NIKAD DRUMOM, UVIJEK ŠUMOM

Uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu

Sve je tog jula 1914. godine mirisalo na rat. I svi su pričali o ratu: na pijaci, u kafanama, ispred džamija i u njima, na ulici, na sijelima… Cijene su naglo skočile, a vrijednu robu, onu koja se u zlim vremenima plaća suhim zlatom, trgovci su sklonili i čekali da se zlo desi.

Moj djed Jusuf provodio je dane u Halilovoj šusterskoj radnji, u Hendeku, podno Behrambegove džamije, metalnom četkom brusio đonove, pripremao ih za lijepljenje ili ušivanje, a one sirotinjske, kojih je bilo najviše, za zakivanje sitnim ekserima.

Mušterija je bilo sve više, donosili su u zavežljajima gomile istrošenih cokula, kundura, opanaka i, pažljivo ih spuštajući na pod, odmah pitali koliko će oporavak koštati. Bijeda se spremala za bijedu.

U podne, kada bi Hendekom odjeknuo ezan, prekidali bi posao i odlazili u džamiju, a potom u radnji, pokraj otvorenog prozora, prostirali malu sofru i ručavali – kukuruzni hljeb i čorbu.

Čaršija je vrvjela od vojnika i svakog dana bivalo ih je sve više, kao da se cijeli grad pretvorio u ogromnu kasarnu; svuda naokolo čuo se tupi bat vojničkih čizama, zveckanje opreme i oštre komande austrijskih oficira.

“Sve ovo ide na Srbiju, samo što nije puklo”, šaputao je povjerljivo Jusufu nekakav smežurani dedo u džamijskom haremu. Jusuf je zastao, gledao ga i razmišljao kako to potrošeno tijelo i jedva tinjajući život u njemu neće vidjeti ni pušku ni Srbiju, kako se, zapravo, cijela ova gungula njega i ne tiče – otklanjat će još koji namaz, pokusati ono malo preostale nafake, ispustiti dušu i pravo u kabur – Bogu na istinu. Gledao ga je i iskreno mu zavidio. “Blago tebi”, reče mu Jusuf odlazeći, a dedo začuđeno diže ruke i podviknu za njima: “A što, sine, što?”

Vojno-administrativni odsjek K.u.K, smješten u konfiskovanom hotelu “Bristol”, od sredine jula počeo je s masovnim mobiliziranjem lokalnog stanovništva. Najprije su, rigorozno i selektivno, mobilizirani i podvrgavani temeljitim liječničkim pretragama isključivo mlađi, tjelesno i mentalno zdravi muškarci od osamnaest do četrdeset godina, a zatim i stariji, nerijetko bolesni ili obogaljeni. Topovskog mesa trebalo je mnogo i sve što je moglo hodati i nositi pušku usisavano je u zahuktalu austrougarsku ratnu mašineriju.

Jusuf mobilizacijski poziv nije dobio. Po povratku iz Koraja nije u Gradskom poglavarstvu prijavio boravišnu adresu, pa stoga niko, bar zvanično, nije ni znao za njegovo prisustvo u gradu. Očito je namjeravao, ako ne izbjeći, što je bilo malo vjerovatno, a ono makar koliko‑toliko prolongirati mobilizaciju i odlazak u rat koji nije bio njegov, nije ga se ticao, a izgleda da je imao i neke konkretne planove. Tako sam, u jednom davnom razgovoru s amidžom Ahmedom, doznao da se Jusuf, svega sedam-osam dana prije početka rata, odlučio prebaciti na crnogorsku obalu, ukrcati se na brod i otploviti u neku od sjevernoafričkih zemalja. I, bar prema Ahmedovim izričitim tvrdnjama, uz Halilovu pomoć i s propusnicama kupljenim za masne pare od izvjesnog Ericha Frichlera, činovnika u Gradskom poglavarstvu, nena Hanifa i djeca krenuli su put Trebinja, sretno doputovali, smjestili se u neki konak i čekali Jusufa. Nedugo potom, s lažnim ispravama, kupljenim također od Frichlera, u lijepom i novom odijelu, izbrijan, podšišan, s kačketom na glavi i skupocjenim kožnim koferom, Halilovim poklonom za sretan i hairli put, ukrcao se u putničku kočiju, potegao Bismillu i krenuo ka Sarajevu.

No, u Trebinje, a kamoli do obala Maroka ili Tunisa, Jusuf nikada nije stigao. Život je s njim imao sasvim druge planove. I ne baš lijepe. I, zaista, teško shvatljivi i kao hendek duboki raskorak između njegovih osmišljenih, tvrdih nakana i konačnice u kojoj bi se neželjeno našao, metafizički je muhur koji je nimalo nježno bilježio i obilježio cijeli njegov život.

Baš kao i život njegovog unuka.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!