Nijemci u Bosni i Hercegovini (1): Od konzulata do njemačke općine u Bosni

Nijemci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – nova istraživanja i perspektive; Zbornik radova; Institut za istoriju u Sarajevu, edicija Posebna izdanja, Sarajevo, 2015. godine

U referatu Austrougarska kolonizaciona politika u Bosni i Hercegovini i prvi njemački doseljenici doc. dr. Amila Kasumović piše da je evropski utjecaj u Bosni i Hercegovini postao osjetan nakon otvaranja konzulata evropskih sila. Austrija je svoj konzulat otvorila u Bosni još 1808. godine. Njeni interesi bili su ne samo politički nego i ekonomski. Već pedesetih godina 19. stoljeća, piše Kasumović, austrijski konzul Atanasković isticao je u povjerljivim izvještajima da bi bilo poželjno da se austrijski državljani nasele u Bosnu, ali njemački utjecaj u Bosni nije bio naročito osjetan sve do sedamdesetih godina tog stoljeća, što se poklapa s dolaskom trapista – katoličkog monaškog reda. Berlinskim kongresom konačno je mogao zaživjeti plam konzula Atanaskovića.

“Ideja da se otpočne sa naseljavanjem pokrajina, koje je Monarhija tek trebala okupirati, javila se netom nakon Berlinskog kongresa. U Zagrebu je, u julu 1878. godine, izašao Proglas i poziv za iseljavanje prema Bosni. Poziv se mogao činiti jako interesantnim ljudima koji su imali određeni kapital, neovisno o tome čime su se bavili i šta je bilo njihovo zanimanje. Međutim, okolnost da se u pozivu posebno isticala činjenica kako u Bosni ima dosta obradive zemlje direktno je utjecala da se interesovanje za ovo područje javi kod zemljoradnika”, piše Kasumović. Poticaji za naseljavanje dolazili su i iz Bosne i Hercegovine. Početkom 1879. godine Nijemac Franz Pfanner, pater samostana trapista iz Delibašinog Sela, napisao je članak o Bosni i objavio ga u časopisu Christlicher Pilgers, nakon čega se manji broj osoba javio spreman za selidbu u našu zemlju.

Neki poslanici u Bosanskom saboru smatrali su da se vlada dvoumila treba li jednostavno dopustiti doseljavanje stranih kolonista ili ih još treba na to i podsticati. Kasumović smatra da nova uprava nije htjela zauzeti nikakav stav prije nego se pronađu odgovori na određena pitanja. “Izvještaji s terena su ukazivali na to da je, sve dok se ne riješe agrarni odnosi, provedba kolonizacije bezuspješna. Samim tim, ni Zemaljska vlada nije htjela srljati u tako veliki projekat koji je trebalo odgoditi dok se ne izvrši premjeravanje tla i izradi katastar, što je predstavljalo dugotrajan i mukotrpan proces za austrougarsku vlast”, objašnjava Kasumović. Doseljenicima je Zemaljska vlada izlazila u susret jedino davanjem informacija o prodaji privatne zemlje u Bosni i Hercegovini.

Prvi kolonisti

Prvi koji se odlučio doseliti u BiH bio je Franz Brenzinger. Već u novembru 1878. godine doputovao je do samostana u Delibašinom Selu kraj Banje Luke. “Izgleda da mu je prvo putovanje poslužilo tek da upozna zemlju o kojoj se toliko pisalo te izvidi situaciju na terenu. Sredinom sljedeće godine se ponovo uputio u Bosnu, ali ovaj put s više svojih istomišljenika. Skupina koja je došla s Brenzingerom u Bosnu 1879. smjestila se u Busovači, dok je Brenzinger produžio do spomenutog samostana gdje se zadržao do oktobra. Njegov drugi boravak u Bosni je polučio izvrsne rezultate jer je uspio kupiti posjed za zadrugu Brenzinger-Freifeis-Spehn u Klašnićima od Salihbega Ibrahimbegovića. Kupovina je izvršena posredstvom Franza Pfannera, a cijena imanja je iznosila 500 dukata u zlatu. Nakon ove tri obitelji, u Bosnu je preko Gradiške došlo još 20 obitelji 15. oktobra 1879. godine iz sjeverne Njemačke”, navodi Kasumović.

Tako je nedaleko od Bosanske Gradiške nastala prva kolonija njemačkih doseljenika rimokatolika koja je, prema odluci općinskih vlasti, dobila naziv Windthorst. Kolonija se sastojala iz triju dijelova: Gornjeg, Srednjeg i Donjeg Windthorsta. Uskoro je u blizini ove kolonije nastala i druga koju su osnovali doseljenici iz Šlezije, Hanovera i Oldenburga, a koja je nazvana Rudolfstal. Uprkos ekonomskim problemima i stalnim molbama Zemaljskoj vladi i Zajedničkom ministarstvu finansija za pomoć, stanovnici Windthorsta nastojali su ovu koloniju izdići na nivo općine. Već u novembru 1880. godine obratili su se kotarskim vlastima u vezi s osnivanjem vlastite općine i dobili potvrdan odgovor, pogotovo zbog planiranog skorog doseljenja novih pedeset porodica. Okružna vlast u Banjoj Luci smatrala je da je pozitivna ocjena kotarske vlasti preuranjena te da se treba sačekati pristizanje novih doseljenika i uvećanje njihovog broja za jednu takvu odluku. Ipak, Zajedničko ministarstvo finansija utvrdilo je da ne vidi prepreku osnivanja posebne općine kolonista, te je osnovana prva općina s njemačkim stanovništvom u Bosni i Hercegovini.

“Kolonija Windthorst, suočena u početku s velikim problemima, ipak je uspjela opravdati povjerenje vlasti u Bosni kako po pitanju njene političke organizacije tako i po pitanju njezina ekonomskog razvoja. Samo deset godina nakon osnivanja kolonije javila se ideja o osnivanju jednog poljoprivrednog udruženja u Windthorstu (Landwirtschaftliche Verein in Windthorst). Rad i statut udruženja odobrio je Kallay 1893. godine. U Gornjem i Srednjem Windthorstu izgrađena su i dva parna mlina. Vlasnici prvog su bili Loth i Bley, dok su 1895. godine Đorđe Đurić i Theodor Baus iz Elzasa kupili drugi mlin i planirali njegovo proširenje”, navodi Kasumović.

Njemački konzulat i kolonisti

Općina Windthorst posjedovala je svoje ciglane i pilane, a kolonija Rudolfstal, kao druga najznačajnija kolonija Nijemaca u Bosni i Hercegovini, bila je poznata po mliječnim proizvodima koje su slali u Banju Luku. Kasumović ističe da su imali planove proširiti svoju proizvodnju na Jajce, Travnik i Sarajevo. Carski njemački konzulat u Sarajevu pokazivao je konstantno interes za naseljene koloniste. Sačuvano je i jedno pismo njemačkog konzula Frommelta, u kojem on moli da mu se dostavi popis članova općine Windthorst, prijepis provizornog statuta općine te informacije o broju članova kolonije, njihovom porijeklu i, ukoliko su iz Pruske, iz koje provincije potječu.

“S vremenom je komunikacija između Zemaljske vlade i Konzulata postala znatno kvalitetnija i intenzivnija. Naime, Zemaljska vlada je prosljeđivala Konzulatu sve informacije vezane za smrtne slučajeve kolonista u Windthorstu i Rudolfstalu. Kad bi se dogodio jedan takav slučaj, Zemaljska vlada bi obavijest o smrti zajedno sa smrtovnicom slala Njemačkom konzulatu, uz napomenu da će proslijediti i izvještaj o smrti određenog kolonista. Nakon što bi određeni izvještaj primila od kotarske uprave, Zemaljska vlada se ponovo obraćala Konzulatu prosljeđujući isti. Zemaljska vlada je preko kotarskih ureda Njemačkom konzulatu prosljeđivala i izvode iz knjiga rođenih (krsnih listova) i knjiga vjenčanih (vjenčani listovi)”, piše Kasumović. Austro-Ugarska je uspjela isposlovati ukidanje jurisdikcije Carskog njemačkog konzulata u Bosni i Hercegovini i prebacivanje cjelokupne sudske vlasti na njezina tijela. Tako su se, navodi Kasumović, preko naredbe Zemaljske vlade od 5. februara 1881. godine, i Nijemci u Bosni i Hercegovini podvrgnuti domaćem sudstvu.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!