Netrpeljivost Silajdžića i Šaćirbegovića prijetila uspjehu mirovnih pregovora

Američka obavještajna agencija CIA učinila je dostupnim oko dvanaest miliona dokumenata koji su do sada bili čuvani pod oznakom tajno. Dokumentacija je iz perioda između četrdesetih i sredine devedesetih godina prošlog stoljeća. U bazi su različiti spisi, medijska izdanja, fotografije, oko sto hiljada unutarnjih obavještajnih biltena. Imena agenata nisu objavljena

Nakon što su javnosti do sada bila dostupna isključivo u biblioteci u američkoj državi Maryland, CIA je skinula oznaku tajnosti sa skoro milion dokumenata koji se sada mogu pogledati na njihovoj zvaničnoj stranici. CIA od 1999. godine redovno objavljuje deklasificirane dokumente, no oni su do sada bili dostupni samo u Nacionalnom arhivu u Marylandu, na samo četiri računara, između 9 i 16 sati radnim danom. Zbirka dokumenata obuhvata mnoštvo tema, od rane historije CIA‑e do pada Berlinskog zida, u njima se detaljno razmatra razvoj terorizma, niz svjetskih, vojnih i ekonomskih tema.

Većina dokumenata i dalje ima cenzurirane dijelove poput onih koji govore o stanju u bivšoj Jugoslaviji, ratnim godinama, analizi stanja na ratištu u Bosni i Hercegovini, humanitarnoj situaciji u Bihaću, pripremama za mirovne pregovore, masovnim grobnicama, silovanjima… Objavljeno je tristotinjak deklasificiranih dokumenata o ratu na prostoru bivše Jugoslavije koje su pripremali Direkcija za analizu, Direktorat za izvještaje o operacijama, Direktorat za nauku i tehnologiju i druge službe CIA‑e.

SUKOB SILAJDŽIĆ – ŠAĆIRBEGOVIĆ

U arhivu CIA-e sada je dostupan i dokument nastao 27. septembra 1995. godine u kojem se analiziraju loši međusobni odnosi bosanskohercegovačkih zvaničnika u osvit pregovora u Daytonu. “Jaka međusobna netrpeljivost među bosanskim zvaničnicima dovela je do različitih gledišta o budućnosti Bosne i može dovesti do komplikacija prilikom pregovora s bosanskom delegacijom. Rivalstvo između premijera Silajdžića na jednoj i predsjednika Izetbegovića i ministra vanjskih poslova Šaćirbegovića na drugoj strani izašli su na vidjelo. Teško je, međutim, reći da li je sukob baziran na ličnom osnovu ili na suštinskom sukobu mišljenja. Osim toga, Vlada Bosne nije sigurna u snagu svojih pregovaračkih pozicija i pribojavaju se da će morati napraviti mnoštvo ustupaka tokom pregovora. U prošlosti, Izetbegović je ohrabrivao konkurenciju među svojim suradnicima, posebice između ministra Silajdžića i predsjednika Federacije Ganića kako bi na taj način kontrolirao svoje potencijalne nasljednike. Otkako je imenovan za ministra, Šaćirbegović je postao Izetbegovićeva desna ruka u pregovorima i uspješno je izolirao Silajdžića.”

U dokumentu se dalje analizira odnos snaga između Silajdžića, Šaćirbegovića i Ganića, čiji je povratak u politiku, nakon oporavka od posljedica saobraćajne nesreće, produbio jaz između njega i Silajdžića, koji je bio iznimno frustriran gubitkom utjecaja, zbog čega je u julu bio podnio ostavku. Izetbegović je, stoji u dokumentu, tražio od Silajdžića da ostavku povuče zabrinut, između ostalog, da bi to moglo utjecati i na moral vojske.

Na kraju dokumenta navodi se i kako je Vlada Bosne ovisna o vojnoj i finansijskoj pomoći iz Irana te da neki od bosanskih zvaničnika podržavaju jake veze s Iranom kako bi ojačali vlastite pozicije. S druge strane, Izetbegović, Silajdžić i Šaćirbegović zabrinuti su da bi Iranci mogli pokušati raditi na formiranju fundamentalističke islamske države u Bosni. “Bosanski lideri shvataju da će bliske veze s Iranom biti loše za odnose sa SAD i Hrvatskom”, piše u analizi.

Drugog aprila 1993. godine nastao je dokument naslovljen sa “Silovanje kao instrument etničkog čišćenja”. U njemu se navodi kako je CIA identificirala 34 objekta u kojima su žene bile zatvarane i s vremena na vrijeme silovane. “Otkrili smo također obrazac ponašanja, organizirani transport žena ka specijalnim kampovima u kojem su zlostavljane danima i sedmicama nakon što su borbe okončane. Dostupni dokazi pokazuju da su zvaničnici u Beogradu bili u najmanju ruku svjesni da se događaju silovanja te da su srpski lideri do sada bili neuspješni u nastojanjima da se okonča s tom praksom. Brutalna priroda silovanja i drugih zločina natjerali su mnoge Muslimane da pobjegnu ili emigriraju negdje drugdje radije nego da čekaju mirovni sporazum i povratak svojim kućama.”

U trenutku nastanka dokumenta, CIA nije mogla sa sigurnošću utvrditi broj žrtava silovanja. Špekuliralo se s oko 20 hiljada silovanih žena, dok su zvaničnici UNHCR-a tvrdili da je broj vjerovatno manji. “Vlada Bosne procjenjuje kako je oko 60 hiljada žena silovano, no broj je vjerovatno preuveličan u propagandne svrhe. UNHCR-u se odbija pristup centrima u kojima su žrtve silovanja zatvarane. Od 34 centra koja smo identificirali, osim onog kojeg su držali Hrvati u Odžaku i Muslimani u Tuzli, svi su bili pod kontrolom srpskih snaga”, stoji u dokumentu u kojem se spominju Brčko, Kalinovik, Doboj, Foča… kao mjesta na kojima su žene masovno silovane, a zabilježeni su i slučajevi silovanja muškaraca, poput logora Luka kod Brčkog.

U decembru 1994. godine CIA je sačinila opširan izvještaj o etničkom čišćenju počinjenom u Bosni i Hercegovini. Na 34 stranice navode se uzroci, hronologija i tadašnja saznanja o razmjerima etničkog čišćenja. “Tehnika vojske bosanskih Srba koja se naziva etničkim čišćenjem opsada je gradova, neselektivno granatiranje stanovnika, ‘davljenje’ gradova, uspostavljanje koncentracionih logora u kojima su hiljade zatvorenika pogubljene po kratkom postupku, a deseci hiljada podvrgnuti mučenju i nečovječnom postupanju, zatvorenike koriste kao živi štit, silovanje je sredstvo rata kako bi se terorizirala i iskorijenila populacija”, stoji u uvodu izvještaja.

Srpske snage, napisano je, odgovorne su za 90% počinjenih zločina. “Hrvati i Muslimani u Bosni su također činili zločine i prisiljavali druge etničke skupine na bijeg. Hrvatsko razaranje Mostara je primjer, ali te akcije ne mogu se mjeriti s intenzitetom i divljaštvom bosanskih Srba. Nemamo dokaza da su Hrvati ili Muslimani planirani ili sračunato provodili velike akcije etičkog čišćenja.” U dokumentu dalje stoji kako je 90% nesrpskog stanovništva protjerano ili pobijeno sa 70% teritorije koju kontroliraju Srbi. Većina od milion i 300 hiljada izbjeglih jesu Muslimani, a većina njih protjerana je iz svojih domova u sklopu kampanje etničkog čišćenja. “U nedostatku smo uvjerljivih dokaza da su najviši čelnici bosanskih Srba planirali veliko, sistematsko etničko čišćenje, ali priroda tih akcija sugerira da su Pale i Beograd imale pomno planiranu ulogu u uništavanju i protjerivanju nesrpskog stanovništva.”

U dokumentu CIA-e su i neka od njihovih dotadašnjih saznanja o postojanju masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage koje su sudjelovale u zajedničkoj bosansko-hrvatskoj ofanzivi otkrili su 21. septembra 1995. godine masovnu grobnicu šest milja od grada Ključa. Dužnosnici Vlade Bosne tvrde da su u grobnici tijela 540 civila, uglavnom Muslimana, ali i nekih Hrvata koje su ubile snage bosanskih Srba 1992. godine. Nešto ranije, otkriveno je sedam masovnih grobnica u kojima se najvjerovatnije nalaze tijela muškaraca koji su nestali iz Srebrenice.

Postoje izvještaji o postojanju masovnih grobnica u kojima se nalaze tijela ubijenih. Najveće grobnice nalaze se u sjeverozapadnoj i sjeveroistočnoj Bosni i proizvodi su srpskih logora iz 1992. godine. Proces pronalaska grobnica je težak, uglavnom se nalaze u napuštenim rudnicima i šumovitim područjima, a prekopavane su nekoliko sedmica nakon ukopa tijela. Na temelju naše procjene dostupnih podataka o masovnim grobnicama, najvjerodostojniji su izvještaji o postojanju grobnica u Ljubiji kod Prijedora, Brčkom, Omarskoj te Korićanskim stijenama.

ŠTA SE DESILO U SREBRENICI

Pod naslovom “Discipliniranje vodstva RS”, u arhivi CIA‑e jeste i dokument nastao 23. juna 1995. godine u kojem su zabilježeni detalji zategnutih odnosa Beograda i Pala u vrijeme dok američka administracija priprema mirovnu konferenciju za Bosnu i Hercegovinu. U dokumentu su i nalazi o neuspješnom pokušaju Slobodana Miloševića da potkopa Radovana Karadžića u nastojanju da iskoristi neslaganja među vodstvom bosanskih Srba. Pokušaji traju još od 1994. godine, kada je Milošević pokušao uvjeriti “grupu zvaničnika iz Banje Luke” da se odreknu Karadžića i prihvate plan kontakt‑grupe. Milošević se s banjalučkom grupom sreo u Beogradu, što je izazvalo zabrinutost kod Karadžića. U dokumentu je i informacija kako je Milošević poslao na Pale svog čovjeka od najvećeg povjerenja, Jovicu Stanišića, da pregovara o puštanju zatočenih UN vojnika. Pored toga, zabilježeno je i kako Milošević s Karadžićem i Momčilom Krajišnikom komunicira preko Ratka Mladića. Iako ne voli Karadžića, Mladić je, kako stoji u dokumentu, “odbacio Miloševićevu ponudu da se u potpunosti odrekne Karadžića”.

Kada je Mladić u pitanju, u dokumentu stoji i sljedeća informacija: “Iako Beograd nastavlja s pritiscima na Pale, nastavlja se pomoć vojsci bosanskih Srba u namirnicama i rezervnim dijelovima. Tokom posjete Mladića Beogradu 10. juna, Milošević i Momčilo Perišić obećali su Mladiću svu vojnu pomoć i nastavak isporuke municije.”

Osamnaestog jula 1995. godine CIA je objavila analizu događaja u Srebrenici. Pod naslovom “Bosanska armija u Srebrenici: Šta se desilo” s vojne su strane analizirani uzroci poraza snaga Armije BiH početkom jula te godine.

“Odbrana Srebrenice propala je zbog kombinacije nekoliko nedostataka. Odbrana se temeljila na oslanjanju na snage UNPROFOR-a i NATO-a kako bi se spriječio napad snaga bosanskih Srba na tu enklavu. Bosanska vojska nije imala veliku korist od priliva naoružanja u srednju Bosnu nakon postignutog sporazuma o muslimansko-hrvatskoj koaliciji, niti su njene jedinice u Srebrenici napredovale u smislu organizacije, obuke, discipline. Snage bosanske vojske u enklavi imale su veoma malo teškog naoružanja i malo ili nimalo municije za njega. To je bio posebno ozbiljan nedostatak koji je ostavio branitelje nespremne da se suprotstave čak i lakim oklopnim jedinicama. Bosanskim snagama nedostajalo je benzina, municije i drugih ključnih komponenti. Slabo su organizirane još od 1992. godine, a vjerovatno nisu bile ni mentalno ni organizacijski spremne provesti pozicijsku odbranu enklave.

Srebrenica je odsječena još 1993. godine i vladine snage su se branile uglavnom gerilskim načinom. Kada su se suočili s nadmoćnijom organizacijom i vatrenom moći, vjerovatno su mnogi branitelji odlučili nestati u brdima i pokušati doći do linija svojih snaga. Bitno slabiji odbrambeni položaj pogoršan je i nedostatkom učinkovitog zapovijedanja i kontrole 28. divizije bosanske vojske. Komandni kadar stradao je u helikopterskoj nesreći početkom maja, a izdvojen je i komandant Naser Orić, vojni lider u Srebrenici od 1992. godine. I što je možda najvažnije, čelnici Vlade Bosne vjerovatno su računali da će UN ili NATO nešto učiniti da zaustave vojsku bosanskih Srba prije nego što zauzmu cijelo područje. Kada je postalo očito da neće biti vanjske intervencije koja će spasiti Srebrenicu, bilo je prekasno za rezervni plan pomoći braniteljima.

Karadžićevo pismo Clintonu

Želim vas informirati da Republika Srpska prihvata Dejtonski sporazum i da će asistirati u njegovoj implementaciji. Međutim, kao što vam je vjerovatno poznato, u slučaju grada Sarajeva sporazum doprinosi destabilizaciji. Potezom olovke 150 hiljada Srba koji žive na širem području Sarajeva sada se suočavaju sa životom pod muslimanskim režimom. Ne treba kazati šta oni misle o toj mogućnosti. Tokom rata odbili su 33 muslimanske ofanzive u Sarajevu. Ako budu morali ići, moraće ostaviti grobove onih koji su ginuli za srpsko Sarajevo, ne samo svoja imanja i zemlju. No, problem je mnogo kompleksniji. Ako Srbi iz Sarajeva napuste svoje domove, Republika Srpska neće biti u mogućnosti da ih smjesti i da im pomogne. Dejtonski sporazum, kada je u pitanju srpsko Sarajevo, ne može biti implementiran. Vlasti Republike Srpske neće biti u mogućnosti da kontroliraju ponašanje vojnika i civila. Ako se ništa ne promijeni, ili će Srbi napustiti Sarajevo, što će prouzrokovati ogroman haos, ili će ostati i boriti se protiv muslimanskih vlasti. Stoga vam sugeriramo da se usvoji poseban dokument za Sarajevo. U kojem bi se sarajevskim Srbima ostavio period od pet godina u kojem će imati svoju policiju, svoju lokalnu vlast i sudove i sve to, naravno, u kontekstu prisustva snaga IFOR-a. Druga je solucija reduciranje ovog perioda na tri godine, ali s istovremenim obećanjem međunarodne zajednice da će odmah početi s gradnjom novog grada sa nekih 45-50 hiljada stanova za 150 hiljada sarajevskih Srba. Nakon tri godine, sarajevski Srbi bi preselili u uljudnijem i humanijem maniru, ostavivši iza sebe imovinu Federaciji. Uvjeravam vas da Srbi žele ostati ondje gdje jesu. No, realnost je da će oni ili otići, što će stvoriti haotičnu situaciju, ili će ostati i napraviti Bejrut od Sarajeva, što će donijeti neizbježne posljedice dugoročnoj stabilnosti. Molim vas da razmotrite ovo pitanje i predložene solucije te da sve to imate na umu prije konferencije u Parizu.

Drugi decembar 1995. godine

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!