena pogledati novine kako bi izbjegli (malu) kontradiktornost. Naime, Die Zeit, prvi tekst o skandalu naslovljen s Gaggenau i Köln zaustavili su tursku kampanju (Gaggenau und Köln stoppen türkische Wahlkampfauftritte), objavljen 2. marta oko dva popodne na sajtu tog dnevnika, završava pasusom: “Nejasno je da li i kako sprečavati turske izborne kampanje u Njemačkoj. Presudom Višeg administrativnog suda u Münsteru od prošle godine na Saveznoj vladi je ‘da odluči da li i u kojim okolnostima stranci ili članovi Vlade zvaničnim izjavama mogu biti politički aktivni na javnom prostoru na teritoriji Savezne Republike Njemačke.” Prema tome, samo Savezna vlada može spriječiti njihovo pojavljivanje, a ne Republička vlada Baden-Württemberga niti Riexinger, vođa ljevice.”

Postoje i za Njemačku poželjni javni skupovi

Ne treba objašnjavati da u ovome neko debelo laže. Da li njemačka “slobodna štampa” (koja sve više podsjeća na “slavne” dane Völkischer Beobachtera o pitanju Turske), sud u Münsteru ili, pak, kancelarka ne znaju šta je čija odgovornost u zemlji vladavine prava?

Da su te zabrane miješanje u unutrašnje stvari Turske, možda će biti jasnije ako se zna da je Denizu Baykalu, bivšem lideru, a sada poslaniku Republikanske narodne partije (CHP), koja vodi kampanju protiv ustavnih promjena u Turskoj, dozvoljen miting u Filderstadtu u nedjelju 5. marta. Kad se na to dodaju slobodne aktivnosti terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), u kojima putem videolinka učestvuju PKK lideri iz svojih rupa u sjevernom Iraku (dok se takav nastup zabranjuje legitimnom predsjedniku Turske) i tzv. “prokurdske” Demokratske partije naroda (HDP), a obje organizacije (indikativno) vode kampanje protiv, dobija se jasna slika koju stranu Vlada Njemačke podržava, te da je to veoma daleko od neutralnosti i neturanja nosa u tuđe poslove.

Iskusni političar Deniz Baykal, svjestan da bi mu pojavljivanje u Njemačkoj bilo kontraproduktivno, odbio je otputovati u datim okolnostima, na čemu mu se zahvalio premijer Turske Binali Yıldırım.

Gledano iz njemačke perspektive, ova priča kontaminirana je jednom drugom. Njemački novinar tursko-njemačkog državljanstva Deniz Yücel, dopisnik dnevnika Die Welt, uhapšen je 17. februara pod sumnjom širenja terorističke propagande i raspirivanje nasilja. Yücel je čuven po intervjuu sa zločincem, pardon, PKK liderom Cemilom Bayıkom (jednim od likova koji se javljaju dozvoljenim PKK skupovima iz sjevernog Iraka) i generalno bijeljenjem te, u Njemačkoj popularne, skupine ubica. Čitaj: popularan zbog PKK propagande.

Istraga i eventualno suđenje rasvijetlit će stoje li optužbe protiv njega, ali slučaj je u Njemačkoj korišten kao argument za uskraćivanje dozvola turskim političarima tokom kampanje za referendum o ustavnim promjenama. Kancelarka Merkel svojevremeno je prilično uzdržano prokomentirala hapšenje Deniza Yücela kao “gorko i razočaravajuće”, no zato drugi njemački zvaničnici grme. U njemačkoj štampi okolnosti pod kojima je Yücel uhapšen opisane su kao da se “sam predao vlastima”. Međutim, svjetlo koje je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan bacio na slučaj u govoru pred nevladinom organizacijom “Yeşil Ay” 3. marta daje obrt cijeloj priči i objašnjava mlaku reakciju kancelarke. Ispostavilo se da je njemački konzulat pružio jednomjesečno utočište Yücelu, te da je dotični bio predmet razgovora između Merkelove i Erdoğana tokom njene posjete Ankari početkom februara. Tada ga Njemačka nije dala, pa se, iz Turskoj nepoznatih razloga, predomislila i predala ga turskim vlastima. Riječ “agent” koju je Erdoğan upotrijebio dobija smisao s obzirom na napore njemačkog konzulata da sakriju Yücela. Hoće li kancelarka za njegovu isporuku turskim vlastima optužiti konzula kao što pokušava baciti odgovornost na općinske vlasti Gaggenaua i Kölna?

Kako bilo, u subotu je premijer Yıldırım prekinuo govor na mitingu podrške ustavnim reformama u Kırşehiru jer je na telefonskoj vezi bila kancelarka Merkel. U saopćenju poslije razgovora (duže od sat iako je publici rekao: “Brzo se vraćam”) on je izjavio da je razgovor bio “dobar i produktivan”, te da će se za pitanja kampanje potražiti “različiti pristupi” koje će ministri vanjskih poslova pojasniti kada se 8. marta sastanu u Njemačkoj. Svakako optimistički ton. Odnosi između dviju država na najnižem su nivou svih vremena, ali to se isto moglo reći i prije ovih događaja, kada se mislilo da ne mogu niže, a onda su ih oni dodatno srozali.

U svemu tome ima mnogo domaće politike, naročito u Njemačkoj, u kojoj se političari i mediji takmiče u antiturkstvu. Osobito mediji. Po zlu čuveni nacistički propagandista Joseph Goebbels jednom prilikom, objašnjavajući željenu medijsku scenu u nacističkoj Njemačkoj, rekao je da je cilj ostvariti totalnu uniformnost pod maskom raznovrsnosti. Ko god pogleda njemačku “slobodnu štampu”, za koju se njeni zvaničnici toliko busaju u prsa, mora priznati, kada je riječ o izvještavanju, komentiranju i “analizama” Turske, taj je cilj perfektno ostvaren.

PROČITAJTE I...

Pokloni koje je kralj Salman uručio Trumpu za vrijeme posjete, u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara, iako je ovo najislamofobičniji predsjednik u povijesti SAD-a, a kralj Salman sluga dvaju harema, Meke i Medine, otvorio je vrata za međuarapski obračun i nametanje volje Rijada nestašnom mlađem bratu koji se usudio proturječiti volji porodice Al-Saud, koja pretendira bili lider muslimanskog svijeta

Neposredna posljedica bit će značajno usporavanje borbe protiv globalnog zagrijavanja i zagađenja. Međutim, ni američka ekonomija neće ostati netaknuta. Kompanije koje se bave proizvodnjom “čiste” energije migrirat će vjerovatno na druga tržišta odnoseći sa sobom radna mjesta koja Trump ovom odlukom navodno nastoji spasiti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Pazvan Oglu 10.03.2017.

    U Njemačkoj totalitarizam i diktatura, u Turskoj cvjeta demokratija! Neka sloboda medija u Turskoj bude primjer medijima u Njemačkoj! Dolje kurdske “ubice”!

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!