Nisu svi Bursaći partizanski mitraljesci, bilo ih je i u četnicima

Dakle, otkud Bursaću termin balija u istom značenju kao što su termini ustaša i četnik kad Bošnjacima biti balija ima posve drugu konotaciju i značenje nego što ga Srbima i Hrvatima imaju termini četnik i ustaša. Odgovor bismo mogli potražiti u tome da je Bursać u ratu bio pripadnik Vojske Republike Srpske, dakle, sa stajališta drugih dviju strana, bio je četnik.

“Lako je biti ustaša, četnik ili balija”, napisao je Dragan Bursać a objavila Al Jazeera prošle sedmice. Bursać tvrdi da je “u pervertiranoj BiH realnosti postala komparativna prednost izjasniti se kao ustaša, četnik ili balija. Ili, eventualno njihov potomak”.

Tako su se u istom kontekstu našla tri pojma s različitim značenjima. Ustaše i četnici, kao što znamo, bili su pripadnici ustaškog i četničkog, odnosno ravnogorskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Zatim su ta dva pojma oživjela pred raspad Jugoslavije i dobila nova značenja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Neki od pripadnika hrvatskih i srpskih vojnih formacija zvali su sebe ustašama i četnicima, neke su srpske paravojne formacije nosile četničku odrednicu, a oba su termina upotrebljavana u ratu kolokvijalno, pa i u medijima, za cijelu protivničku vojsku: četnici su bili svi koji su pod srpskim zastavama i znamenjem, pa i s oznakama JNA, sudjelovali u agresiji i ratu protiv Bosne i Hercegovine i svi oni koji su vojno okupirali dijelove Hrvatske, a ustašama su nazivani oni koji su pod šahovnicom sudjelovali boreći se protiv Srba ili Bošnjaka.

Dakle, ta su dva termina korištena za samoodređenje, a protivnička ih je strana koristila za etiketiranje. Bursać im dodaje i baliju, termin koji se do agresije upotrebljavao samo u pogrdnom smislu za muslimane, a potom i za Bošnjake. Nije zabilježeno da su prije, tokom rata i nakon posljednjeg rata Bošnjaci sebe nazivali balijama niti da su se ikakve vojne postrojbe ikada u povijesti samonazivale balijskim. Taj je termin za Bošnjake uvijek imao negativnu odrednicu. Njega su koristili samo oni drugi kao termin za vrijeđanje prije, za vrijeme i nakon rata, a u ratu je imao i još jedno značenje: balijama su srpski i hrvatski vojnici nazivali pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, a katkada uopćeno i sve Bošnjake, odnosno muslimane u Bosni i Hercegovini.

Dakle, otkud Bursaću termin balija u istom značenju kao što su termini ustaša i četnik kad Bošnjacima biti balija ima posve drugu konotaciju i značenje nego što ga Srbima i Hrvatima imaju termini četnik i ustaša. Odgovor bismo mogli potražiti u tome da je Bursać u ratu bio pripadnik Vojske Republike Srpske, dakle, sa stajališta drugih dviju strana, bio je četnik. Za nekog ko je bio u četnicima, logično je da onu drugu stranu naziva ustašama i balijama. Odnosno, bilo je logično 1995. i koju godinu prije i koju godinu poslije, a malo je neobično da se taj termin upotrebljava danas i da ga koristi neko ko se predstavlja osobom koja je u rat ušla nesvojevoljno i koja danas nastupa s pozicija jugonostalgije zagovarajući to da se rat i njegove posljedice ostave po strani i konačno krene naprijed.

No, kako se na nostalgiji ne može graditi budućnost uopće, ne može se ni budućnost Bosne i Hercegovine niti njenog odnosa sa susjedima graditi na jugonostalgiji. Koliko je to nakaradno i komično, dokaz je i ovaj Bursaćev tekst sa svom svojom navučenom uravnilovkom ispod koje promalja jednakokrivnost i na toj premisi gradnja pomirenja, jer “Lako je danas biti ustaša, četnik ili balija. Najlakše. Treba biti čovjek. To je za vječnost!”, zaključuje autor svoj tekst.

Isti onaj Bursać kojem će za ovo vrijeđanje muslimana na Al Jazeeri platiti upravo Arapi-muslimani, za koje ne znamo kako bi reagirali kada bi znali za sve tekstove što su ih Bursać i njegov matični portal Buka napisali prošle godine šireći arabofobiju u vezi s dolaskom Arapa u Bosnu i Hercegovinu. I da, ako su potomci ustaša i četnika o kojima Bursać govori ustaška i četnička djeca i njihova rodbina, neovisno iz kojeg da su rata, lijepo bi bilo znati ko su potomci balija na koje god da je pišući ovaj tekst mislio.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!