NIJE MU MASLO ZA RAMAZANA

Ibro je bio vjernik iz uvjerenja. Sve što je u životu imao, zaradio je svojim rukama. I gradnjom. Vječnom gradnjom. Neke priče iz njegova života kao da su iz 1001 noći. Volio bih ovdje ispričati jednu od njih

Ili maslo nije dobro ili je stečeno na način koji je bolje ne spominjati. Kadgod negdje kušam neko jelo koje je nekad pripremala moja mati, osjetim razliku. Nije u pitanju samo kuharska vještina nego, prije svega, neponovljivi miris i ukus masla zbog kojega je to jelo dobilo svoju konačnu uvjerljivost.

Vratio sam se u zavičaj, prije mnogo godina (studirao sam tad u drugom gradu), na vrijeme za gradnju kuće. Ona u kojoj sam odrastao bila je teško oštećena u zemljotresu i srušena. Kuću su gradila dva čovjeka: Ibro i Huso. I mnogo nas koji smo im pomagali. Ibro i Huso su već bili u godinama, osobito Huso, ali znanje zanata i snaga potrebna za izvođenje bili su im u prstima, u tijelu. Što se tiče snage, Ibro je već za života postao legenda. Mislim da nikad nisam vidio jačeg čovjeka. Svakim je pokretom to bilo više nego očigledno. Gledao je dva mladića kako se muče podižući vreće cementa i, dok su ih nekako namjestili da se s njima popnu na ploču kuće, on ih je uz smijeh zgrabio s vrećama, jednog lijevom rukom, drugog desnom i uznio na ploču iako su se otimali.

Ko zna računati zna i koliko je to težine otprilike. A bio je ramazan. I Ibro i Huso su postili. Ibro, doduše, na svoj način. Taj njegov način uključivao je jedan ozbiljan prekršaj. Za donju usnu bila mu je stalno prilijepljena cigareta, upaljena ili ugašena, ali bila je tu. Kad sam ga to zapitao, bez zamjerke i namjere da ga upozoravam, nego jednostavno, po logici…

– To će meni moj Allah oprostiti – kazao je nekako jednostavno, kao uvjeren u to.

Znao sam toliko o njemu da nisam sumnjao. Povjerovao sam.

– E, neće! – replicirao mu je mnogo godina kasnije moj prijatelj, pjesnik i prevodilac kad sam mu ispričao ovu priču o Ibri. Kazao je to iznenađujuće strasno. I djelovao potpuno uvjeren u svoje riječi. Izgledao je uvjereno rigorozno. Nikakve greške nisu dopuštene. Kao da čovjek to što čini ne čini zbog sebe nego zbog nekog drugog. Nikad to nisam zaboravio. Ibro je bio vjernik iz uvjerenja. Sve što je u životu imao, zaradio je svojim rukama. I gradnjom. Vječnom gradnjom. Neke priče iz njegova života kao da su iz 1001 noći. Volio bih ovdje ispričati jednu od njih, ali bojim se da je prostor isuviše mali za to i da bih, brzajući s pričom i skraćujući je, oduzeo bilo kojoj od tih priča njenu nepatvorenu draž.

I tako je Ibro zagazio u starost. Želio je još samo otići na hadž. To je vidio kao kraj svoga puta. Sreo sam ga jedanput na ulici. Jedva me je prepoznao. Priječile su ga naočale s velikim staklima koje su mu sužavale svijet. Razgovarali smo i ja se podsjetih njegove nekadašnje snage. Snage koja se nikad nije pretvorila u nasilje osim kad se to zaista nikako nije moglo izbjeći.

– Još uvijek mogu dvije vreće cementa prenijeti odavde donde. Nijedan to moj sin ne može. I to ovako – pokazao je ispružene ruke i kazao to gotovo tužno.

– Nemojte tako, jaki su i oni – i spomenuh svog imenjaka čija je snaga zaista bila izuzetna. Sjetio sam se usput jedne priče koju njegovu ocu nisam želio ispričati jer je bila riječ o tuči, o takvoj tuči koja se godinama prepričavala i koja bi se mogla uporediti s pričom o Ali-babi i četrdeset hajduka, gdje je on, naravno, bio Ali-baba a četrdeset nesretnih hajduka, koji su ga napali, obeznanjenih od jednog ili dva udarca i naslagani na žalosnu hrpu.

– Mlitavo je to. Mlitavo.

Tu se više nije imalo šta kazati. Onda spomenu čovjeka kojeg sam poznavao i koji se počeo izrugivati Ibrinoj starosti.

– Prošlo je tvoje. Prošlo. Što je bilo, bilo. Nekad si mogao podići čovjeka jednom rukom, a sad…

– Kad si to već spomenuo – reče mu Ibro – onda se nećeš ljutiti da probamo.

Zgrabi ga za opasač lijevom rukom i podiže uvis dok se ovaj koprcao i nešto nemušto govorio. Nešto između psovke i molbe da ga spusti.

Tako je to bilo. A čovjek je zaista bio prepreden. Ništa drukčije nije znao učiniti. Tih je dana samo pričao o nekom maslu od kojeg je mislio napraviti dobar posao – jeftino kupiti, skupo prodati. Maslo je tad bilo na cijeni, kao što je i ova uzrečica imala svoju moralnu težinu. Čovjek kojeg sam maločas spominjao (onaj u zraku podignut Ibrinom rukom) nakupio je dosta novca preprodavajući maslo. Ljudi su se kasnije nešto žalili iako nikad nisam shvatio zašto.

Za njega jedan u nizu poslova. Danas maslo, sutra nešto drugo. Nije mu maslo za ramazana. Kako bi i bilo. Kao što je Ibrino uvijek bilo, bilo mu oprošteno ili ne. Ibro je preselio na namazu u Ferhadiji, dva-tri mjeseca prije nego što će je srušiti.

Sve što se dogodilo kasnije na neki je način bilo dotaknuto njegovom sjenom. Dio tog je i moj tekst Paradoks o Minotauru kao i razgovor s njegovim sinom, mojim imenjakom, u Švedskoj, pokraj brodova koji su ispunili luku Norrköping.

 

 

PROČITAJTE I...

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!