NIKAD DRUMOM, UVIJEK ŠUMOM

Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu

Sve je tog jula 1914. godine mirisalo na rat. I svi su pričali o ratu: na pijaci, u kafanama, ispred džamija i u njima, na ulici, na sijelima… Cijene su naglo skočile, a vrijednu robu, onu koja se u zlim vremenima plaća suhim zlatom, trgovci su sklonili i čekali da se zlo desi.

Moj djed Jusuf provodio je dane u Halilovoj šusterskoj radnji, u Hendeku, podno Behrambegove džamije, metalnom četkom brusio đonove, pripremao ih za lijepljenje ili ušivanje, a one sirotinjske, kojih je bilo najviše, za zakivanje sitnim ekserima.

Mušterija je bilo sve više, donosili su u zavežljajima gomile istrošenih cokula, kundura, opanaka i, pažljivo ih spuštajući na pod, odmah pitali koliko će oporavak koštati. Bijeda se spremala za bijedu.

U podne, kada bi Hendekom odjeknuo ezan, prekidali bi posao i odlazili u džamiju, a potom u radnji, pokraj otvorenog prozora, prostirali malu sofru i ručavali – kukuruzni hljeb i čorbu.

Čaršija je vrvjela od vojnika i svakog dana bivalo ih je sve više, kao da se cijeli grad pretvorio u ogromnu kasarnu; svuda naokolo čuo se tupi bat vojničkih čizama, zveckanje opreme i oštre komande austrijskih oficira.

“Sve ovo ide na Srbiju, samo što nije puklo”, šaputao je povjerljivo Jusufu nekakav smežurani dedo u džamijskom haremu. Jusuf je zastao, gledao ga i razmišljao kako to potrošeno tijelo i jedva tinjajući život u njemu neće vidjeti ni pušku ni Srbiju, kako se, zapravo, cijela ova gungula njega i ne tiče – otklanjat će još koji namaz, pokusati ono malo preostale nafake, ispustiti dušu i pravo u kabur – Bogu na istinu. Gledao ga je i iskreno mu zavidio. “Blago tebi”, reče mu Jusuf odlazeći, a dedo začuđeno diže ruke i podviknu za njima: “A što, sine, što?”

Vojno-administrativni odsjek K.u.K, smješten u konfiskovanom hotelu “Bristol”, od sredine jula počeo je s masovnim mobiliziranjem lokalnog stanovništva. Najprije su, rigorozno i selektivno, mobilizirani i podvrgavani temeljitim liječničkim pretragama isključivo mlađi, tjelesno i mentalno zdravi muškarci od osamnaest do četrdeset godina, a zatim i stariji, nerijetko bolesni ili obogaljeni. Topovskog mesa trebalo je mnogo i sve što je moglo hodati i nositi pušku usisavano je u zahuktalu austrougarsku ratnu mašineriju.

Jusuf mobilizacijski poziv nije dobio. Po povratku iz Koraja nije u Gradskom poglavarstvu prijavio boravišnu adresu, pa stoga niko, bar zvanično, nije ni znao za njegovo prisustvo u gradu. Očito je namjeravao, ako ne izbjeći, što je bilo malo vjerovatno, a ono makar koliko‑toliko prolongirati mobilizaciju i odlazak u rat koji nije bio njegov, nije ga se ticao, a izgleda da je imao i neke konkretne planove. Tako sam, u jednom davnom razgovoru s amidžom Ahmedom, doznao da se Jusuf, svega sedam-osam dana prije početka rata, odlučio prebaciti na crnogorsku obalu, ukrcati se na brod i otploviti u neku od sjevernoafričkih zemalja. I, bar prema Ahmedovim izričitim tvrdnjama, uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu.

No, u Trebinje, a kamoli do obala Maroka ili Tunisa, Jusuf nikada nije stigao. Život je s njim imao sasvim druge planove. I ne baš lijepe. I, zaista, teško shvatljivi i kao hendek duboki raskorak između njegovih osmišljenih, tvrdih nakana i konačnice u kojoj bi se neželjeno našao, metafizički je muhur koji je nimalo nježno bilježio i obilježio cijeli njegov život.

Baš kao i život njegovog unuka.

PROČITAJTE I...

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!