Nije to vaša pjesma

Zanimljivo je kad se razabereš oko tih pjesama. Neka je iz Sibira, neka iz Dobrudže, neka iz Soluna, neka iz Anadolije. Neka dolutala iz Francuske. Mađarske? Ili Finske? Lokalni talenti više su voljeli pamtiti nego sami pjesme uobličavati. To ti je kao biljka. Neka se primi, neka ne

Koliko sam samo ovo puta čuo. Tako je otkad se zapisuju zvukovi. Riječi su starija priča. Naravno, samo u zapisivanju. Koliko se sad zna. I, naravno, uvijek je to bilo politički obojeno. Pošto dugo pamtim, pamtim i različite priče na tu temu. Nakitilo se na jednom skupu, primjerice, društvance. Nakitilo se bratstva i jedinstva, ali i glasovite domaće rakije u kojoj je bila biljka koja liječi sve. I zapjevalo se, bezbeli.

– Otkud tebi ta pjesma?

– Kako otkud? To je naša stara pjesma. Jedna od meni najdražih.

Onaj što je pitao zakocenuo se od smijeha i sve se udarao rukom po dolaktici.

– Šta je tu smiješno?

– Nije to vaša pjesma.

– Kako nije?

– Vi ste je samo malo preudesili.

Dok su se oni tako razgovarali, pjevala se iz sveg grla nova, općepoznata pjesma, posvećena bosanskoj planini i rudarima koja je svemu davala neku tamnu internacionalnu notu.

– Hoćeš li reći da ni ovo nije naša pjesma?

– I nije.

– Čija bi onda bila?

– Ruska. Samo su riječi naše.

Zaista nije bilo moguće razgovarati s tim čovjekom. Ipak, činilo se da bi možda mogao biti u pravu.

– Tako je oduvijek bilo – govorio je on kao da drži predavanje – zadesili bi se naši ljudi negdje daleko i onda, kad bi se vratili, nisu mogli zaboraviti te pjesme. Zato su ih i pjevali. Samo su dodavali naše stihove. I neke naše priče u njih umetali.

– Sve je to kod tebe tako jednostavno.

– Tako je i bilo. Život je golema igračka koja nas uvijek iznenadi.

– Igračka?

– Šta drugo.

Onda sam ga pažljivo počeo pitati, onako usput. Sve je znao. Očito mu je to bila struka. Međutim, u ponečemu nije baš bio siguran. Neke su pjesme nekako bile nedodirljive. Gotovo svete. To su bile njegove, odnosno njihove pjesme, i one se nisu smjele istraživati. Kako sad to?

Zar nije posve jasno. Pokušao sam se prisjetiti svega što sam znao, što iz osnovne škole s njenim muzičkim programima, što iz historije. I stvari su nekako dolazile na svoje mjesto. Gotovo da si mogao otkriti odakle je koja pjesma došla. Bez obzira šta ona kasnije značila. I onda sam se vratio na onu pjesmu oko koje je sve počelo.

– Lijepo si mi razjasnio. Ta je sevdalinka nastala jer je jedan prijatelj žalio što je njegov prijatelj otišao u izgnanstvo, a nije baš morao.

– Tako nekako ispada.

– A što ga taj prijatelj nije zaštitio?

– Nije mogao. Takva su bila vremena.

– I zato to nije naša pjesma. Nego pjesma onih koji su te ljude otjerali u čemer i nostalgiju.

– Čekaj, nije tako. Ti od jedne lijepe stvari činiš vrlo ružnu i nakaradnu.

– Nakaradnu?

– Da.

– Kako? Zar su činjenice promijenjene?

– Nisu, ali je ipak pjesma nastala kako je nastala.

– Znači, taj prijatelj koji je ostao opjevao je izgnanikovu tugu?

– Pokušao, recimo, ljudski je to. I Šantić bi se tu namučio.

– Nije to ni pisao. Drukčiji je njegov pogled.

– Znam.

– Zašto onda zapetljavaš?! To je isto kao kad onaj govedoliki govori da se nema šta više govoriti o, nažalost, našoj najpoznatijoj varošici.

– Kako to?

– On kaže da je prodana u nekoj vrsti ratne trgovine. I tu se više nema šta kazati. Zločin ne spominje. On se podrazumijeva kao nešto logično. I normalno.

– Čekaj, čekaj… Nemoj tako. Pjesme su pjesme. Zločin je zločin.

– Upravo to i govorim. Ali ti me ne slušaš.

– Kako? Zar nismo govorili normalno?

– Jesmo, ali kad ja spomenem pjesmu koja je evidentno francuska, ti ne želiš o tome govoriti jer je ta pjesma dio mita i ona se, po tome, automatski isključuje iz ovakvog razgovora.

– Nije to baš tako…

– Jeste. I kad sam spomenuo onu drugu u kojoj se miješaju ruski romantičari i Goethe, odmah si postao osjetljiv. Zašto? Jer se u njoj osjeća jedan sasvim jasan politički pravac…

– Ode ti daleko!

– Taman onoliko koliko tvoja analiza vodi.

Tu se stvarno razbjesnio. Ali nije htio ništa više reći. Ustao je i krenuo. Neki ga čovjek pokuša zaustaviti, ali nije bilo moguće. “Zašto?”, pitao ga je taj čovjek. “Ljudi piju, a ne znaju da ne mogu podnijeti”, odgovori on.

I ode. I tako se i ova priča završi. Naravno, jednim je dijelom u pravu on. Dobrim dijelom i ja. Zanimljivo je kad se razabereš oko tih pjesama. Neka je iz Sibira, neka iz Dobrudže, neka iz Soluna, neka iz Anadolije. Neka dolutala iz Francuske. Mađarske? Ili Finske? Lokalni talenti više su voljeli pamtiti nego sami pjesme uobličavati. To ti je kao biljka. Neka se primi, neka ne.

– Zar nijedna pjesma nije naša?!

Vidjeh na izlasku stručnjaka za autohtonost narodnih pjesama. Sjedio je s drugim ljudima, za drugim stolom.

– Znaš šta, burazeru… – rekoh mu.

– Da?

– Čak i da je istina sve ono što si ispričao, ipak je to naša pjesma.

 

 

 

Prethodni članak

Šejtanska posla

Sljedeći članak

LAŽNA SLIKA SVIJETA

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!