Nezim Halilović Muderis za Stav: Nisu me uspjeli obilježiti kao ratnog zločinca, neće ni kao radikala

Moja pretprošla hutba bila je posebno reklamirana od strane srpskih i srbijanskih medija, što je, po mom mišljenju, za aktueliziranje revizije presude do sada bila jedna od najboljih reklama. Zbog sličnih napada sam prošle godine pokrenuo tužbu protiv Glasa Srpske i sudski proces je u toku.

Dva puta ranjavan u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, dobitnik Zlatnog ljiljana, veliki borac i patriota, Nezim Halilović Muderis (r. 1965) poznat je kao čovjek bez dlake na jeziku, što počesto uzrokuje različite reakcije javnosti.

Diplomirao je 1991. na prestižnom Univerzitetu Al‑Azhar u Kairu, a agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla ga je na poziciji glavnog imama u Konjicu. Aktivno se uključio u odbranu domovine kao komandir “DIC Muderris” i komandant 4. muslimanske slavne brigade. Demobilisan je u augustu 1996. godine, na lični zahtjev, s činom pukovnika. Od 1997. do 1999. godine bio je član Parlamenta BiH, a od 1997. do 2008. godine bio je direktor Vakufske direkcije. Trenutno je rukovodilac Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i hatib u džamiji Kralja Fahda.

Cijenjen je među veteranima nekadašnje Armije Republike Bosne i Hercegovine i u Islamskoj zajednici, omiljen među običnim ljudima i uvijek spreman na pomoć, posebno u povratničkim mjestima kakva je i njegova rodna Žepa.

Za Stav govori o nedavnoj hutbi koja je prouzrokovala dramatične reakcije srpskih medija, a u kojoj je rekao da je “obnova tužbe protiv Srbije naša stroga obaveza”. Ističe da su Bošnjaci uvijek spremni bez ikakvog kalkuliranja braniti svoja vjekovna ognjišta te poručuje da nema zajedničke budućnosti bez konačne istine o prošlosti.

HALILOVIĆ: Posljednji napadi od strane srbijanskih medija i medija RS-a spadaju u red kontinuiranih napada koji traju godinama. Ja, kao hatib džamije Kralj Fahd, često sam u njihovom fokusu i oni nastoje prikazati da je džamija Kralj Fahd eksteritorij Kraljevine Saudijske Arabije, a da sam ja “vođa vehabija” i “ekstremista”. Oboje je čista laž i podvala. Džamija Kralj Fahd vlasništvo je Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sve aktivnosti koje se u njoj provode u skladu su s Ustavom i pravilnicima o radu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a ja sam hatib Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i poštujem sve propise i pravila Zajednice i propise Bosne i Hercegovine.

Moja pretprošla hutba bila je posebno reklamirana od strane srpskih i srbijanskih medija, što je, po mom mišljenju, za aktueliziranje revizije presude do sada bila jedna od najboljih reklama. Zbog sličnih napada sam prošle godine pokrenuo tužbu protiv Glasa Srpske i sudski proces je u toku.

Nakon Memoranduma SANU‑a iz 1986. godine, koji se smatra intelektualnom najavom agresivnog srpskog nacionalizma i krvavih ratova na Balkanu, uslijedio je i Memorandum II, koji, između ostalog, sadrži sljedeće: 1) Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju; 2) Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske, kojem se sudi u Haškom tribunalu; 3) Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima; 4) Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja; 5) Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem; 6) Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije; 7) Pomagati otcjepljenje Republike Srpske; 8) Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu; 9) Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Memorandum II je sačinjen s ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko se poglavlja navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, navodi se kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja. U Memorandumu II nedvosmislen je nastavak velikosrpske politike.

Vlasti Srbije i RS-a u potpunosti se do posljednjeg slova drže Memoranduma II, pa je sasvim logično i da će sve učiniti da nas spriječe u podnošenju žalbe za reviziju presude. I ono što se da primijetiti iz Memoranduma II jeste da se nigdje ne navodi puno ime naše domovine, pa me čudi kada slušam političare i novinare kojima je teško izgovoriti puno ime naše domovine, pa govore BiH. Ja nikada ne govorim BiH, već Bosna i Hercegovina.

Cijeli intervju pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 16. februara. 

 

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!