Nikad prekinuta veza između islamofobije i rasizma: Bijeli muslimani kao “izdajnici” svoje rase

Desničarsko-bjelački šovinizam u Evropi i SAD-u uglavnom je usmjeren protiv Hebreja i protiv tamnoputih osoba, Afrikanaca, Arapa, Indijaca, Roma... Zbog svoje tradicionalne neobrazovanosti, šovinisti su islamofobiju objedinili s rasnom pripadnošću pa bijele muslimane definiraju kao osobe koje ne pripadaju svojoj rasi. O tome govori i studija Kako bijeli muslimani podnose islamofobiju, nedavno objavljena u Americi

 

Nedugo nakon globalno poznatih događaja u New Yorku i Pentagonu iz septembra 2001. godine, vodio se telefonski razgovor između Sarajke J. H. koja je godinama živjela u američkom gradu Seattleu i njene sestre koja je u Sarajevu. Tada su mediji već izvještavali o napadima na muslimane u mnogim gradovima SAD-a i na njihove vjerske objekte kao reakcije na terorističke udare od 11. septembra 2001. Na pitanje svoje sestre iz Sarajeva da li ona i njena porodica imaju kakvih teškoća u Seattleu uslijed islamofobičnih ispada, J. H. je odgovorila da su oni bijelci te stoga nemaju problema. Naravno, jasno je da se ovo odnosi na muslimanski identitet obiju sagovornica, ili barem dio istog identiteta.

Ovakva ilustracija oslanja se na nikad prekinutu vezu između islamofobije i rasizma koja ima svoj specifični paradoks, budući da islam, kako bi trebalo da je općepoznato, nema veze s određenom rasom. Američki dokumentarista i povremeni TV voditelj CJ Werleman, u saradnji s Udruženjem “The New Arab”, nedavno je objavio rezultate svoje društvene studije pod naslovom Kako bijeli muslimani podnose islamofobiju. Studiju su objavili neki američki mediji, a reakcije su bile mahom pozitivne, uz poneke izraze zbunjenosti.

Islamofobični napadi bilo gdje u svijetu, ne samo u Americi, često su bili motivirani pratećim rasizmom. Riječ je o rasizmu koji nije uvijek utemeljen tek na pukoj mržnji, preziru ili osveti za nešto iz nečije prošlosti, nego i na višegodišnjem neznanju i stereotipima o tome kako pripadnici konkretne religije, tradicije, vjere ili načina življenja automatski “moraju” pripadati i konkretnoj rasi i etničkoj grupi. To su obično desničarske fantazije koje se najbrže prime na šovinizam ili rasizam.

Pored ostalog, Werleman je istakao da se bijele muslimane na Zapadu koji su nekad u životu primili islam smatra izdajicama svoje rase ili svoje kulture, a ponekad i države. Na području SAD‑a često se govori o “bijelim privilegijama”, privilegijama za koje se vjeruje da ih bijelci imaju u odnosu na osobe drugih rasa. Uglavnom se misli na privilegije u zapošljavanju, visini plaća, zdravstvenom osiguranju i trgovinskim mogućnostima. U nekim krajevima SAD-a takve se privilegije mogu evidentirati, dok je u drugim krajevima riječ o pretjerivanju. Ponekad se pojam “bijele privilegije” koristi pri pokušajima da se neko označi lošom osobom, rasistom ili da se tako prikrije nečija lična osveta nekome. Među onim bijelcima koji i danas žele vidjeti sve muslimane kao tamnopute, slično povremenom viđenju Hebreja kao osoba posebnog izgleda, “prelazak” anglosaksonskog bijelca na islam djeluje možda i sumanuto.

KOLEKTIVNA HISTERIJA

Naprimjer, Britanka koja je primila islam prije 12 godina, i sada nosi hidžab, svjedočila je komičnoj epizodi u Londonu. Prepoznatljivo bijele puti, evropejskih crta lica i plavih očiju, zaustavila je taksi. Nakon što je sjela u vozilo, taksista je na usporenom engleskom, rastavljajući riječi na slogove, upitao: “Gdje želite ići?” Vidjevši da nosi hidžab, odmah je pomislio da je riječ o još jednoj migrantici s Istoka koja slabije govori engleski, ne obrativši pažnju niti na njeno lice ni na njen čisti engleski govor s lokalnim naglaskom. Očito, podsvijest solidno odrađuje svoj dio posla u ispoljavanju stereotipa.

Christopher John George, koji je također primio islam, objavio je na svom Twitteru: “Ja sam Englez i bijelac. Nikad nisam naišao na ispoljeni rasizam u svom životu. Onda sam postao musliman i sreo se s verbalnim zlostavljanjem i s insinuacijama da više nisam bijelac. Ne bih nikad znao kako je sve ovo odvratno da nisam prešao na ‘drugu stranu’.”

Njegov je tweett Werleman istakao u vrh svoje studije. Kao upadljiv primjer miješanja rasne i vjerske pripadnosti među zapadnjačkim ksenofobima, spomenut je primjer napada na pripadnika naroda Sikha u New Yorku neposredno nakon 11. septembra 2001. godine. Sikh je nosio veliki plavi turban, gustu bradu i bio je tamnoputi Indijac, što je bilo dovoljno nekim paranoicima da ga prebiju, misleći, zbog njegovog izgleda, da je musliman. No, to je ionako bilo vrijeme kolektivne histerije s paranojom, friško nakon udara na New York, pa je neupućenima svaka tamnoputa osoba izazivala asocijacije na teroriste.

Međutim, takvih stereotipa zabilježilo se mnogo prije i mnogo poslije terorističkih napada u Pentagonu i New Yorku. Izvjesni Leon Moosavi, kojeg Werleman citira, zabilježio je da ovakve predrasude postoje čak i među nekim muslimanima u afričkom, indijskom i arapskom okruženju. Bijeli muslimani sa Zapada znali su djelovati “egzotično” i onim muslimanima s Istoka ili Juga koji su navikli na samo jedno geografsko, etničko i kulturno okruženje. Još jedna blesava stvar u ovakvoj priči jeste i to da se ne obraća previše pažnje na tamnopute kršćane. Studija se ne obazire na tradicionalne arapske kršćane.

Poslije nedavno objavljene vijesti da je poznata irska pjevačica Sinead O’ Connor primila islam, pojedini mediji htjeli su saznati i nešto više. Onda se pojavio neprovjereni podatak o tome da je imam koji je bio prisutan njenom izgovaranju šehadeta izjavio da je O'Connorova rekla kako više ne želi da se druži s bijelcima. Neki od njenih fanova povjerovali su, neki su ostali sumnjičavi, a neki to pripisuju njenim starim neurotičnim teškoćama iz vremena liječenja depresije. Navodeći još neke primjere iz iskustva bijelih evropejskih muslimana “konvertita”, CJ Werleman zaključuje kako su u prosjeku bijeli muslimani manje na udaru rasista nego muslimani drugih rasa i porijekla, ali da oboje spada u rasizam, samo ispoljen na različite načine.

Temom “bijeli muslimani” bavio se web-portal Geocities prije skoro dvadeset godina. Nije to bio pregled izazivanja ili provokacija na rasnoj podlozi, nego afirmativni prikaz slavnih bijelih muslimana pod naslovom Famous Anglo/Caucasian Muslims.

Na toj listi poredane su fotografije, imena i funkcije 39 poznatih bijelaca muslimana iz raznih krajeva svijeta. Među njima i nekoliko ličnosti iz Bosne i Hercegovine, predsjednik samostalne Republike BiH Alija Izetbegović, čuveni Safvet-beg Bašagić i učenjak Muhamed Nerkezija. Nije poznato kako je vršen ovaj izbor, samo je potpisan portal naziva Between Two Worlds. Turistički vodiči u BiH, naročito u Sarajevu i Mostaru, više su puta zabilježili pitanje ili komentar svojih gostiju o autentičnim, bijelim bosanskim muslimanima.

Turistički vodič Andi Mema iz Skadra susretao se s takvim pitanjima inozemnih gostiju, većinom sa Zapada, o albanskim bijelim muslimanima. On se, poput svojih kolega vodiča iz Bosne i Hercegovine, ponekad znao sresti s primjedbom da ni on ne izgleda kao “tipični musliman”. Zanimljivo je i stajalište pojedinaca i udruženja na Zapadu koji se zalažu za borbu protiv šovinizma te usput i zaštitu tamošnjih muslimana od desničarskih napada. Oni su često verbalne ili fizičke napade na muslimane predstavljali kao rasističke ispade. Mnogi od njih jesu definitivno temeljeni i na rasizmu, ali je to ostalo usvojeno kao da se i napadi na islam općenito vode pod rasizam. Tako i antirasisti nesvjesno ili podsvjesno svrstavaju muslimane pod rasnu i etničku kategoriju, a zatim i cijeli islam kao religiju, vjeru, svjetonazor, način življenja.

SVETI TAKSISTA IZ BRONXA

Apsurdno miješanje rase i duhovnog svjetonazora na Zapadu nije ograničeno samo na islam i muslimane, odnosi se i na slabo poznavanje kršćanstva i njegove prošlosti. Na tragu ove teme, američki časopis San Francisco Chronicle prije desetak godina objavio je u svojoj kolumni: “U Americi je lik Isusa kao bljedolikog evropejca postao popularan kroz slikarstvo kršćanskog umjetnika Warnera Sallmana, čiji su roditelji porijeklom iz Finske i Švedske. No, ipak ima priznatih američkih kršćana, kao što je pisac Philip Yancey, što su se slagali s više logičkim a manje mitskim pristupom ovom pitanju, pa je tim povodom izjavio: ‘Naše glamurozno predstavljanje Isusa govori više o nama samima nego o njemu.’ Discovery Chanell prenio je izjavu jednog hrišćanskog vjernika koji je na istu temu rekao: ‘Veća je vjerovatnoća da je Isus izgledao poput nekog iranskog emigrantskog taksiste u Bronxu, nego kao da je neki Skandinavac’.”

Ovo se odnosilo na TV emisiju BBC-a o navodnom pokušaju da se pronađe DNK Isusa, te da se tako proba rekonstruirati njegov lik računarskom tehnologijom. Isti novinski tekst dalje pojašnjava kako je ova vrsta vizualne manipulacije postala globalna i njegovana tako da je kroz modernu multimediju prešla sa Zapada u veći dio ostatka svijeta.

Utjecaj holivudske kinematografije, naravno, stvorio je možda i najviše predrasuda o istoj temi. Filmska produkcija, i ne samo na Zapadu, u velikoj mjeri oblikuje svijest o nečemu ili nekome. Na ovaj način može doći do kolizije u poimanju nekoga ko muslimane vidi isključivo kao pripadnike tamnoputih rasa. Jer, zašto bi neki musliman prema svom vjerovanju jako cijenio bijelog Isaa, a. s., kojeg se smatra savremenim zapadnjačkim božanstvom? Ovakva i slična pitanja nisu teška u današnjem svijetu sveopćeg informatičkog i informacijskog razvoja. Skoro svako razuman može odgovoriti na njih, samo je pitanje da li želi te odgovore.

Stormfront je naziv mreže web-portala i foruma na engleskom jeziku koje uređuju skupine desničarskih bjelačkih rasista i neonacista. Navodno im je sjedište u SAD-u iako sada imaju više podružnica po svijetu. Na Stormfrontu se može naći bezbroj rasprava o zavjereničkim teorijama protiv bijele rase, antisemitskih poruka te rasističkih revizija evropske i azijske prošlosti. Pored ostalog, nude i antimuslimanske rasprave sa sekularnom podlogom. Zanimljiv je njihov dodir s Balkanom. Na nekim mjestima brane i pravdaju Slobodana Miloševića i Ratka Mladića kao branioce evropske bijele civilizacije, dok na drugim zamjeraju Srbiji boljševičku prošlost i socijalizam. U novembru 2018. godine javio im se na forum izvjesni Nedim iz Bosne.

Rekao im je da ima 19 godina te da je “slavensko-germanskog” porijekla. Poručio je drugim prisutnim forumašima da izvjesno vrijeme prati pisanje Stormfronta i kako je odlučio da otvori svoj profil i pridruži im se. Neko mu je potom rekao da, ako je musliman, ne treba da bude na njihovom portalu. Međutim, uključila se još jedna osoba pod kodnim imenom “Poison”, rekavši da je njima najvažnija rasna pripadnost, u “odbranu” prisustva tog Nedima. Kao dokaz bosanske “bijelosti”, “Poison” je plasirao i fotografiju s nekog stadiona na kojem (bijeli) bosanskohercegovački navijači poziraju s navijačkim rekvizitima i državnom zastavom. Naglasio je da je, po njegovom saznanju, većina muslimana u Bosni sekularnog usmjerenja te da im je religija sporedna. Stoga je poručio da su “kao sekularizirana bijela populacija prihvatljivi među arijevskim rasistima Evrope”?!

PROČITAJTE I...

Liberalniji krug intelektualaca smatra da sada nije vrijeme potezati ovo pitanje iz nekoliko razloga. Prvi je zbog osjetljivosti Srbije na trenutna dešavanja s Kosovom. Bošnjaci bi u svemu tome mogli biti kolateralna šteta. Podsjećaju da u ovom momentu ovo ne odgovara ni Bošnjacima u BiH, odnosno da jača separatističke težnje političkog vrha entiteta RS. Umjesto ovih tema, smatraju, trebalo bi učiniti sve da se u okviru sadašnjeg pravnog okvira i mogućnosti u Srbiji i Crnoj Gori poboljša stanje prava i sloboda Bošnjaka

Mnogobrojne su indicije da je na sceni zajedničko, ujedinjeno i koordinirano djelovanje Rusije, Srbije i vladajućih lidera bh. entiteta RS-a s ciljem da se, na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH, uveća Srbija. U mnoštvu takvih indicija zanimljivi su razlozi i osnova za odluku Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) da početkom septembra 2018. godine zabrani ulazak u BiH Jevgeniju (Zaharu) Prilepinu, navodno, piscu i novinaru, jer “predstavlja prijetnju sigurnosti BiH, pravnom poretku i međunarodnim odnosima”. OSA je tako odlučila na osnovu provjerenih podataka da je Prilepin, komandant jednog paravojnog bataljona, aktivno angažiranog na strani proruskih separatista u Donecku. Proizlazi da je OSA imala provjerene podatke da Prilepina identificira kao vođu terorista

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!