Ništa ti ne znači dobro sjeme ako nemaš potrebno vrijeme

Nisu nama potrebne nikakve turbulencije, revolucije ni tektonski poremećaji, imali smo ih i previše. Treba nam ono što nikad nismo imali, da dugo živimo i radimo u miru, da budemo dio stabilne regije, da nas komšije ne diraju, da svi poštujemo zakone ove države i da pokažemo kako silne individualne i kolektivne potencijale i talente umijemo usmjeriti u zajedničko dobro

U svakom vremenu, na svakom dijelu zemaljske kugle zbivaju se društvene promjene. One su neminovne i, zapravo, same po sebi čine historijski razvoj svakog društva. Proces mijenjanja društvenih odnosa unutar jedne zemlje, kao i onaj na međunarodnom planu, prirodan je i neizostavan. Međutim, ne mijenja se sve i uvijek na isti način. Neke zajednice, društveni sistemi, države mijenjaju se postepeno i gotovo neprimjetno, uređujući unutrašnje odnose i razvijajući institucije sistema kroz decenije, pa i stoljeća.

Sazrijevanje je prirodno i elegantno. Takve promjene pospješuju društvene sisteme, uvjete i standard života jer se njima stvari popravljaju i uređuju. S druge strane, društvene promjene znaju biti traumatične, pa čak i katastrofalne po neko društvo, narod, zajednicu. One često dolaze s nasiljem i masovnim stradanjem, uništavajući sve što je do tada građeno, razvijano i njegovano, od privrede i kulture, do pozitivnih navika i međuljudskih odnosa.

Mi u Bosni, nažalost, svako malo prolazimo kroz ove druge vrste promjena, od kojih se poslije dugo oporavljamo. I tamam kad dođemo sebi, pogodi nas nova trauma. Tako je već dugo, a proteklo jedno i po stoljeće posebno je turbulentno. Krajem 19. stoljeća nijedna država u Evropi nije doživjela tako drastičnu društvenu, političku i kulturološku promjenu kao Bosna, ni izbliza. Za naše pretke sve se preko noći promijenilo, politika, zakoni, obrazovni sistem. Od tada nas nijedna nedaća nije promašila, nijedno stradanje nije nas preskočilo. U dva posljednja rata na Balkanu najviše smo stradali i teško se oporavljamo. Nikako da nam se dogodi duži period mira i stabilnosti, koji bi generirao upravo one pozitivne promjene napretka.

Zato nismo uspjeli izgraditi uređen i pravedan sistem kakav vidimo u razvijenim zemljama Zapadne Evrope. A mogli smo, bez ikakve dileme. Osim mira, stabilnosti i dobronamjernih komšija, imamo sve. Imamo bogatu zemlju lijepe prirode i zdravih ljudi, sve što nam treba za ozbiljan privredni i društveni razvoj. U svakom pogledu. Nadohvat ruke su nam i Zapad i Istok. Imamo i more i planine, i tropska ljeta i kontinentalne zime, ono što mnogi mogu samo sanjati. Naši ljudi, gdje god da odu, vrijedni su radnici, uspješni menadžeri, dobri sportisti, cijenjeni umjetnici. Naša su djeca najbolja u evropskim školama, postižu vrhunske rezultate. I svi dobro poštuju zakone zemlje domaćina, i pisane i nepisane.

Prilikom jedne posjete bošnjačkoj zajednici u južnoj Švicarskoj, tamo gdje se govori italijanski, u razgovoru sa sudskim tumačem za bosanski, hrvatski i srpski jezik saznao sam da za desetak godina, koliko gospođa radi kao sudski tumač, nikada nije procesuiran niti jedan jedini Bošnjak. Posebno je zanimljivo da se naši ljudi, iako pretežno muslimani, lahko prilagode i uklope u dominantno kršćanske sredine, ne zanemarujući vlastitu kulturu i identitet. Gradonačelnik jednog bogatog švedskog grada na jezeru Vernen, inače socijaldemokrata, rekao mi je da su od svih manjina koje žive u tom gradu Bošnjaci najkonstruktivniji i najbolje organizirani, da čuvaju svoju vjeru i kulturu, a da ih, u isto vrijeme, Šveđani doživljavaju kao svoje. Stvari nikako nije dobro generalizirati, izuzeci uvijek postoje, ali se može kazati da su naši ljudi svugdje dobrodošli i dobro prihvaćeni.

S druge strane, čini se kako se u vlastitoj zemlji ne snalazimo baš najbolje. Državne institucije uglavnom pokušavamo prilagoditi vlastitim interesima i potrebama, ne poštujemo jedni druge koliko bismo trebali, ne priznajemo autoritete, ni duhovne ni svjetovne. Razjedinjeni smo i slabo organizirani, zaostajemo za uređenim svijetom. Često smo i nepošteni i prema sebi i prema drugima, nastojimo raditi što manje a dobiti što više, nastojimo izbjeći svaku vrstu odgovornosti, a krivicu za neuspjeh tražimo u nekom drugom. Teško uspostavljamo sistem i red u vlastitoj zemlji, u kojoj mi odlučujemo i za koju odgovaramo. Da li je to zato što nam nedostaje vrijeme bez trauma? Da li zato što se kod nas prelasci iz jednog u drugo stanje nisu dešavali tiho i elegantno kao u Evropi. Sve je uvijek bilo ekstremno i radikalno. Bosna je znala zaspati u jednom, a probuditi se u drugom vilajetu. I više puta tako, kroz hiljadugodišnje postojanje.

Samo poređenja radi, prisjetimo se da je iz daleko rigidnijeg državnog socijalizma sovjetskog tipa Bugarska, naprimjer, bez velikih turbulencija ušla u sistem slobodne tržišne ekonomije, a zatim postala članicom Evropske unije. Slično se desilo sa Češkom, Slovačkom, Poljskom, Mađarskom i drugim državama Istočnog bloka. Bosna nije imala tu sreću, dobro znamo kako je to kod nas teklo.

Teške promjene i stalna neizvjesnost razvili su u nama prilagodljivost, sposobnost mimikrije. Snalažljivi smo u novim sredinama. Ali smo zato na drugom polju u potpunosti osakaćeni jer su nas nagle društvene mijene onemogućile da gradimo vlastiti sistem, vlastiti poredak. Uskraćen nam je kontinuitet, tako prijeko potreban za normalan društveni razvoj.

Kažu da su se jednom našem čovjeku, kad je nekad boravio u Engleskoj, posebno dopali lijepo uređeni travnjaci. Želeći takav jedan imati pred kućom, zamolio je domaćina da mu objasni kako oni siju travu i održavaju travnate površine. Ovaj mu je sve potanko objasnio i čak mu dao najbolje sjeme engleske trave. Vratio se naš čovjek kući i odmah učini sve onako kako mu je Englez objasnio, pažljivo i detaljno. I održavao je tako svoj parkić, strogo prema uputstvima. Ali nakon nekoliko godina primijeti da njegov travnjak ni izbliza ne izgleda kao oni u Engleskoj. Nazove prijatelja i požali mu se: “Sve sam radio kako si mi govorio, i opet mi travnjak nije kao tvoj.” A ovaj mu, onako bezosjećajno, kako to ljudima s Otoka priliči, odgovori: “Bit će, ne brini, za dvjesto godina.”

Nisu nama potrebne nikakve turbulencije, revolucije ni tektonski poremećaji, imali smo ih i previše. Treba nam ono što nikad nismo imali, da dugo živimo i radimo u miru, da budemo dio stabilne regije, da nas komšije ne diraju, da svi poštujemo zakone ove države i da pokažemo kako silne individualne i kolektivne potencijale i talente umijemo usmjeriti u zajedničko dobro, kako znamo izgraditi uređeno društvo u kojem se lijepo i sigurno živi. A to, ipak, ne zavisi samo od nas.

PROČITAJTE I...

Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno

Vraćanje tražitelja azila preko granice bez razmatranja njihovih slučajeva protivno je Zakonu o azilu Evropske unije, Povelje EU o temeljnim pravima i UN-ovoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, objavio je “Human Rights Watch”. Evropska komisija treba pozvati Hrvatsku, članicu EU, da zaustavi i istraži vraćanje tražitelja azila u BiH i tvrdnje o nasilju nad njima. Isto bi tijelo trebalo pokrenuti pravni proces protiv Hrvatske zbog kršenja evropskih zakona

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!