Nije dovoljno stati na “sanduk za đubre” i vikati, vikati

Da li je slučaj do jučer bahatog mangupčića i sitnog kriminalca, a sada dvostrukog ubice Sanjina Sefića podesan da posluži kao povod za združenu, smislenu društvenu akciju usmjerenu na povećanje sigurnosti u saobraćaju? Nesumnjivo jeste. Ali, ta združena akcija ne bi se smjela pretvoriti u sječu svih onih koji nisu po mjeri predstavnicima ostataka ljevice u BiH

Kada je u ponedjeljak navečer, 10. oktobra 2016. godine, Sanjin Sefić na pješačkom prelazu vozilom ubio dvije studentice sarajevskog Filozofskog fakulteta, vjerovatno da nije postojalo ljudsko biće u Sarajevu koje nije osjetilo zgroženost i mučninu pred još jednom demonstracijom bahatosti i poremećenog osjećaja za moral, ovaj put s fatalnim posljedicama. Nažalost, nisu studentice Edita Malkoč i Selma Agić jedine žrtve divljaštva vozača na sarajevskim cestama, niti su samo sarajevske prometnice opasne po život. I letimičan pogled na crne hronike bosanskohercegovačkih medija pokazat će da ova zemlja ima ozbiljan problem s vozačima koji, uslijed nerazvijenih mentalnih sposobnosti ili oštećenog psihološkog ustroja, vjeruju da su vanserijski vozači te da ih ništa ne obavezuje na poštivanje zakona i propisa.

Pogrešno je, naivno i opasno misliti da su bahati likovi poput Sanjina Sefića jedini problem na cestama i da će se njihovom eliminacijom iz saobraćaja stanje trenutno poboljšati i da će ceste postati bezopasne. Nisu, nažalost, uvijek racionalnost i pragmatizam bili ti koji određuju za šta sve može služiti saobraćaj. Dok jednima služi kao jedini mogući način da se otputuje s jednog mjesta na drugo ili da se roba dopremi na odredište, ima i onih koji u saobraćaju pronalaze poligon za liječenje vlastitih frustracija i kompleksa. Sanjin Sefić samo je jedan od mnogih koji vjeruju da divljačkom vožnjom postaju vrjednija ljudska bića i pretvaranje tog kriminalčića u paradigmu opasnosti na sarajevskim cestama neće pomoći ni onima kojima je sigurnost potrebna, ni onima koji se za tu sigurnost trebaju starati.

Sigurnost u saobraćaju, prije svega, zajednička je odgovornost samih učesnika: zakonodavne vlasti, koja ne bi smjela dopuštati da stvarnost učini zakone i propise zastarjelim i neučinkovitim, sudske vlasti, koja se prema pitanju saobraćaja ne bi trebala odnositi kao prema sporednom – Sanjin Sefić nije ništa manje ubica od nekog ko je u kafani iz čiste obijesti istresao pištoljski okvir u dva nepoznata i nedužna čovjeka, izvršne vlasti, čiji je posao da djeluje i edukativno i preventivno pa i represivno kad ustreba, te privrednog sektora, koji bi saobraćajnu infrastrukturu morao stalno činiti ne samo funkcionalnom već i sigurnom.

Promijeniti zakone, insistirati na odgovornosti

Da li je slučaj do jučer bahatog mangupčića i sitnog kriminalca, a sada dvostrukog ubice Sanjina Sefića podesan da posluži kao povod za združenu, smislenu društvenu akciju usmjerenu na povećanje sigurnosti u saobraćaju? Nesumnjivo jeste. Za početak, ne bi bilo zgoreg da zakon onoga ko prekoračenom brzinom prođe kroz crveno svjetlo počne tretirati kao kriminalca, a ne kao običnog počinioca prekršaja i da ukloni odredbu o nehatu iz člana zakona koji tretira to djelo. I vožnju pod dejstvom alkohola i opijata valja tretirati znatno oštrije nego što je to trenutno slučaj. No, da bi pooštreni zakon imao učinka, s njim valja uskladiti i kaznene sankcije, pri čemu bi trebalo razmotriti pitanje vlasništva nad vozilom kojim je nedjelo počinjeno kako bi zakonodavac natjerao ponosnog taticu da dobro razmisli prije nego što svom neodgojenom derištu dadne ključeve auta.

Ograničenost zatvorskih kapaciteta također ne obeshrabruje potencijalne prekršioce zakona.

Hoće li revizija i prilagođavanje zakonskog okvira te njegova striktna primjena odmah riješiti sve probleme u saobraćaju? Ne zavaravajmo se, neka poboljšanja osjetila bi se vjerovatno odmah, ali dovođenje sigurnosti na optimalan nivo dugotrajan je proces koji ne može računati na uspjeh bez istrajnosti i discipline u njegovom sprovođenju. I bit će izložen teškim iskušenjima ako se i drugi segmenti društva, recimo školstvo, pa i mediji, ne uključe i ne iskoriste svoje edukacijske kapacitete za profiliranje društvene svijesti. Pa čak i u izuzetno uređenom društvu postojat će pojedinci koji će se devijantno ponašati. Ni savršeni zakoni ni njihova najdosljednija primjena ne mogu biti garancija da u saobraćaju neće biti divljaka i ubica. Ali se njihov broj može smanjiti, i to je ono čemu treba težiti.

Ne treba zanemariti ni ulogu najšire baze, odnosno učesnika u saobraćaju, čiju pomoć vlast itekako potrebuje u poslu čuvanja i unaprjeđenja sigurnosti. Bez namjere da na ovom mjestu promoviramo doušništvo, ipak moramo upitati – kad vidite raspomamljenog vozača kako pretječe na punoj liniji ili crveno svjetlo doživljava kao poziv na dokazivanje hrabrosti, prijavite li ga policiji? Negativan odgovor na ovo pitanje umanjuje vaše pravo da se žalite na stanje sigurnosti u saobraćaju.

Bilo bi nekorektno ne dotaći se i uloge medija, odnosno njihovog svojevrsnog i indirektnog suučesništva u procesu čiji je najsvježiji produkt Sanjin Sefić. Taj bi se proces odvijao i bez medija, ali treba reći da je među njima bilo onih koji su bili upravo fascinirani svijetom kriminala i tretirali su ga tabloidno i senzacionalistički. Dovoljno je sjetiti se strasti s kojom je svojevremeno i sarajevski magazin koji se predstavlja za ozbiljan medij pisao o “žestokim momcima sa sarajevskog asfalta”, posežući za jeftinom mitologizacijom ondje gdje treba stajati osuda u ime civilizacijskih vrijednosti. U zabludi je onaj ko kaže – ma to su samo mediji, nemaju oni nikakvog utjecaja. Mediji su potvrda svojevrsnog društvenog priznanja i upravo mogućnost da u njima bude označen kao “žestoki momak” tjera razne sefiće da divljaju po centru grada. A tim sefićima ništa ne znači to što se među svjedocima nalaze i njihove buduće žrtve, sve dok među preživjelima bude onih koji će im se diviti. U revidiranju odnosa pojedinih medija prema ovom pitanju ne može se računati na intervenciju države, jer niko normalan ne želi živjeti ondje gdje vlast diktira uređivačku politiku. Tako da ostaje samo apel na svijest o vlastitoj ulozi medija i odgovornosti i na savjest koju valja poslušati čak i kad to znači nešto manju zaradu.

Imajući u vidu odjek zločina počinjenog 10. oktobra na pješačkom prelazu kod Zemaljskog muzeja BiH i gorčinu zbog smrti dviju djevojaka, te informacija koje su stigle do javnosti a koje ukazuju na mogućnost postojanja raznih institucionalnih propusta – od nedopustivo tolerantnog pravosuđa prema recidivisti Sanjinu Sefiću pa do nedopustivo porozne državne granice na prelazu Uvac, ne treba sumnjati da će se i zakonodavna i sudska i izvršna vlast itekako pozabaviti pitanjem sigurnosti saobraćaja, ne samo u Sarajevu već i u ostatku države. Vlastima se u tom poslu, od zajedničkog značaja i od općeg dobra, može pomoći na razne načine. No, emotivna ucjena sa zahtijevanjem da se Sefićeva “glava prinese na pladnju” zgroženom i uznemirenom građanstvu zasigurno nije jedan od tih načina. Ako se Sefić i uspijevao ranije provlačiti nekažnjeno za silne prekršaje, zar zaista postoji neko ko vjeruje da bi ijedan sud ostavio nekažnjenim onoga ko je prolazeći kroz crveno svjetlo odnio dva ljudska života?

Stoga, treba ostaviti nadležnim policijskim i sudskim institucijama da se bave slučajem Sefić, a uloga medija, barem iz pijeteta prema stradalim studenticama, ne bi trebala uključivati induciranje javnog mnijenja te navijačko svrstavanje. Nažalost, dio medija, s nekim političkim snagama i njihovim simpatizerima, pokazao je neugodnu spremnost da ekspresno iskoristi tragediju za promociju određenih političkih i ideoloških agendi.

Zloupotreba plemenitih namjera

Građani koji su se okupili na protestima povodom ubistva Edite Malkoč i Selme Agić zasigurno su imali plemenitu namjeru da iskažu svoju zabrinutost zbog sve nesigurnijih ulica glavnog grada BiH. Međutim, artikulacija tih protesta ostavlja dovoljno prostora za sumnju da njihovim organizatorima sigurnost i dobrobit građana možda i nisu na vrhu liste ciljeva. Građanski aktivizam, uključujući i onaj koji se ne libi protestirati kad za tim postoje razlozi, dragocjena je tekovina demokratije i koristan je korektiv svake vlasti. Ali samo pod uvjetom da je riječ o promišljenom, na činjenicama utemeljenom aktivizmu.

U slučaju posljednjih sarajevskih protesta isplivao je na površinu i račundžijski duh, uvjeren da je dovoljno uzvikivati velike riječi, pa odmah i sam biti veliki. Iza protesta nije otvoreno stala nijedna politička struktura, već se kao njegov organizator pojavio dio onog amorfnog i pihtijastog skupa koji sebe smatra vlasnikom monopola nad onim što je građansko, demokratsko, etično i u svakom pogledu napredno, ali koji, uprkos tradicionalne simpatije za ljevicu, pa i za liberalizam, po pravilu ostaje na sigurnoj udaljenosti od političke arene, zadržavajući sjedalice na tribinama s kojih se može dobacivati bez znoja i bez odgovornosti. Ovi protesti, koji, barem nominalno, nisu imali stranačko obilježje, ipak su više bili proračunato političarenje iz sjenke, nego izraz građanskog nezadovoljstva situacijom. Pokušaj da se s nekoliko stotina izrevoltiranih građana pod svježim utiskom tragedije izdejstvuje smjena kantonalnih vlasti razotkriva najmanje dva bitna momenta. Prvo, da su stvarnim organizatorima skupa bitnije fotelje u Vladi Kantona Sarajevo nego sigurnost građana i, drugo, da je ta akcija prožeta otužnom naivnošću, neuvjerljivošću i diletantizmom, nesposobnim da uoči svu težinu problema kojeg bi da rješava.

Tom diletantizmu pridružio se i dio ovdašnjih novinara pokazujući da im je ideološka lojalnost, a možda i kakav znatno banalniji razlog, bitnija od profesionalnog integriteta. Pa tako i proglašavanje Sarajeva bivšim gradom u kolumni Zlatka Dizdarevića i promišljanje Faruka Šehića o naoružavanju građana kao mogućem rješenju pitanja sigurnosti, te dramatični vapaji nekih drugih novinara o nepodnošljivom neredu, uz obavezno podsjećanje kako je, eto, nekad bilo bolje, nisu drugo nego dodatni dokaz da unutar onoga što samo sebe označava kao građanštinu i ljevicu više ne stanuje racionalna i artikulirana misao. Na ovaj način štetu ne trpi samo napredna ideja ljevice već i čitavo društvo, jer je moderna, nekomunistička ljevica nužan i koristan element političke scene. Ono u šta se pretvorila ovdašnja ljevica ne može biti od pomoći ni njoj samoj ni društvu u cjelini.

Osvrnimo se načas na strukturu retorike aktivirane povodom slučaja Sefić. Ona, kao i u brojnim ranijim slučajevima, počiva na četiri stuba, od kojih je prvi mitologizacija i mitomanija. Insistiranje na tvrdnji da je Sarajevo nekada bilo grad, a da to sada baš i nije, ustvari je tvrdnja da je u svojoj najdubljoj suštini Sarajevo nekakav nadgrad, bolji od drugih gradova po svijetu, te da stoga nezasluženo i nepravedno trpi svoju današnjicu kao kaznu. Ta nesposobnost prihvatanja Sarajeva kao grada koji živi svoj život i suočava se sa svojim iskušenjima, sasvim uobičajenim za jedan grad te veličine, razotkriva duh građanštine, ma koliko se on upinjao da istakne vlastitu otvorenost kao prilično vulgaran provincijalizam koji bi da premjerava svijet prema sebi kao etalonu ispravnosti. O mitologizaciji socijalističke epohe kao carstvu građanske sigurnosti i o mitu “milicionera s pendrekom koji sam dovede u red punu kafanu kabadahija” skoro je suvišno govoriti. O kakvoj sigurnosti može biti riječi ondje gdje se gubi granica između policijske i sudske vlasti i gdje se policija starala o ideološkoj ispravnosti građana? Kome je stalo do takve sigurnosti za koju će biti dovoljan “milicioner s pendrekom”, nek počini krivično djelo i ode u zatvor, ondje će je imati.

Kad se udruže zle namjere i neznanje

Drugi je stub neznanje. Iako zastrto bombastičnim frazama i lahko svarljivim parolama, to je i dalje neznanje udruženo s maćehinski nonšalantnim odnosom spram činjenica. Kada Dizdarević optužujuće zagrmi da “policija, MUP, Tužilaštvo, Granična policija, Nezavisni policijski odbor… sva sila kantonalnih institucija, ne uspijevaju da se povežu, da djeluju, da se iskoordiniraju, usaglase, dogovore onoliko koliko je minimalno neophodno da dotični kriminalac barem ne može da mrtav hladan pređe s regularnom ispravom, granični prelaz opremljen svom komunikacijskom i ostalim tehnikom koju ima međunarodni granični prelaz”, on samo pokazuje sramotno nepoznavanje i nerazumijevanje funkcioniranja državnih organa te nerazumijevanje sigurnosti i prava kao funkcija države. Posao sigurnosnog aparata nije da čuči u pripravnosti, spreman da sve svoje snage baci na nekog sefića koji je počinio krivično djelo. Taj se aparat stara o sigurnosti čitave države 24 sata dnevno, a jedini način da tu sigurnost učini posvemašnjom i da spriječi bjekstvo svakog kriminalca jeste da državu pretvori u zatvor potpuno izoliran od svijeta. Da, kriminalci bježe pred zakonom i ponekom od njih to i uspije. Nalaziti u tome potvrdu da Sarajevo nije grad, a pogotovo to bjekstvo dovoditi u vezu s predstavom Olivera Frljića na MESS-u i s reakcijom crkvenih velikodojstvenika tim povodom, može samo onaj ko kaže “policija, MUP, Tužilaštvo, Granična policija, Nezavisni policijski odbor…”, pokazujući sklonost nabrajanju riječi bez ikakvog smisla. Bilo bi lijepo kada bi Dizdarević svojim čitaocima objasnio kakva je tačno uloga ministarstva kao političkog tijela, tužilaštva i Nezavisnog policijskog odbora u jednoj operativnoj proceduri i u sprovođenju taktičkih radnji policije.

Šehićevo pominjanje naoružavanja naroda, valjda radi uzimanja pravde u svoje ruke, neprihvatljivo je i kao stilsko prenaglašavanje. Takva misao proističe iz djetinje naivnog vjerovanja da su svi ljudi u narodu isti, da među njima nema onih koje bi oružje, umjesto pasa čuvara, pretvorilo u vukove. On bi trebao znati da davanje mandata narodu da sprovodi pravdu samo povećava mogućnost da takva pravda pretjera u revnosti. Čini se, ipak, da on to ne zna, kao što ne shvata ni da je za pravdu kao tekovinu civilizacije prihvatljivije da stotinu krivih izmakne ruci zakona, nego da od te ruke strada jedan nevini.

Treći stub te građansko-ljevičarske retorike jeste kolektivni zanos, ubijeđenost u neupitnost ispravnosti svoje pozicije i u vlastitu pozvanost da se ukaže na puteve kojima valja ići. Pa tako grmi Dizdarević propovjedničkim gnjevom da “veliki lomovi obično počinju malim naprslinama u sistemu koji laže samoga sebe. Nesposobnost, dezorganiziranost, bahatost i ignoriranje vlastitih obaveza do bezobrazluka, uljuljkanost u vlasti, razlozi su raspada kobajagi države u kojoj je moguće sitnica bjekstvo kriminalca za kojeg se zna da će to učiniti”. Govoriti o sistemu koji laže samoga sebe, o uljuljkanosti u vlasti i o raspadu kobajagi države, a pri tom u mislima zadržavati SFRJ kao nesretnu i nevinu žrtvu povijesnih okolnosti, ne možemo opravdati nikakvim neznanjem, neko mora zaista vjerovati u ove stvari da bi ih mogao izgovoriti. Taj kolektivni zanos ne dopušta onima u kojima se nastanio da bilo koga osim svojih istomišljenika prihvate za ravnopravnog. To ničim potkrijepljeno uvjerenje u vlastitu civilizacijsku superiornost podloga je za etičku ucjenu kao vrhunac dijaloške misli među takvima – ako nisi saglasan s nama, onda si zaostao, sklon kriminalu, nacionalist, šovinist, pa i fašist ako ustreba.

Ostaci ovdašnje ljevice danas svoje postojanje temelje – na mitologizaciji i mitomaniji, na neznanju, na kolektivnim zanosima i emocijama, umjesto mišljenja, na emotivnim ucjenama, zakržljalom organu koji je nekadašnjim komunistima služio za ubijanje svakog kompromisa. Na ista četiri stuba počivao je svaki totalitarizam novog doba, pa je smiješno gledati samoproklamirane antifašiste kako djeluju, misle i govore po istom mehanizmu kako su to radili i oni što su upamćeni po neizmjernom doprinosu razvoju totalitarizma. Ovaj problem ipak će morati rješavati oni koji budu uspjeli prepoznati realne kapacitete i mogućnosti te racionalnu ulogu ljevičarske ideje u savremenom dobu. Dotad će se ova država baviti svojim poslovima, među kojima je i suđenje Sanjinu Sefiću te unaprjeđenje sigurnosti u svim segmentima.

A šta će ovi koji sami drže za prosvijećene i napredne ljevičare? Pa ništa. O njima je Marina Cvetajeva sve rekla ovom crticom zapisanom u prvim godinama postojanja SSSR-a:

U komeserijatu:
Ja, nevino: “A je li to teško biti inspektor?”
Moja drugarica iz komeserijata, Estonka, komunistkinja: “Uopšte nije teško! Staneš na sanduk za đubre – i vičeš, vičeš, vičeš…”

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!