Nisu Fočaci bježali u Sarajevo

Fočanska brigada Armije BiH ratovala je širom Bosne i Hercegovine. Samo u bici na Proskoku, u ljeto 1993. godine, izgubila je više od 60 svojih pripadnika. Preživjeli borci ove brigade godinama pokušavaju na mjestima gdje su ratovali izgraditi memorijale kako bi obilježili važna mjesta iz novije historije Bosne i Hercegovine

Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo uzalud. Naši borci gađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi, ali, kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju. Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put s mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako bi se živ skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti navrh Igmana.

Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su potrošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad, kako bez metaka?! Šta s tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali. I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti. U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe: “Osmane, gdje ti je top?” “Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo. Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante!” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Ama…” “Osmane, uzmi top i gađaj tenk!” “Razumijem, komandante!”

Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti. Tražio je pogodnu poziciju, ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima su se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku.

Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni su stariji ostali na položajima s Osmanom.

OSMANOV TENK

Osman iz priče koju je zapisao Mirsad Sinanović jeste Osman Đuderija, borac 182. viteške fočanske lahke brigade. I danas, iako je od tog julskog dana prošlo skoro četvrt stoljeća, Osman se sjeća svakog trenutka bitke na Proskoku. Zapis njegovog junaštva pregledan je na YouTubeu na desetine hiljada puta. Ali, tenk koji je zaustavio tek je ovog ljeta postao spomenik na Proskoku, i to nakon nekoliko godina borbe da se ovaj simbol Osmanove i borbe njegovih saboraca spasi od uništenja, od rezanja u staro željezo. Tri je godine Sakib Pačo tražio, molio, zvao da se tenk konzervira i prebaci na Proskok, da se obilježi mjesto velike, važne bitke. Uspjelo mu je tek prije mjesec dana. Zašto je Osmanov tenk toliko važan?

“Bila je to ofanziva poznata kao ‘Lukavac 93’. Našli smo se u potkovici, o okruženju. Snage VRS brojale su oko 12.500 vojnika, krenuli su ka Proskoku, Rogoju i Trnovu. Bila je to velika ofanziva u kojoj su Fočaci napravili važnu stvar – stali smo na Proskoku”, priča nam Pačo, jedan od zapovjednika Fočanske brigade. “Ostale jedinice su otišle lijevo ili desno, teško je bilo stati pred čeličnu kolonu dugu nekoliko kilometara. Mi smo stali i dočekali ih. Stajao sam i ja pred tim tenkom, na 30 metara”, kaže nam. Tada je ranjen. Bilo je to jedno od šest Pačinih ranjavanja tokom rata. Osman Đuderija bio je brži od neprijateljskih tenkista. “Uz nas je bilo i stotinjak civila iz Goražda. Tenk je postavljen na Jahorinu kako bi djelovao po nama, postojala je mogućnost da se izgubi Rogoj, što bi nam onda presjeklo puteve. Izmoreni, neispavani, stali smo na Proskoku i nismo htjeli dalje. Valjalo je stati pred kilometarsku kolonu tenkova, transportera. Ljudi su mi na Proskoku umirali na rukama. To se ne zaboravlja i ne damo nikome da nam priča kako je i šta je bilo. Mladić je tada ostao u okruženju, držala ga je 1. bošnjačka brigada. Mi smo to tek kasnije saznali”, sjeća se Pačo.

Fočanska brigada osnovana je u septembru 1992. godine na prostorima u okolini Grepka, po naredbi Štaba Vrhovne komande Armije RBiH. Prvi je komandant bio Zaim Bešović, prije njega komandirao im je i Ferid Buljubašić. “Običan svijet, patriote koji su izišli na crtu s puškom u ruci da kažu konačno ‘ne’ četnicima koji su po Podrinju činili genocid nad bosanskim muslimanima, odnosno samo nastavili genocid koji su činili desetljećima unazad”, kaže Pačo. “Borci su stali u stroj, formirana je jedinica koja je u nekim trenucima imala i do dvije hiljade ljudi. I krenuli smo u odbranu ovih sela i mjesta”, priča Pačo za Stav. “Naša su mezarja ostajala širom ove zemlje, ratovali smo u 12 općina. Borili smo se svojski. U Goraždu su nas pazili, nisu nas smatrali izbjeglicama. Zajedno smo bili rame uz rame. I njihovi borci su nama dolazili u pomoć.”

MEMORIJALNI CENTAR

VRS je zaustavljena na Proskoku, no Fočanska brigada platila je veliku cijenu. Više od 60 boraca tu je ostalo ležati, poginulih u borbi prsa u prsa s neprijateljskim snagama. Proskok nikada ne bi napustili da su imali pomoć drugih brigada. VRS je krenula iza naših leđa, na Bijelu lijesku i Rakiticu da nas zaobiđu, ostali smo u poluokruženju i morali smo se povući jer nam nisu htjeli pomoći”, priča Pačo. “Tražio sam kao zamjenik komandanta da nam pomognu, generali nam nisu dali, pustili su nas da izginemo. Bilo je puno sramotnih stvari, pojasnit će to historija. Možda njima smeta danas ovo što govorim jer se zna zašto smo se povukli.”

Danas, nakon što je tenk, kao simbol borbe na Proskoku, postavljen na tom mjestu, borci fočanskih brigada žele napraviti memorijal koji će podsjećati na njihove pale saborce. “Udruženja 1. bošnjačke i 182. viteške zajedno rade, želimo tu napraviti memorijalni centar. Želimo to napraviti jer znamo da se pokušava minimizirati uloga fočanskih boraca u agresiji na BiH. Nećemo dozvoliti da naši šehidi budu zaboravljeni i tražit ćemo da tu bude spomenik. Borit ćemo se do posljednjeg za to”, odlučan je Pačo. “Naša historija mora biti zabilježena stvarima poput tog tenka, spomenicima, spomen-sobama. Zatiru se sjećanja na ono što smo preživjeli, uništavaju se ‘ruže’ po ulicama Sarajeva. Samo borci danas pokušavaju sačuvati sjećanja na ono što je obilježilo historiju ove zemlje. Jer, ako se ne postavi tenk kao ovaj na Proskoku, ako se ne napravi spomen-soba, ako se ne sačuva ono što su heroji novinari bilježili u ratu, sve će se to brzo zaboraviti”, kaže Sakib Pačo. I poručuje: “Mene najviše boli što se mi ne okupljamo, što nemamo običaj da slavimo svoje pobjede, ali i to se polahko mijenja. Treba dovoditi djecu na sva ta mjesta, pričati im, učiti ih da znaju šta je bilo, da se to njima ne ponovi. Da znaju ko je bio neprijatelj i ko će njemu opet biti neprijatelj.”

 

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!