Neshvatljivo da se fašistima proglašavaju oni koji obnavljaju partizanska groblja

Prvi i drugi slave zločince i onog i ovog rata, fašiste onog i ovog doba, međusobno se prozivajući za kolaboraciju i zločine. Treći, koje se iz tzv. građanskog bloka stranaka prozivaju za fašizam, obnavljaju partizanska groblja u Mostaru i čiste spomen-obilježja antifašizma u Sarajevu, jer ne zaboravimo da je JU Muzej “Alija Izetbegović” uz pomoć aktivista iz mladeži SDA i političkih predstavnika ustanova iz kantona pod kontrolom SDA pred 6. april očistila zapuštene Vrace. Rade ono što, recimo, ljevici i građanskim strankama nije palo napamet

Prizor prvi. Ravna Gora, Srbija. Pripadnici vojske Republike Srbije polažu vijenac pred spomenik srpskom šovinisti, ratnom zločincu i kolaboracionistu Draži Mihailoviću i strijeljanim četnicima. Ministarstvo odbrane te zemlje prvo tvrdi kako je riječ o fotomontaži, da bi se poslije predomislilo i izjavilo kako je to učinjeno “samoinicijativno”, a ne u okviru programa Odbora Vlade za obilježavanje tzv. srpskih oslobodilačkih ratova.

Ova informacija, osim zgražanja civiliziranih građana Srbije i susjednih zemalja koje su osjetile sve čari “oslobađanja” koje je provodio Mihajlović sa svojim ubicama, oslobađanje teritorije, gradova i sela od živih ljudi, izaziva i dva pitanja. Prvo, ako je i “na svoju ruku”, kakva je to vojska koja ne sluša naređenja i radi mimo programa Vlade, i drugo, kakvo je to ministarstvo zaduženo za vojsku u miru koje nema kontrolu nad ponašanjem svakog segmenta te vojske? Moglo bi se postaviti i treće pitanje: Kakva je to Srbija kao moderna država u kojoj ne postoji, a iz ovoga je očito da ne postoji, civilna kontrola nad oružanim snagama, pa vojska može slaviti ratnog zločinca? Na čelu Ministarstva odbrane nalazi se izvjesni Aleksandar Vulin, koji se našao pozvanim da, nakon tog “incidenta”, zapravo teške provokacije, proziva Hrvatsku za događaj koji je potom uslijedio.

Prizor drugi. Loibacher Feld, Austrija. Pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora održava se skup sjećanja na žrtve partizanskih zločina nad pripadnicima vojske NDH i ostalih kvislinških jedinica i civila koji su počinjeni nakon predaje britanskim snagama kod mjesta Bleiburg. Sjećanje se odnosi samo na Hrvate, civile i pripadnike od 1944. godine jedinstvene vojske, nastale spajanjem Ustaške vojnice i Domobranske vojske.

Nakon mnogo buke u austrijskim i njemačkim medijima oko nacističkih i kolaboracionističkih simbola, pa i poziva na zabranu skupa koji je znatno više od vjerske ceremonije, organizatori pod paskom države potrudili su se ne dozvoliti pristup učesnicima s takvim, što će reći ustaškim znakovljem, zabraniti točenje alkohola i zadovoljiti oštriju interpretaciju austrijskih zakona koji brane nacističke sentimente. Osim predsjednika i delegacije Sabora RH, nazočni su i “uglednici” iz tzv. Hrvatskog narodnog sabora, na čelu s “akademikom” Čovićem. Sedmicu prije toga, niti Hrvatski sabor niti Vlada nisu se udostojali biti pokroviteljima skupa za obilježavanje Dana pobjede, odnosno njemačke kapitulacije i poraza nacizma, osim manifestacija kojima se na Dan pobjede obilježava i Dan Evrope.

Aleksandar Vulin, u potpunom zaboravu incidenta s vojskom koju navodno kontrolira, komentirajući komemoraciju u Bleiburgu, ocijenio je kako, “između jasenovačkih žrtava i bleiburških dželata, izabrali su da poštovanje iskažu dželatima. Bleiburg je slika Evrope kakvu Hrvatska želi”. Ne zove li se to licemjerjem, u najmanju ruku?

Prizor treći. Mostar, Bosna i Hercegovina. Inicijativom SDA obnovljeno je u potpunosti partizansko groblje, uništeno bombardiranjima HVO, miniranjem, te poslije rata dugo zapušteno. Do sada je ostalo nepoznato da je ijedna bošnjačka organizacija, o državi da se ne govori, održala ijednu komemorativnu svečanost ili aktivnost kojom bi obilježavala nacističke kolaboracioniste.

Tri ilustracije, odnosno tri stanja duha u trima državama i unutar triju naroda. Vjerovatno bi svaki komentar ili osvrt u normalnim uvjetima bio suvišan. No, ne živimo u normalnim uvjetima, već u haosu lažnih vijesti i false flag operacija, izokretanja istine te miješanja uzroka i posljedica, kao i izjednačavanja krivice. U vremenu kada se žrtva optužuje za zločine, kada se zločinci slave. U vremenu kada se negiraju identiteti, poigrava s temeljima opredjeljenja, sve bez ikakve odgovornosti i sankcija.

Prvi i drugi slave zločince i onog i ovog rata, fašiste onog i ovog doba, međusobno se prozivajući za kolaboraciju i zločine. Treći, koje se iz tzv. građanskog bloka stranaka prozivaju za fašizam, obnavljaju partizanska groblja u Mostaru i čiste spomen-obilježja antifašizma u Sarajevu, jer ne zaboravimo da je JU Muzej “Alija Izetbegović” uz pomoć aktivista iz mladeži SDA i političkih predstavnika ustanova iz kantona pod kontrolom SDA pred 6. april očistila zapuštene Vrace. Rade ono što, recimo, ljevici i građanskim strankama nije palo napamet i kad su bili na vlasti.

Pri tomu se ne smije zaboraviti da partizani, preuzimanjem vlast, nisu priznali samobitnost Bošnjaka. Trebalo im je 20 godina da iznjedre “kompromisni” naziv Muslimani. No, svjesni su oni itekako da su i SDA i najveća većina Bošnjaka u potpunosti prihvatili vrijednosti ZAVNOBiH-a i antifašističke borbe u Evropi i ugradila ih u modernu, demokratsku Bosnu. Takvu Bosnu agresijom nisu rušili niti Bošnjaci, niti SDA, već oni koji danas polažu vijence Draži Mihailoviću, koji su podržavali Karadžićevu politiku genocida i oni koji odbijaju priznati pravomoćne presude za ratne zločine u UZP-u hercegovačkoj šestorci te komemorativno obilježavaju ne stratišta partizanskih zločina tokom marševa poraženih vojski i civila već čin predaje kvislinga saveznicima i Jugoslavenskoj armiji.

Kako je onda moguće sve njih stavljati u istu ravan, što čine ljevica i tzv. građanske stranke u Federaciji BiH, kako se može tražiti ponižavanje Bakira Izetbegovića da s Čovićem blajburškim posjeti Ahmiće i Trusinu, kada on nije slavio zločince iz Trusine niti je napadao presude za njihov zločin, dok se zna kako se ponašao Čović, naslikavajući se s Kordićem, što su, uzgred, radili državni i stranački prvaci RH (Kitarović, Karamarko, Jandroković…)?

Kako se može izjednačavati one koji obnavljaju partizanska groblja, iako ne zaboravljajući i partizanske zločine, s onima koji se poklanjaju Mihailoviću i njegovim četnicima i tvrde kako, unatoč presudama Haškog tribunala, Karadžić i Mladić nisu zločinci već srpski heroji?

Naravno, iz ideološki ograničene, dvodimenzionalne slike stvarnosti velikog dijela SDP-a i “građanskih stranaka”, podjele na nepomirljive polove, na suprotstavljene tabore, tako je nešto moguće i logično. Ako je politička pozornica podijeljena na “nas” i “njih”, onda je logično da smo “mi” u pravu. Sav ideološki teret koji “mi” nosimo je ispravan, častan, dok je “njihov” kompromitiran i neispravan. Tako pozicionirane protivnike onda se lahko označava kao neprijatelje, opasne po Bosnu i njezinu ideju suživota, proglašava ih se nacionalističkim, protudemokratskim, pa čak i fašističkim. Dakle, one koji obnavljaju partizanska groblja i pozivaju se na antifašističke tekovine, ugrađene u temelje države.

Prethodni članak

Sve će biti dobro

Sljedeći članak

SEVDALINKA

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!