NIT’ ĆEŠ SE TI UGRIJAT’, NIT’ ĆU SE JA SMRZNUT’

“To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca”

Već se mjesecima Tuzlaci doslovno guše uslijed zastrašujućeg aerozagađenja, bolnice su prepune onih koji se, u najboljem slučaju jer ima gore od goreg, žale na ove ili one respiratorne tegobe, čak je, neko se konačno dosjetio, proglašena i epizoda uzbune, pa osnovci i srednjoškolci jedan dan nisu išli u školu, premda je i dan prije i dan poslije stanje bilo isto, a u papagajskim izjavama političkih i inih zvaničnika individualna ložišta navode se kao osnovni uzročnici enormnog aerozagađenja, uz diskretne prijetnje kako se takvo što više neće tolerirati. Dakle, sankcije.

Dok slušam i gledam te dobro uhljebljene licemjere, vazda mi na pamet padne stih pjesnika Amira Brke, koji, ako se ne varam, ide ovako: “To umiru oni koji misle da su preživjeli rat.”

A dobro uhljebljenim licemjerima koji bi, eto, u svojoj osionosti posezali i za sankcijama, moglo bi se, doduše ne odveć poetično, reći ovo: “To zrak zagađuju oni kojima su uništili firme, izbacili ih na ulicu, obespravili, napustili, zaboravili, pa kako nemaju novaca za kupovinu ogrjeva, a (pre)živjeti se mora, u sirotinjske furune trpaju automobilske gume, dotrajalu obuću, plastiku i uopće sve što može gorjeti i ugrijati njihove ledene domove i od čemera i jada još ledenija srca.”

Nedavno slušam ovaj dijalog:

– Kako je?

– Nije dobro. Imam još pola tone.

– Malo, brate!

– Malo. A valja i februar izgurat’.

– Vele, bit će poljut.

– I ja sam čuo.

– Nije dobro.

– Nije.

– Ma, preživjet ćemo nekako.

– Valjda.

– Znaš šta?

– Šta?

– Sin mi je nedavno kupio tri tone uglja. Eno ga u “šteku”.

– Blago tebi.

– Vidi! Kad potrošiš to svoje, podijelit ćemo ovo moje. Nit’ ćeš se ti ugrijat’, nit’ ću se ja smrznut, a, uz Božiju pomoć, februar ćemo nekako izgurat’.

– Hvala ti.

– Ma, pusti.

Osim što sam bio iskreno dirnut čuvši ovaj riječima škrt a značenjem prebogat razgovor, uvidio sam da život svagdašnji “običnih ljudi” funkcionira gotovo pa isključivo na horizontalnoj, interpersonalnoj ravni, iz ruke u ruku, tiho i bez pompe, a da na institucije sistema, koje bi trebale i morale biti suport ovakvim i sličnim ljudima, niko i ne računa.

A ako je već tako, a jeste, bez namjere da se uopće bavim autističnim i u svekoliki bonluk uljuljkanim reprezentima sistema, očito je da je tuzlanska slobodarsko-antifašistička sirotinja odavno shvatila kako takav neučinkoviti i besmisleni socio-politički sistem nužno treba bajpasovati i po principu: “Ruka ruku mije, obraz obadvije”, karitativno se potpomagati, pa i organizirati, jer, kako rekoh, na one čiji je to posao i obaveza ne mogu računati, a živjeti se mora.

A i gore citirani dijalog na takvom je tragu. I može se prevesti ovako:

– Ma, koji ćete nam… Možemo mi i bez vas, pa kako-tako.

Aferim!

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!