Nikome se ne ponovilo: Bošnjaci u Kraljevini SHS

Samo proglašenje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine u širim narodnim masama u Bosni i Hercegovini nije praćeno velikim manifestacijama oduševljenja. Obični ljudi imali su drugih problema: srpski seljaci koristili su vrijeme nestabilnosti i nedovoljno efikasne vlasti da maltretiraju zemljoposjednike i otimaju njihovu zemlju, muslimanski zemljoposjednici tražili su način da zaštite svoje živote, a obični ljudi su gledali kako da prežive hladnu i gladnu zimu

 

Sve je počelo u petak, 20. jula 1917. godine, na grčkom otoku Krf. Tog dana potpisana je Krfska deklaracija. Potpisale su je tadašnja Srpska kraljevska vlada u izbjeglištvu, koju je predstavljao premijer Nikola Pašić, i Jugoslavenski odbor sa sjedištem u Londonu, koji je, pod vodstvom splitskog advokata dr. Ante Trumbića, okupljao političare iz južnoslavenskih krajeva Austro‑Ugarske. Ta je deklaracija najavila južnoslavensko ujedinjenje i novu državu na Balkanu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja će biti ozvaničena godinu dana kasnije, krajem Prvog svjetskog rata i slomom Habsburške monarhije.

Bilo je to ozvaničenje države koja će postojati skoro osam decenija u različitim oblicima organizacije i pod različitim imenima, države u kojoj je Bosna i Hercegovina negirana, iscijepana, ali ipak ponovo priznata nakon Drugog svjetskog rata. Kraljevine koja je Bošnjake pretvorila skoro pa u građane drugog reda, žrtve otimačine, pljačke i ubistava.

PLJAČKAŠKE AKCIJE

Dokumenti pokazuju da se o stvaranju Jugoslavije u inostranstvu razmišljalo dugo prije no što je ona uopće osnovana. Početkom ove godine, hrvatski novinar Darko Hudelist objavio je dokumenta i članak u kojem tvrdi kako su u augustu 1915. godine sile Antante predsjedniku Vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću ponudile dogovor po kojem bi, ukoliko Srbija ustupi Bugarskoj cijelu istočnu polovicu Makedonije, Antanta će Srbiju, dobiju li Saveznici Prvi svjetski rat, nagraditi stvaranjem tzv. Velike Srbije, u koju će ući cijela Bosna i Hercegovina, cijela srednja i južna Dalmacija, Srijem, Bačka, sjeverna Albanija i Slavonija.

Radilo se, zapravo, tvrdi Hudelist, o dva memoranduma Saveznika upućena Pašiću s ponudom koju je on odbio, smatrajući, pojednostavljeno rečeno, kako je riječ o teritorijama koje su svakako srpske. Umjesto “Velike Srbije”, dvije godine kasnije dogovoreno je stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

“S ujedinjenjem 1918. nastala su za sve Bošnjake, na prostoru od Prokletija na jugoistoku do Une i Save na sjeverozapadu, veoma teška vremena. Bošnjaci su se našli u jednoj socijalno-ekonomski i politički novoj i složenoj situaciji”, piše Mustafa Imamović u knjizi Historija Bošnjaka.

Nakon što je Austrija objavila rat Srbiji, dolazi do progona srpskog stanovništva i brojnih sudskih procesa. Protiv takve politike prvi se javno oglasio reisul-ulema Džemaludin Čaušević. On je 4. jula 1914. godine uputio apel Bošnjacima savjetujući “svakom bratu muslimanu da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine”. Istog se dana oglasio i vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, koji se našao pobuđen da jednom okružnicom pozove narod i svećenstvo da “u općoj tuzi i bolu” ne narušavaju mir i red i ne nanose štetu “bližnjemu svome”.

Reis Čaušević je svoj apel proširio i kao Proglas muslimanima objavio u sarajevskom listu Jeni mishab (Nova baklja) 24. jula 1914. Pored reisa Čauševića, sličnim su se apelima protiv progona Srba i uništavanja njihove imovine oglašavali i drugi bošnjački politički, vjerski i kulturni prvaci i radnici, sve dok se to moglo objaviti u nekim od sarajevskih novina koje su po kratkom policijskom postupku svakodnevno obustavljane i zabranjivane. Koju godinu kasnije, reis Čaušević morao je ponovo apelirati na mir i prestanak ubijanja, ovaj put tražeći da se zaštiti narod čiji je vjerski poglavar.

Trećeg novembra 1918. godine na dužnost je stupila Narodna vlada za BiH, koju je predvodio Atanasije Šola, dan ranije pušten iz travničkog zatvora. Smjenu vlasti u Bosni i Hercegovini pratili su anarhija i haos, narodna vijeća još uvijek nisu bila dovoljno organizirana da stanu na kraj neredima, pljačkama i drugim oblicima nasilja. Austrougarska vojska, koja se povlačila preko Bosne i Hercegovine, izazivala je strah i nemir među stanovništvom, stvarala nerede i pljačkala lokalno stanovništvo u područjima preko kojih se povlačila, te predstavljala izvor nesigurnosti i straha.

Profesor Enis Omerović piše kako su haotičnom stanju doprinijeli agrarni nemiri koji su tokom novembra i decembra 1918. godine zahvatili cijelu BiH. U izvještajima okružnih i kotarskih predstojnika poslanih u Sarajevo piše kako su seljaci prestajali plaćati dadžbine i počinju prisvajati zemlju koju su do tada obrađivali, napadali su imanja zemljoposjednika i pljačkali ih, zatim rušili i palili gospodarske i stambene objekte, a nisu bili rijetki ni slučajevi da su neki od zemljoposjednika maltretirani, pa i ubijani. Kako su zemljoposjednici većinom bili muslimani, a seljaci koji su ih napadali kršćani, uglavnom pravoslavci, ovi nemiri bili su i odraz vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je uskoro sa zemljoposjednika projektirana na sve muslimane.

“Od novembra 1918. godine dešavali su se razbojnički i pljačkaški napadi na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Akteri ovih pljačkaških akcija bili su bivši dezerteri iz austrougarske vojske, crnogorske komite, ali i domaći seljaci, srpski vojnici i gardisti koji su postojeći haos i anarhiju iskoristili za pljačkaške i osvetničke akcije. Posebno teška situacija, prvih mjeseci nakon prevrata, bila je u zapadnoj Bosni na granici prema Lici, a najviše problema, zbog masovnosti i dugotrajnosti pljačkaških akcija, bilo je na granici s Crnom Gorom, odnosno u istočnoj Hercegovini i jugoistočnoj Bosni. Najveći intenzitet pljačkaških i razbojničkih napada bio je tokom novembra i u drugoj polovini decembra 1918. godine, a u njima je najviše stradalo stanovništvo oko Gacka, Bileće i Nevesinja, ali su pljačkaši znali prodirati i dublje u Hercegovinu. Najčešće je stradalo muslimansko stanovništvo iako je bilo i nekoliko slučajeva pljački katoličkih i pravoslavnih porodica.”

Zbog toga Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za BiH poziva srpsku vojsku da uđe u BiH. Predstavnici GO se u Vardištu kod Višegrada 4. novembra 1918. godine sastaju s vojvodom Stepom Stepanovićem, kojem upućuju i zvaničan poziv da uvede srpsku vojsku u BiH. Dva dana kasnije, 6. novembra, u Sarajevo stiže prva jedinica srpske vojske. “Manji odredi srpske vojske u ovom periodu zaposjedali su mjesto po mjesto u Bosni i Hercegovini, a prilikom dolaska priređivani su svečani dočeci kojima su prisustvovali predstavnici lokalnih vlasti i veliki broj građana. Posebno ćemo izdvojiti samo banket koji su sarajevski muslimani priredili 15. novembra 1918. godine za oficire srpske vojske. Uz akšamluk i jela iz bosansko-muslimanske kuhinje, vrlo dobro zgotovljena i posluživana, upoznali su se i družili domaćini i gosti. A iza pečenja ustao je reisul-ulema (Čaušević), te je u ime Muslimana Bosne i Hercegovine u krasnom, pragmatičnom govoru pozdravio srpsku vojsku”, piše Omerović, nastavljajući kako se Čauševićeva nadanja u mir koja je izrazio na banketu nisu obistinila.

“Samo desetak dana nakon klicanja oslobodilačkoj srpskoj vojsci, 26. novembra 1918. godine, grupa naoružanih seljaka u pratnji dva srpska vojnika upala je u kuću Ibrahima Dedića u selu Miljevići (kotar Kladanj), te ga opljačkali, a zatim njega, braću i oca zlostavljali. Navedena grupa je i narednih dana poduzimala slične akcije na tom prostoru. Dana 4. 1. 1919. godine seljak Hašim Kadrić iz Golubovića (općina Sočica) prijavio je da su mu dan ranije u kuću upala dva vojnika u srpskim uniformama i jedan u austrougarskoj uniformi, te da su kuću pretresli, a oca, sestru i ženu zlostavljali. Ovaj slučaj je karakterističan po tome što možemo vidjeti kako su funkcionirale vlasti u ovakvim slučajevima, te dijelom objašnjava nepovjerenje stanovništva prema organima vlasti. Naime, nakon provedene istrage utvrđeno je da su ovu pljačku izvršili srpski vojnici Bogić Jovandrić, Vitomir Đurđić i Obren Kaplarević, te da su slične pljačke izvršili i u selima Vragolovi, Karačići i Golubovići u periodu od 15.12. 1918. do 3. 1. 1919.”

POKOLJ U ŠAHOVIĆIMA

Prevrat i dolazak srpske vlasti u BiH mnogi su shvatili kao otvoreni poziv na pljačku, otimanje zemlje, progon i likvidaciju muslimana. Položaj muslimana postao je neizdržljiv, o čemu su i u inostranstvo prodrli izvještaji. Reis Čaušević uputio je na desetine pisama vlastima u Beogradu tražeći od njih zaštitu Bošnjaka od terora srpske vojske i pljačkaških skupina. Poznato je kako je francuski novinar Charles Rivet, prilikom boravka u Sarajevu februara 1919, razgovarao, između ostalih, i s reisul-ulemom Čauševićem i taj je razgovor objavio u pariškom listu Le temps 1. aprila iste godine.

Iznoseći podatke o stradanjima muslimana “prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije”, kojoj su se oni “spremali služiti svom dušom”, Čaušević je naglasio da “smo mi ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim”. Oni bosanske muslimane smatraju “uljezima”, zaključio je Čaušević. Na ovo je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Svetozar Pribićević zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade za BiH Atanasija Šole da “diskretno” zatraži od Čauševića da demantira izjavu pariškom novinaru ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za njegovo penzioniranje. Šola je odgovorio da to nije moguće, jer su Čauševićevi navodi tačni.

Kulminacija ovakvog odnosa novih vlasti ka Bošnjacima bio je pokolj u crnogorskim Šahovićima 9. i 10. novembra 1924. godine, o čemu je detaljno za svoju knjigu o ovom zločinu istraživao profesor Šerbo Rastoder. Prema podacima načelnika pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i ljudi. Slična sudbina bila je namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su, navodno radi zaštite, trebali biti prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru.

Pokolj u Šahovićima uzrokovao je skoro potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju općinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica s oko 4.000 članova. Danas potomci prognanih žive u selu Islamovac kod Brčkog. Prvi o ovom zločinu progovorio je Milovan Đilas. On u autobiografskom djelu Besudna zemlja ovako opisuje zločin u Šahovićima: “Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo što nataložilo u onome što se zove – narodna duša. Pljačka od 1918. godine bila je nevina igra prema ovome. Čak se i većina učesnika iz tog pohoda stidjela onoga što se dogodilo i što su učinili.” Đilas dalje navodi da je čitav zločin zataškan te da je “sve ispalo sprdnja s pravdom”.

AGRARNA REFORMA

Agrarna reforma još je jedna bolna tačka Bošnjaka iz tog dijela njihove historije pod Jugoslavijom. Regent Aleksandar Karađorđević izdao je proglas u kojem je rečeno: “Ja želim odmah da se pristupi pravednom rešenju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetstva i veliki zemljišni posedi. U oba slučaja će se predati među siromašne zemljoradnike, sa pravičnom naknadom dosadašnjim vlasnicima njenim. Neka svaki Srbin, Hrvat i Slovenac bude na svojoj zemlji gospodar. U slobodnoj državi našoj može da bude i biće samo slobodnih vlasnika zemlje. (…) Pozivam da s poverenjem u moju kraljevsku reč mirno sačekaju da im naša država zakonskim putem preda zemlju, koja će unapred biti samo Božija i njihova, kao što je to već odavno u Srbiji.”

Kakva je ekonomska situacija u BiH bila u to vrijeme, pokazuju podaci Mustafe Imamovića. “U BiH je bilo oko 45.000 Bošnjaka vlasnika raznih obrta, uglavnom sitnih zanatskih i trgovačkih radnji. Oni su, uz nešto najamnih radnika, činili osnovnu masu bošnjačkog gradskog stanovništva. Od Bošnjaka koje je statistika ubrajala u kategoriju zemljoposjednika sa kmetovima, a takvih je prema popisu iz 1910. ukupno bilo 9.573, većinu su činili sitni posjednici sa jednim ili dva–tri čifluka. Pravih veleposjednika nije bilo više od tridesetak, dok je istovremeno bilo oko tri hiljade Bošnjaka zemljoposjednika bez čifčija.”

Rezultat regentovog proglasa bila je “reforma” u kojoj je od 1919. do 1939. godine, ukupno u BiH od nekadašnjih veleposjednika, uglavnom Bošnjaka, oduzeto i predato u ruke seljaka, uglavnom pravoslavnih Srba, kako beglučkih zemalja (400.072 hektara), tako i kmetskih selišta (775.233 hektara), što ukupno iznosi 1.175.305. hektara zemlje koja je oteta od Bošnjaka.

Historičar Alen Zečević u jednom od svojih radova tvrdi kako su godine koje su dolazile donijele sve veću ekonomsku i socijalnu destrukciju Bošnjaka od strane vlasti Kraljevine Jugoslavije. Toga nije bila pošteđena ni institucija vakufa koja je pretrpjela ogromne štete i gubitke. Kolike je razmjere poprimila pljačka vakufske imovine, najbolje ilustrira podatak da je u periodu od 1919. do 1938. godine oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje.

DEZORIJENTIRANOST ELITE

No, to nije bilo najgore što su Bošnjaci doživjeli. Otimanje zemlje i pljačku pratila su masovna ubistva i progoni. Samo na području istočne Hercegovine u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i zakona više od tri hiljade Bošnjaka muslimana, najviše od poznatih bandita Maje Vujovića i Petra Rogana. O teškom stanju, nasilju vlasti prema bošnjačko-muslimanskom stanovništvu na Kosovu, u Sandžaku i Makedoniji svjedočio je čak deset godina poslije ujedinjenja tadašnji reisul-ulema Ibrahim-ef. Maglajlić u svom izvještaju vladi iz januara 1931. godine. U prvim mjesecima poslije ujedinjenja Atanasije Šola u izvještajima Ministarstvu unutrašnjih djela u stanju javne sigurnosti u zemlji govori o stradanjima Bošnjaka.

“Odatle je reisul-ulema Čaušević tačno rekao predsjedniku Zemaljske vlade Atanasiju Šoli da je Bosna zapala pod teror kakvog ne pamti. Na udaru su se prvo našli bošnjački zemljoposjednici, kojima su srpski seljaci jednostavno širom Bosne palili kuće i gospodarske zgrade i time otimali zemlju”, piše Mustafa Imamović i dodaje kako je samo do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bošnjaka.

“Istovremeno je zapaljeno oko 500 bošnjačkih seoskih zadruga. Tome treba dodati nekoliko hiljada bošnjačkih porodica koje su se radi spasa golog života iselile u Tursku, ostavljajući pri tome svu svoju imovinu bez ikakve zaštite i naknade. Samo do jula 1919. od 4.281 bošnjačkog zemljoradnika oduzeto je, bez ikakve naknade, 400.072 hektara njihove vlastite zemlje. Sve je to činjeno sistematski, s atavističkim povikom i namjerom. Vlasti su tako postupale sa Bošnjacima, uprkos činjenici da se članom 10. ugovora o miru sa Austrijom od 10. septembra 1919, Kraljevina SHS obavezala da će Bošnjacima pružiti punu zaštitu, kako u pogledu njihovog ličnog integriteta, tako i svim njihovim vjerskim ustanovama. Uprkos toj obavezi, vlasti su masovno uzurpirale vakufsku imovinu, a mnoge džamije proglašavane su dotrajalim pa su rušene ili ustupane vojsci za magacine i sokolske dvorane.”

Važan dio podsjećanja na prve godine uspostave Kraljevine SHS i njezinog odnosa prema Bošnjacima jeste i stanje muslimanske političke elite. Ona je, tvrdi historičar Husnija Kamberović, bila posve dezorijentirana. “Dok je bilo sasvim izvjesno da se historijski procesi odvijaju u pravcu raspada velikih monarhija, pa time i Habsburškoga carstva, i stvaranja novih država, muslimanski političari su 1917. podnijeli austrijskom caru Karlu memorandum u kojem su maštali da Bosna i Hercegovina može zauzeti posebnu autonomnu poziciju u okviru Monarhije! Kad su svi radili na stvaranju nove države, uključujući i dio muslimanskih mladića koji su se, uvučeni od raznih struktura iz Srbije, već ranije bili priključili omladinskim pokretima koji su težili rušenju Monarhije, glavnina muslimanskih političara je budućnost Bosne i Hercegovine vidjela u Monarhiji koja se raspada”, piše Kamberović.

“Nakon dugog lutanja i nesnalaženja tokom Prvog svjetskog rata i tavorenja na političkoj margini tokom procesa stvaranja te države, ta elita je konačno u jesen 1918. uspjela detektirati glavni pravac u kojem se odvijaju historijski procesi, te je prihvatila činjenicu stvaranja nove države. Ostalo je zabilježeno da je reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, muslimanski vjerski poglavar, već 1917. prilikom susreta sa dr. Antonom Korošecom izjavio kako podržava stvaranje jugoslavenske države izjavivši: ‘Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke vlade.'” Stavovi vjerskog lidera bili su kompatibilni sa stavovima muslimanskih političkih aktivista, koje su sami događaji faktički ugurali u jugoslavenski voz.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!