Neutješni oplakuje nenadoknadivog

Samo tijelo nad koje se nadnio Azrail razabire ajete koji upoređuju život sa suhim lišćem koje raznosi vjetar

Iako nas Kur'an i hadis pozivaju da razmišljamo o smrti, ona se ne da misliti. Ili, ne tek tako. Kada uručki kralj Gilgameš pođe u potragu za besmrtnošću, u podzemnom svijetu susreće sjenu najboljeg prijatelja Enkidua, koji mu raspršuje sve nade o mogućnosti da se smrt izbjegne. Gilgamešu ostaje da mirno sačeka smrt u krugu rodbine i prijatelja, i tako je, kako bi rekao Philippe Ariès, pripitomi, ukroti. Umiruća osoba bila je upozorena, kaže ovaj historičar; nije se umiralo a da se nije toga bilo svjesno. To je upozorenje nadolazilo preko prirodnih znakova, kroz jednostavno unutarnje uvjerenje, a ne neki nadnaravni, magični predosjećaj. I danas je ponegdje pretrajala ta jednostavnost. Protokol je poznat: čovjek leži na postelji okrenut prema nebesima (ako je kršćanin) ili prema zidu (ako je Jevrej), i prva stvar koju zahtijeva tradicionalna ceremonija jeste iskazivanje tuge nad vlastitim životom, “žalosna, ali veoma diskretna rekolekcija voljenih bića i stvari, sažetak reduciran na nekoliko slika”. Nakon ove tugovanke slijedi opraštanje s najmilijima koji okružuju krevet. I, napokon, dolazi vrijeme da se zaboravi na svijet i misli na Boga: priznaju se grijesi i traži oprost. Spavaća soba umirućeg bila je javno mjesto na koje su mogli slobodno doći ne samo roditelji, prijatelji i komšije već i djeca. Sve do 18. stoljeća prikazi scene umiranja nikad ne isključuju mališane, a danas, grozi se Ariès, odrasli tako revnosno kriju smrt od najmlađih.

Spomenuti prizor i jedna je od omiljenih kur'anskih tema: dopiranje duše do guše u prisustvu bliskih; čas kada se kajanje ne prima; vratite ga ako možete, ironično će Kur’an rodbini, prijateljima, djeci. Osim toga, tada se vraćamo u carstvo savršenih mjera, pa Kur’an likuje u trijumfu pravde.

Ovo je način na koji su ljudi umirali stoljećima, milenijima. Ali od 18. stoljeća bliska, pripitomljena smrt pretvorila se postupno u potiskivanu, proklinjanu, zabranjenu smrt. “Smrt, ranije sveprisutna, povući će se i nestati. Nje se stidi i postaje predmet zabrane”, kaže Ariès.

Oni koji su prije bdjeli nad umirućim sada pokazuju želju da se sakriju od gravitacije njegovog / njenog umiranja. Nastupa osporavanje istine u okviru sasvim novog sentimenta karakterističnog za moderno doba. Istina se mora izbjeći, ne zbog umirućeg – zbog društva, zbog bližnjih koji nepotrebno gledaju u ružnoću smrti narušavajući kardiogram svoje sreće. Umirući/a se izmješta u bolnicu, nekada namijenjenu samo za siromahe, hodočasnike i bolesne. Bolnica postaje mjesto skrivanja istine, mjesto na kojem se umire. Tu je smrt tehničko pitanje; tu “male tihe smrti” brišu veliki dramatični akt umiranja. Doktori su zaduženi da umiranje učine prihvatljivim i spase one koji ostaju od sramote. Sramote sloma, sramote emocija. Prevelika tuga na sahranama znak je morbidnosti i zaostalosti. “Jedna osoba ti nedostaje i cijeli je svijet prazan. Ali niko više nema pravo to glasno reći.” Zabrana smrti motivirana je željom da se zaštiti sreća koja je sad postala moralna obaveza i socijalna dužnost. Izbjeći tugu i čamotinju, širiti sreću – to je sad imperativ. Biti uvijek sretan i nasmijan, čak i u dubini najvećeg očaja. Ovo je genealogija nametanja jedne zabrane, kako je opisuje Philippe Ariès, pozivajući se, između ostalih, i na Geoffreya Gorera, koji je među prvima primijetio kako smrt u 20. stoljeću postaje najveći tabu, ono o čemu ne treba govoriti.

Vladimir Jankélévitch ima sjajnu knjigu o smrti, toj “posljednjoj budućnosti i budućem vremenu svih budućih vremena”, tom “glupom fijasku”. Smrt u trećem licu ili anonimna smrt koja je temelj spokojstva i događaj u administraciji; smrt u drugom licu smrt je bližnjeg (“neutješni oplakuje nenadoknadivog”); i, konačno, prvo lice lična je katastrofa. Smrt roditelja “uklanja posljednjeg posrednika između smrti u trećem licu i vlastite smrti; iščezao je i posljednji brisani prostor koji je razdvajao pojam smrti od naše lične smrti; biološko zanimanje vrste za nas zasigurno je prestalo”. Sada buduće generacije kroz nas zamišljaju smrt. Roditelji su živi štit koji nam omogućava bezbrižnost; kada oni umru, prelazimo “iz posrednog u neposredno”. (Vrsta je siroče gurnula na “brisani prostor” i ono od najranijih dana otvoreno gleda u smrt kao “taložni element svakog problema”.) Budući da vid nema rendgensku sposobnost (vidjeti “kako se kroz boju puti i ispod rumenog sjaja živih tijela ceri maska kostura“), tek “čovjek koga zadesi nesreća smrt počinje ozbiljno shvatati”. Ali, i kada ga zadesi zlo, čovjek će obavezno biti u stanju improvizacije. Utješitelji mu / njoj besprijekornim silogizmima (kosmološka uopćavanja: smrt je prirodni zakon, racionalna promišljanja: neminovnost) pokušavaju banalizirati gašenje jednog svijeta i “apsolutnu tragediju pretvoriti u relativni fenomen”; ali “silogizam nikako ne oslobađa od vrtoglavog skoka koji treba izvesti, od razdirućeg bola s kojim se treba suočiti”.

U Bitku i vremenu Heidegger polazi od svakodnevne istine da je čovjek, kao socijalno biće, suočen sa smrću drugih ljudi: svako jednom stekne iskustvo nečije smrti, iskustvo koje mu nagovještava njegovu vlastitu smrt. Ali niko ne može s drugoga skinuti njegovo umiranje (“Vratite ga ako možete”, ponovimo ajet sure Al-Wāqi’a), jer smrt konstituiraju vlastitost i egzistencija. Ipak, ljudi su ravnodušni prema smrti. U svojoj prepuštenosti svakidašnjoj, trivijalnoj javnosti ljudi poznaju smrt kao izuzetak “što se neprestance događa”, kao “smrtni slučaj”. Ovaj ili onaj, bližnji ili daljnji umire. Nepoznati umiru svakog dana i svakog sata. Ali ljudi o smrti uvijek govore površno, čak i u bolnicama, i na dženazama, kao da govore: “Jednom se umire, ali zasad se sami ne osjećaju pogođenim.” Ljudi kažu: ”Umire se.” To ”Se” u suštini ne znači ništa, ili znači “Niko”. Tako se umiranje nivelira na događaj koji pogađa ljude, ali niko ga ne preuzima za sebe. Ljudi izbjegavaju da razmišljaju o smrti, a kada govore o njoj, to rade na način naklapanja. Samo naklapanje Heidegger objašnjava kao “mogućnost da se sve razumije, bez prethodnog prisvajanja stvari”.

Kaže se: smrt dolazi izvjesno, ali za sada još ne. Time “ali…” “Se” odriče smrti izvjesnost. Svakidašnjica natjeruje čovjeka u žurbu brige, u brigu dunjaluka i on se okanjuje okova sumornog, “jalovog razmišljanja o smrti”. Jer, “u korak s izvjesnošću smrti ide neodređenost njezina Kada”. Utješiteljsko “Se” “odguruje tubitak od njegove smrti”.

Iz odnosa prema smrti može se vidjeti autentičnost jedne egzistencije. Oni koji misle na smrt kao na neki događaj u dalekoj budućnosti, koji se posvećuju brigama svakodnevice i ostavljaju razmišljanje o smrti, oni, prema Heideggeru, žive neautentični život. Kako izgleda egzistencijalni projekt autentičnog “bitka pri smrti”? Taj pravi, autentični bitak pri smrti, prije svega, ne smije izbjegavati mogućnost vlastite smrti. On mora biti sposoban istrčati u tu svoju “najvlastitiju mogućnost”. Mora se oteti onome “Se”, mora se oteti brigama i iza tih slojeva pronaći pravo ja. A to je put u samoću, u tjeskobu, jer “bitak pri smrti bitno je tjeskoba”.

Zašto ovaj osjećaj imanentnosti smrti u životu, čudi se Emil Cioran, ima tako mali broj ljudi, zašto je riječ agonija tako rijetka? Strahota spoznate smrti tolika je da bi “jedini važeći stav bio apsolutno ćutanje ili očajni krik”. Zato Cioran u konačnici odmahuje rukom: neka se svijet, koji nije ni čitavo Biće ni čitavo Ništa, sori u prah i pepeo!

Kur’anske pleonazme o čovjekovoj smrti treba razumjeti kao udar na ono “svemoguće” “Se” ─ Kur'an želi razbiti ravnodušnost, a ne traumatizirati vjernike ili uništiti sjeme života i kulture u ljudima. U suprotnom bi ono “umrijet ćete sigurno” bilo čisti tekstualni suvišak. Ipak, najpobožniji muslimani smatrali su da se ne može tek tako biti pri svojoj smrti, tjeskoba i agonija nisu nam nadohvat ruke.

O posjećivanju groblja i grobnica čitamo u fantastičnoj heraldici, historijsko-avanturističkoj prozi, kriminalističkom romanu, sablasnim i misterioznim pripovijestima, potom u čuvenom žanru “pljačkaši grobnica”; ali izgleda da u povijesti muslimanske pobožnosti ova tema ima čisto duhovni značaj. Još je Muhammed, a.s., odlazio noću na medinska mezarja da klanja, a u svojim vazovima preporučivao je svakodnevno odlazak na mezarja radi opomene. Dozvoljeno je ići na nevjernička groblja, ali samo, kako prenosi Buhari, “plačući”. (Muslimanski su pravnici na temelju sunneta pokudili traženje blaga na nevjerničkim grobovima – tim “mjestima srdžbe i kazne”.) Kasnija sufijska literatura razvija svojevrstan ideal klanjanja u kaburu kao iznimni oblik “dobrovoljne” pobožnosti.

Omer, r.a., išao je dalje od smrti, pa je raspaljivao vatru i primicao joj ruke govoreći: “Kušaj možeš li otrpjeti na vatri džehennemskoj.” Čak i u današnjem Sarajevu ima pobožnih ljudi koji su zakupili svoja grobna mjesta u nekoj lokalnoj industriji smrti, iskopali raku i nad njom isklesali nišan sa svojim imenom: tu dolaze da se podsjete na svoje konačno odredište, na svoj pravi dom (ili da naprave, kako je kazao Heidegger, svoj egzistencijalni plan). Nije lahko boriti se sa “Se”, nije lahko biti bitak pri smrti. Attar pjeva:

“Jer kao što janjetu ogule kožu,

I vašu će uskoro objesiti o nebeskom nožu.”

Koliko govori o smrti, moglo bi se reći da je smrt, poslije tewhida, drugi najvažniji motiv Kur’ana. Kao da je to knjiga čija se značenja u cijelosti otvaraju jedino pred mutnim pogledom čovjeka koji izdiše. Samo tijelo nad koje se nadnio Azrail razabire ajete koji upoređuju život sa suhim lišćem kojeg raznosi vjetar.

Prethodni članak

ŠTA JE U VREĆI

PROČITAJTE I...

Na pitanje o djevojkama odgovori kako je u selu bila samo jedna cura – od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere. Krkani i žbirovi ga još jednom ismijaše. Maštao je da će na praksu otići u velegradove dijaspore, a završio na Mont Everestu. Ubrzo nakon ramazana, usred nastave i nenajavljeno, Cake ode u Ameriku. Medresu nije nikad završio i, koliko nam je poznato, u Bosnu se nije vraćao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!