Fadila Efendić i Šerif Begić 2002. godine bili su među prvim povratnicima u rodnu Srebrenicu. Danas rade u blizini mjesta na kojem su ukopani njihovi najmiliji.

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Junsko predvečerje u dolini bijelih nišana. Tišinu ne remeti cvrkut ptičica i pokoji korak posjetilaca koji napuštaju mezarje u Potočarima. Susrećemo Šerifa Begića, četrdesetjednogodišnjeg Srebreničanina koji radi kao noćni čuvar u Memorijalnom centru. Kraj ukopanog brata, djeda, amidža i rođaka te hiljada nedužnih koji su pobijeni nakon pada Srebrenice. Šerif je jedini muškarac u porodici koji je preživio genocid: “Početkom 1992. godine bio sam učenik srednje škole. U aprilu je škola prestala, a ja sam se s nepunih 17 godina priključio Teritorijalnoj odbrani. Tada smo se nalazili po šumama jer je JNA ušla u Srebrenicu. Što je našla po gradu pobila je i popalila mnogo kuća. Mi smo svoj grad oslobodili 3. maja, tako da Srebrenica važi i za prvi oslobođeni grad u Bosni i Hercegovini. Do 1995. godine trpjeli smo glad, neimaštinu, granatiranja i svakodnevne pogibije. A te ’95. godine, sa svojih 20 godina ostao sam najstariji u svojoj porodici Begić. Izgubio sam brata, djeda, nenu, trojicu amidža i po jednog njihovog sina.”

Šerif Begić prisjeća se da je prilikom napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu početkom jula 1995. godine najveći problem bio to što se nisu imali čime braniti jer su dolaskom UN-a razoružani. Kaže da se on, padom ove zaštićene zone UN-a, priključio koloni muškaraca koji su krenuli u proboj ka Tuzli. “Ja sam s amidžama, bratom i amidžićima krenuo u proboj. Krenuli smo odmah ujutro. Teren nismo poznavali i nisam znao kuda da idemo. Brat Ejub bio je dvije godine stariji od mene. Bili smo tu zajedno do pred sami mrak. Tada smo kod Kamenica ušli u veliku zasjedu. Počeli su granatiranje i pucnjava. Znam da sam se okrenuo i posljednji put vidio svog brata. On je znao da sam ranjen u ruku”, priča Šerif.

Uprkos ranjavanju, Šerif je nakon šest dana i noći hodanja po šumama uspio preći na slobodnu teritoriju: “Tu je bio taj put spasa. Jedan je govorio da zna put, drugi govori da ne zna, onaj kaže da zna, pa zaluta. Tamo čuješ vrisku, naiđeš na mrtve, na teško ranjene koji te mole da ih ubiješ. Svašta sam se tu nagledao. Od bojnih otrova koje su bacali na nas imali smo probleme, najviše halucinacije. Posljednji dan mi je bio najteži, dobro se sjećam. Nisam više siguran pucaju li to granate ili ti jednostavno samo od sebe huči u glavi. Za tih šest dana izgubio sam 14 kila. Ipak, imao sam sreću da sam treće jutro došao na slobodnu teritoriju. Po papirima je to zapravo šesti dan, ali ja sam ga brojao kao treći. Meni, evo, ni danas nije jasno gdje su se izgubili ta tri dana i tri noći.”

Šerif je majku našao u Dubravama kraj Tuzle. Ispričala mu da je iz kamiona, kojim je s ostalim ženama iz Potočara prevezena do Kladnja, na lokaciji između Kravica i Konjević‑Polja vidjela veliku grupu zarobljenih, a među njima i sina Ejuba.

“Kaže da je držao dignute, ukrštene ruke s tri prsta. Nakon što je to vidjela, skočila je s kamiona, počela vrištati i tu je vjerovatno pala u nesvijest. Doživjela je nervni slom. Pokušao sam je smiriti, govorio sam joj da svaki dan dolaze nove grupe. Međutim, brat nije dolazio. Čekali smo, ali uzalud”, kaže Šerif i dodaje da su posmrtni ostaci njegovog brata pronađeni na Crnom Vrhu. Ejub Begić ukopan je 2009. godine, s najstarijim amidžom Hajrom i njegovim sinom Sabahudinom.

Šerif još traga za posmrtnim ostacima svoje nane, koja je s djedom ubijena “na kućnom pragu”. Ostali su članovi Šerifove porodice pobijeni u julu 1995. godine, ukopani. Kaže nam da je do 2002. godine bio vojnik, ali da je zbog ljubavi prema rodnom gradu odlučio napustiti taj posao. Sa suprugom i dvije kćerkice vratio se u Srebrenicu, u kojom mu se kasnije rodio sin. Nazvao ga je po bratu Ejubu.

Prve godine povratka bile su teške. Šerif podsjeća da posla nije bilo, a međunacionalni odnosi bili su jedva izdrživi: “Bilo je uvreda i prema mojoj djeci, ali one nikad nikog nisu uvrijedile. Ja svoju djecu, u svojoj vjeri, ne učim nacionalizmu.”

Ni danas nije dobro, ali je situacija bolja, kaže Šerif, i dodaje da su poslovni susreti između Srba i Bošnjaka sve češći i da je komunikacija normalnija. “Volio bih da moja djeca mogu ostati ovdje, ali ne da žive ovakvim životom. Jer, kad imaš i med i mlijeko, ne može biti dobro ako ima netrpeljivosti”, objašnjava nam.

Od 2003. godine radi na održavanju mezarja i kao noćni čuvar u Memorijalnom centru u Potočarima: “Ispočetka, nakon što mi je porodica ukopana, malo me bilo strah. Sve sam se bojao da nisam nešto kod njih zgriješio pa svašta nešta razmišljaš. A sad, vjerujte da bih mogao spavati pored kaburova, tu na mezarju. Toliko se valjda čovjek navikne.”

Šerif Begić redovno čisti mezarove i posebnu pažnju posvećuje onim koje više nema ko da posjeti. “Vidim da mnoge mezare nema nema ko posjetiti: pomrli i majke i očevi, sva braća pobijena. Mnogo je slučajeva da nema ko da ukopa nastradalog. Mislim da, koliko god imam grijeha na sebi, toliko imam i sevapa. Uvijek je bilo: ‘ako ne znaš ništa gdje bi mogao kakav hajr uraditi, otiđi očistiti mezarje’”, dodaje naš sagovornik.

Cvijećem za život

Nakon višegodišnjeg izbjeglištva, Fadila Efendić u rodnu Srebrenicu vratila se 2002. godine. Imala je jaku želju da bude u svojoj kući i u blizini mjesta na kojem su ukopani njen dvadesetogodišnji sin Fejzo i muž Hamed: “Gdje god da sam u svijetu, čini mi se da nisam kod svojih. Ostavila sam punu kuću, vratila se na zgarište. I sve se nadoknadi i popravi, ali živote ne možeš. Ovdje nisam posustajala pred problemima. Svaki otpor me je činio jačom.”

Fadila je u Potočarima otvorila cvjećaru i suvenirnicu i od toga živi. “Najprije sam odlučila da želim krenuti dalje, da se borim. Počela sam prodavati cvijeće koje me podsjeća na život. Ovu lokaciju odabrala sam jer sam blizu svojih. Kad gledam ove nišane, kao da s njima razgovaram. Tu su oni, tu sam ja… Prije sam ovdje dolazila svaki dan. Sad tu radim, a i blizu sam njih. Tako dobijam volju za životom”, priča Fadila.

Rad i volja za napretkom pomažu joj da se nosi s bolom za izgubljenim sinom i suprugom. Ne želi, kaže, da joj neko da vreću novca. Drago joj da može raditi i sebi zaraditi: “Vrlo brzo nakon što se rat završio, shvatila sam kako mi je nezamislivo da moja kćerka i ja o nekome ovisimo. Kćer se školovala, ima posao i osnovala je svoju porodicu. Žena može puno kad hoće. Nikad nisam razmišljala da nešto ne mogu samo zato što sam žena. I uvijek sam razmišljala pozitivno i nisam se obazirala na ono što je loše jer vjerujem da je to loše sada iza nas.”

Fadila Efendić i Šerif Begić duže od decenije žive i rade u Srebrenici. Kažu da nije lahko te da ovom gradu danas nedostaju ljudi koji će zajedno stvarati bolji život.

Uprkos pretrpljenom gubitku i tragediji, naglašavaju kako im je pronalazak i ukop posmrtnih ostataka ubijenih članova njihovih porodica dao određeni smiraj, ali i da još boli činjenica da su svi oni u dolini bijelih nišana ubijeni nedužni. Boli i to što ni 21 godinu nakon genocida svi pobijeni Srebreničani nisu pronađeni.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!