Nezaobilazno štivo za sve probosanske političke faktore

Fikret Muslimović, Omer Hamzić: Bosna u srpskoj politici 2010. - 2017., Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 2018, 418 str.

Piše: Edin ŠAKOVIĆ

Savremena Bosna i Hercegovina višestruko je složena država: po svom ustrojstvu i ustavno-pravnom okviru, geopolitičkom položaju, ali i općepolitičkim okolnostima u kojima egzistira. Kao takva, iako međunarodno priznata, više je objekt negoli subjekt u međunarodnoj politici, dok su strani utjecaji na unutarnje političke odnose i procese još izraženiji. Historijski gledano, to je i svojevrstan usud ove zemlje: ona poznata misao Derviša Sušića o silama rastočnicama koje Bosnu na sve strane razvlače ima svoje puno utemeljenje.

Srpska politika, shvaćena u najširem smislu, u bliskoj prošlosti iskazala se kao jedna od tih sila rastočnica: sila koje su prije četvrt stoljeća zaprijetile i samoj opstojnosti ove zemlje. Izazovi i krize savremenog bosanskohercegovačkog društva u znatnoj su mjeri izravne ili neizravne posljedice takve politike. No, ono što je za sve nas mnogo važnije jeste odgovor na pitanje je li se ta politika i u čemu promijenila s obzirom na svoje temeljne ciljeve, planove, očekivanja i projekcije. Drugim riječima, kakva je srpska politika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu danas? Kakav je njezin suštinski karakter?

Pokušajima odgovora na ovo pitanje bavi se jedna nova knjiga, objavljena u izdanju Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu iz Sarajeva. Riječ je o knjizi Fikreta Muslimovića i Omera Hamzića Bosna u srpskoj politici 2010. – 2017. Muslimović je general Armije RBiH u penziji, stručnjak za pitanja sigurnosti i obavještajne analitike, pisac većeg broja knjiga sa sličnom tematikom; njegov koautor pravni je historičar i univerzitetski profesor, javni djelatnik i publicist. Recenzenti su: prof. dr. Omer Ibrahimagić i prof. dr. Enes Pelidija. Knjiga se sastoji iz dva dijela: prvi dio (ukupno 18 poglavlja) bavi se politikom Republike Srbije prema Bosni i Hercegovini u razdoblju od 2010. do konca 2017. godine, dok se drugi dio (27 poglavlja) bavi srpskom politikom u Bosni i Hercegovini, odnosno politikom lidera i organizacije entiteta Republika Srpska.

Autori u svojim analizama polaze od javnih istupa, izjava, jasno izrečenih poruka i definiranih stavova predstavnika vlasti i političkog života, kao i drugih relevantnih osoba, iz čega crpe podatke koje analitički obrađuju i upoređuju izvodeći određene zaključke. U oba slučaja sagledava se širi kontekst političkog djelovanja, pri čemu se u obzir uzimaju globalni, regionalni i uopće strani politički utjecaji (NATO i Zapad, Rusija, Turska, Izrael), koji u manjoj ili većoj mjeri uvjetuju i odnos srpskih političkih faktora prema Bosni i Hercegovini, kako onih srbijanskih, tako i onih iz entiteta Republika Srpska.

Kada je riječ o srbijanskoj politici, autori detaljno raščlanjuju i analiziraju njezine različite aspekte, ali i sve proturječnosti. Upravo je proturječnost jedna od odlika srbijanske politike. Na jednoj strani evidentni su pokušaji dijaloga i približavanja, kroz službene susrete, razgovore, sporazume i odgovarajuće javne istupe (osuda zločina, izvinjenja i sl.), što – kako pokazuju autori – ima pozitivne odjeke u široj javnosti, budeći nadu da je moguće prevladati podvajanja i raskole u Bosni i Hercegovini. Međutim, srbijanska se politika u spomenutom razdoblju iskazivala i kao negativna, pa i podrivačka u odnosu na bosanskohercegovačke državne institucije, a nimalo ohrabrenja ne daju ni sistematsko negiranje genocida u Srebrenici, rehabilitacija četništva, forsiranje mita o Srbima kao glavnom narodu Balkana itd. Autori zaključuju da je velikosrpska ideologija glavna prepreka u istinskoj promjeni svijesti, katarzi i “denacifikaciji” Srbije, ali su, uprkos svemu, stajališta da za očuvanje trajnog mira dijalog Srbije i Bosne i Hercegovine nema alternativu.

S druge strane, srpska politika u Bosni i Hercegovini, odnosno entitetu Republika Srpska, ispoljava se znatno otvorenije i agresivnije u pogledu podrivanja i destrukcije državnih institucija, ali i potkopavanja osnovnih principa i načela postdejtonskog ustavno-pravnog i političkog razvoja. Podrivanje institucija države manifestira se u negiranju državnog pravosuđa, pokušajima destrukcije Oružanih snaga (npr. kroz zahtjeve za “demilitarizaciju”), ali i veoma opasnu retoriku o Bosni i Hercegovini kao “nemogućoj državi”, te “mirnom razdruživanju” (što sve skupa, po mišljenju autora, predstavlja faktički prijetnju novim genocidom nad Bošnjacima). U knjizi se navode i primjeri sistematske diskriminacije Bošnjaka i Hrvata u entitetu Republika Srpska, raspirivanje islamofobije, pogoršavanja međunacionalnih odnosa, produbljivanja razdora itd. Autori nastoje odgovoriti na pitanje koliko su sve ove činjenice dio političke strategije entitetskog vodstva Republike Srpske, ali isto tako, ukazuju i na sličnosti i razlike između pozicije i opozicije u ovom entitetu. Analizirajući djelovanje različitih političkih faktora srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, pokušali su definirati tzv. ekstremnu i umjerenu politiku srpskog vodstva. Procjenjujući opasnost od novog rata sasvim realnom, željeli su još jače potencirati nužnost razumne politike mira i ubrzanja procesa evroatlantskih integracija, što srpska politika deklarativno podržava, a stvarno usporava i koči.

Bitno je navesti da su tekstovi nastajali, da se tako izrazimo, sinhrono i sukcesivno, od 2010. do 2017. godine, kroz praćenje aktuelnih političkih zbivanja i procesa, tako da u konačnici imaju i dokumentaristički značaj. Obuhvaćeni u cjelini, hronološki i tematski posloženi, oni čitaocu nude jasan uvid u političke odnose i procese koji su, može se bez imalo pretjerivanja reći, od presudnog značaja za sve nas.

Imajući sve to u vidu, knjiga Bosna u srpskoj politici 2010. – 2017. trebala bi biti nezaobilazno štivo za sve političke faktore koji se nazivaju i smatraju probosanskim, kako one bošnjačke, tako i one koji se nazivaju “lijevim” ili “građanskim”. Osim toga, kao jedan argumentiran pogled iz bošnjačke perspektive, može se preporučiti svakoj strani zainteresiranoj za dijalog, pa i onoj čiju politiku autori kroz ovu knjigu analiziraju.

 

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!