Nerzuk bi da ljevica potpuno okrene ćurak

Kako na terenu izgleda ovaj pokušaj rehabilitacije maliciozne zablude nekadašnjih “bosanskih” komunista iz SKJ (a koja je Bošnjake već jednom dovela na rub provalije i korak od biološkog istrebljenja), da se političkom neutralizacijom i kulturološkom diskriminacijom Bošnjaka može odobrovoljiti, a zatim nekako kooptirati srpska i hrvatska politika, ponajbolje se vidi iz današnjeg djelovanja Naše stranke, ali i dijela SDP-a.

Svojevrsna ideološka podjela nastala na onome što se kod nas samonaziva ljevicom dodatno je pojačana tokom predizborne kampanje. No, istinski razlozi te podjele postaju jasniji tek ako pogledamo pokušaje sklapanja postizbornih koalicija i argumentaciju kojom se nastoji opravdati trenutno najupečatljiviji fenomen političke trampe koju gledamo – pokušaj da se potpuno marginalizira SDA. I dok su koalicije koje se žele napraviti čisto matematičke, pokušaj poništavanja izborne volje većine bošnjačkog glasačkog tijela sasvim je ideološki i, moglo bi se reći, programski.

Riječ je o ideji jednog radikalnijeg krila samoproglašene ljevice čije se zablude, želje i maliciozne namjere najbolje razotkrivaju u stavovima i izjavama Nerzuka Ćurka.

Već neko vrijeme, još od tzv. Jahorinske deklaracije iz 2016. godine, Ćurak zagovara novi politički kurs tzv. ljevice ili građanskog bloka, kako se već vole samopozicionirati, ovisno od političkog trenutka, a čija će glavna odlika biti “distanciranje od patriotskih narativa”, pogotovo onih vezanih za odbranu od agresije na RBiH.

U suštini, Ćurak predlaže i formalni razlaz ljevice s vrijednostima koje on smatra “desničarskim”, koje se u lokalnom političkom i medijskom vokabularu nazivaju “probosanskim”, te povratak na originalne “fabričke” postavke. Te su postavke u slučaju ovdašnje ljevice rigidno neojugoslavenske, barem u vezi s pitanjima o važnosti nacije, o vjerskim slobodama, o uređenja društva i države ili o ljudskim pravima.

No, Ćurku je takvo anahrono vraćanje točka ljekovito jer smatra da je ljevica kontaminirana vrijednostima koje joj nisu imanentne. Budući da u realnosti bilo kakva vrsta građanskog ili ljevičarskog političkog organiziranja postoji isključivo na prostorima Bosne i Hercegovine većinski naseljenim Bošnjacima, Ćurak prije svega zagovara čišćenje ljevice od probošnjačkih narativa, tačnije “debošnjakizaciju” lijeve politike kroz njeno razvođenje od vrijednosti koje su zajednička tekovina nastala tokom odbrane države od velikosrpske i velikohrvatske agresije.

Najbolji način za dekontaminaciju ljevice od “ratnih” i “patriotskih” narativa Ćurak vidi u tome da ih se stalno propituje, dovodi u pitanje, relativizira ili marginalizira. Upravo je to i sam pokušao uraditi kada je problematizirao spomeničku kulturu vezanu za period agresije na RBiH označavajući je “militarizovanom”, te predlažući da se dižu spomenici koji će biti u funkciji “afirmacije mirnog i tolerantnog društva” i kojima će cilj biti “pomirenje”, bolje rečeno, koji neće podsjećati na neugodne istine o tome da je jedna strana bila agresor, a druga branitelj, da su jedni bili zločinci, a drugi žrtve.

Potpuno istu funkciju ima i Ćurkov tekst Alija i njegovo naslijeđe, objavljen na portalu Tačno.net, u kojem se autor pokušava obračunati s onim što percipira kao “Alijino naslijeđe”, misleći prije svega na to kako se Aliju Izetbegovića doživljava u bošnjačkoj javnosti.

Ćurak negoduje zbog fenomena da Izetbegovića najveći broj kritičara, čak i onih najostrašćenijih ljevičara koji mu odriču bilo kakvu političku sposobnost i umješnost, ipak, ako ništa, smatra “dobrim čovjekom”. On smatra da su to greške i slabosti jer onemogućavaju da se Izetbegovićevo “naslijeđe” označi kao krajnje retrogradna, mračna i negativna pojava. Za perimističnog Ćurka današnja navodno katastrofalna situacija ustvari je “Alijina pobjeda”.

U suštini, on želi da se preko Izetbegovićevog lika i djela napadne na sve ono što se podrazumijeva kao njegovo naslijeđe, tj. da se načini potpuno “prevrednovanje političkog i kulturnog naslijeđa”, misleći time na poslijeratno bošnjačko nacionalno buđenje i druge vrijednosti nastale kao tekovine odbrane vlastite države i naroda od velikosrpske i velikohrvatske agresije.

Ćurak bi takve vrijednosti da navodno izlaže “kritičkom mišljenju” i da ih “dovodi u pitanje” (a šta je drugo poslijeratna historija “nezavisnog” novinarstva u BiH nego neprekidna i odlično sponzorirana kampanja devalorizacije “Alijinog nasljeđa”, u kojoj je dugo i sam Ćurak učestvovao), a što je samo politički korektan novogovor i akademski žargon za kulturkampf koji bi on volio da “nova ljevica” povede protiv bošnjačke nacionalne i kulturne renesanse. Ćurak je baštinik one opasne i tipično jugokomunističke zablude da borba protiv srpskog i hrvatskog nacionalizma i separatizma može započeti tek kada se uništi prvi i glavni neprijatelj bratstvojedinstvujuće utopije – bošnjački nacionalizam, a pod kojim se nerijetko podrazumijeva ne samo bilo kakvo političko organiziranje i udruživanje Bošnjaka na nacionalnoj osnovi nego i samo postojanje bošnjačke kulturne posebnosti.

Probuđena bošnjačka samosvijest i politički suverenitet za takve je najteži grijeh i ono što se vidi kao najgora posljedica rata u Bosni i Hercegovini, jer time Bošnjaci odbacuju svoju predviđenu i predodređenu ulogu žive mase ispražnjene od bilo kakvog vlastitog nacionalnog, političkog i kulturnog sadržaja, mase koju je trebalo ispuniti, oblikovati i učiniti osnovom za stvaranje novog društva. Upravo je ponovno pokretanje tog prekinutog procesa ono što Ćurak u suštini predlaže kada cvrkuće o stvaranju “bezesencijalnog zajedništva bez odsustva fiksiranih identiteta”.

Kako ove ideje izgledaju u praksi, vidi se i iz Ćurkovih smjernica strankama “ljevice” kojima poručuje da nipošto ne idu u koaliciju sa SDA. Simptomatično je da Ćurak otvoreno zagovara političku marginalizaciju najveće bošnjačke stranke, navodno kao način da se neutralizira šovinizam srpske i hrvatske politike, koje sve što dolazi iz Sarajeva percipiraju kao muslimansko.

Interesantno je da Ćurak ne vidi ništa kontradiktorno ili pogrešno u pozivima da se protiv velikosrpskog i velikohrvatskog šovinizma bori političkom diskriminacijom Bošnjaka. Štaviše, Ćurak preporučuje takvu političku diskriminaciju kako bi se razbili i neutralizirali identitetski stereotipi i srpsko-hrvatske predrasude da neko iz Sarajeva mora biti “politički musliman”! Nevjerovatno, no politička subverzivnost, servilnost i povlađivanje srpskohrvatskom šovinizmu nije ništa novo za dio ljevice kojoj pripada Ćurak, a koja paratizira isključivo na prostoru koji većinski nastanjuju Bošnjaci.

Zanimljivo da je, možda ponajviše uslijed svojevrsnog liderskog vakuuma na ljevici, ovaj radikalniji dio ljevičarske “građanštine” opet promolio svoje regenerirane crvene pipke. Nedostatak zdravog razuma, osjećaja za historijski trenutak i zablude o vlastitoj političkoj težini ova ideološka grupica crvenih kauboja i klovnova nadoknađuje pozivima za političku radikalizaciju naspram bošnjačkog političkog faktora ili, kako Nerzuk ćurliče, “reduciranjem utjecaja SDA i kvazigrađanskih satelita”.

Kako na terenu izgleda ovaj pokušaj rehabilitacije maliciozne zablude nekadašnjih “bosanskih” komunista iz SKJ (a koja je Bošnjake već jednom dovela na rub provalije i korak od biološkog istrebljenja), da se političkom neutralizacijom i kulturološkom diskriminacijom Bošnjaka može odobrovoljiti, a zatim nekako kooptirati srpska i hrvatska politika, ponajbolje se vidi iz današnjeg djelovanja Naše stranke, ali i dijela SDP-a.

Istovremena krajnja servilnost spram srpske ili hrvatske politike (Nikšićev rukoljub Dodiku ili Falatareve sjedeljke u Mostaru s bivšim isljednikom iz logora za Bošnjake), dok se ostrašćeno pokušava marginalizirati najveća bošnjačka stranka (pritom pobjednica izbora), nije ništa drugo nego provođenje u djelo Ćurkovih maštarija.

No, u svakom zlu ima nečeg dobrog, pa je tako gotovo sigurno da je ovakva radikalizacija, ovakva agresivna subverzivnost i ovakav otvoreno neprincipijelan juriš na bošnjačke i samo bošnjačke nacionalne interese, prava i slobode od pojedinih “ljevičarskih” grupa i stranaka zapravo potvrda njihovog “labuđeg pjeva”, jer oni nemaju ni snage ni kapaciteta za ostvarivanje svojih želja. I njih i njihove ideologe u budućnosti čeka daljnja marginalizacija i, u konačnosti, historijsko smetljište.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!