Nijemci u Bosni i Hercegovini (3): Komunisti su uništili nacionalne manjine

Nijemci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – nova istraživanja i perspektive; Zbornik radova; Institut za istoriju u Sarajevu, edicija Posebna izdanja, Sarajevo, 2015. godine

Odluka Predsjedništva AVNOJ-a o prelasku neprijateljske imovine u državnu svojinu, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile, donesena je 21. novembra 1944. godine. Iako je donesena pred kraj Drugog svjetskog rata, piše Vera Katz u tekstu Odnos komunističke vlasti prema nacionalnim manjinama u Bosni i Hercegovini (1944.-1946.), ova se odluka mnogo ranije provodila u praksi. U prvom članu Odluke piše: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državnu svojinu: 1. sva imovina Njemačkog Rajha i njegovih državljana koja se nalazi na teritoriji Jugoslavije; 2. sva imovina lica njemačke narodnosti, izuzev Nijemaca koji su se borili u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih redova Jugoslavije ili su pripadnici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije; 3. sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača, bez obzira na njihovo državljanstvo, i bez obzira na državljanstvo, imovina svakog lica koje je presudom građanskih i vojnih sudova osuđeno na gubitak imovine u korist države.”

Svi zakoni o konfiskaciji, piše Katz, doneseni su u vrlo kratkom roku te su uključivali brojne proizvoljnosti i nedorečenosti, što je ostavilo prostora njihovoj zloupotrebi. “Narodna vlast i narodno sudstvo na terenu imali su široke ovlasti u određivanju sudbine mnogim ljudima. Državno partijsko rukovodstvo deklarativno je zagovaralo pravedan postupak prema svakom pojedincu, ali su nepreciznim zakonima omogućavali dosta samovolje u djelovanju na nižim razinama vlasti”, objašnjava Katz.

Prava garantirana, a imovina oduzimana

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine donesena je Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, koja uz isticanje pune ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije naglašava: “Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji obezbijedit će se sva nacionalna prava. Ova odluka stupa odmah na snagu.” Ustavom iz 1946. godine ravnopravnost nacionalnih manjina definirana je na sljedeći način: “Nacionalne manjine u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe svog jezika.” Međutim, bez obzira na Ustav, odluke AVNOJ-a i usmena obećanja Rodoljuba Čolakovića, koji se nije štedio hvaleći doprinos Poljaka narodno‑oslobodilačkoj borbi, piše Katz, nacionalna manjina Poljaka, kojih je u BiH bilo 15 hiljada, željela se već od 1. jula 1945. godine kolektivno iseliti. Jugoslovenske vlasti pozdravile su srdačno i administrativno pomogle njihov plan, ali nisu pristale na isplatu odštete za nepokretnu imovinu koju su morali ostaviti.

“Njihovo iseljavanje je etapno realizirano u vrijeme kada su deklarativno ustavima Jugoslavije i Bosne i Hercegovine bila priznata manjinska prava. I u ovom slučaju potvrđuje se tvrdnja o važnosti materijalnih resursa koji ulaze u državnu svojinu, sukladno revolucionarnoj promjeni imovinskih odnosa u komunističkoj državi. Mada je Čolaković spominjao ‘neznatne manjine’ u Bosni i Hercegovini, ‘od ukupno 15.301 iseljenog Poljaka sa prostora Jugoslavije na BiH otpada 14.088, što čini preko 92 procenta. Svi oni veoma su organizirano preseljeni, što je bio prvi slučaj u komunističkoj Bosni i Hercegovini kolektivnog preseljenja jedne nacionalne manjine'”, navodi Katz riječi Husnije Kamberovića.

Dok su se Poljaci željeli kolektivno iseliti, Nijemci su bili prisiljeni na taj čin. Oni su kolektivno osuđeni kao neprijatelji i glavni krivci za rat. “Već 11. juna 1945. generalni sekretar Vlade DFJ uputio je jedan akt Ministarstvu socijalne politike DFJ u kojem iznosi stav Vlade ‘da sve Nijemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se za to stvore povoljni tehnički uvjeti’. (…) Tada je odlučeno da se svi oni koji su završetkom rata ostali kod svojih kuća upute u logore skupa sa četnicima, ustašama i njemačkim ratnim zarobljenicima”, piše Katz.

Državna svojina, nastala različitim revolucionarnim mjerama konfiskacije, sekvestracije, eksproprijacije i nacionalizacije predratne privatne imovine, najviše je utjecala na nacionalne manjine. Iako su one, a ponajviše Nijemci, trpjele politiku nacionalizacije imovine, otuđivanje imovine nije obavljano isključivo prema nacionalnom ključu. “Svi su mogli biti narodni neprijatelji, pa čak i Židovi, koji su bili među najvećim žrtvama Drugog svjetskog rata. (…) Možda pojedinačno zlatni nakit i novac nisu posebno vrijedni za državne trezore, ali u većim količinama svakako da su to bili. Da li je ta zlatnina prešla u vlasništvo nove klase ili je pretopljena u zlatne rezerve, ostaje pitanje. (…) Imovina Nijemaca nije bila dostatna za nositelje narodne vlasti, pa se krug konfiskacije morao znatno proširiti i na druge”, primjećuje Katz.

Uništavanje tragova postojanja njemačke manjine

Kada se sustavno krene uništavati jedan narod, piše Katz, onda se neizostavno uništavaju i njihovi vjerski objekti, što su činili i komunisti Nijemcima u Bosni i Hercegovini. “Uz planirano uklanjanje jednog naroda različitim prinudnim sredstvima, od iseljavanja do zločina nad njima, bilo je potrebno izbrisati i sjećanje da su uopće živjeli na određenom prostoru. (…) Prema već ustaljenoj praksi djelovanja komunističkog vodstva, prije donošenja Ustava, mada ih ovaj najviši zakonski akt ni na šta nije obavezivao i kad je stupio na snagu, ‘Komisija za izvršavanje konfiskacije pri III Reonu Gradskog Narodnog Odbora u Sarajevu, odlučila je na temelju zakonskog propisa čl. 30 Zakona o konfiskaciji, da se konfiskuje cjelokupna imovina Evangelističke crkve iz Sarajeva u korist države Demokratske Federativne Jugoslavije jer je državljanin Njemačkog Rajha – njemačke narodnosti'”, navodi Katz.

Protiv ove odluke bila je dopuštena i žalba u roku od 8 dana. Odluka je upućena na pet različitih adresa, ali ne i stvarnom vlasniku koji je jedini bio zainteresiran uložiti žalbu. Od strane vlasti bio je postavljen skrbnik, na čiju je adresu također poslata odluka, ali se on, kao režimski čovjek, svakako nije namjeravao žaliti. “Ustvari, ustaljena praksa postavljanja podobnog skrbnika na otetu imovinu bila je u funkciji legaliziranja konfiskacije prema komunističkom pravnom modelu. Osim nepokretne, u Zapisniku o konfiskaciji naknadno pronađene imovine Evangelističke crkve u Sarajevu, evidentirana je i imovina pohranjena u sefu Zemaljske banke za BiH. Značajni novčani iznosi iz tri koverte i sedam uložnih knjižica svakako su bili bitni za blagajnu ZUND-a BiH, a konfiskacija crvenih knjiga i obrednog misnog posuđa, kao i oltarskog inventara, može se svrstati u barbarizam”, objašnjava Katz. Tako su tragovi postojanja jedne crkve i njenih vjernika nestali, a vrlo mali broj ljudi koji danas živi u Sarajevu zna da je zgrada Likovne akademije nekada bila Evangelistička crkva.

Prethodni članak

Kad metak dobije ime

PROČITAJTE I...

Nije potpuno jasno kako je Jezerski dobio ime. Je li obližnja ponornica nekada u prošlosti ostala bez svog ponora pretvarajući prostranu kotlinu u jezero, ili su močvarne doline ljudima izgledale kao neko presahlo jezero nad kojim stražari grad Jezerski, može se samo nagađati. Ime je sraslo s pitomim krajolikom. Osim ponornice, tu je i velika spilja u kojoj se stanovništvo često skrivalo pred osvajačima

Stari most još uvijek čvršće razdvaja obale Neretve nego što ih povezuje, višegradska se ćuprija, ovisno o uglu gledanja, doživljava ili samo kao stratište ili samo kao postmodernistički, dakle disneylandski apokrifan legat jugoslovenskog nobelovca. A Arslanagića se most ugiba pod teretom kamene ploče na kojoj je uklesano jedno ime, također apokrifno, koje s ovim zdanjem nikakve veze nema

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!