(Ne)realne šanse za trajni mir u Siriji

“Sve strane morat će činiti ustupke i praviti kompromise”, Putinova je rečenica sa zajedničke konferencije za štampu. Rečenica koja ukazuje na to da, unatoč svom optimizmu, ne treba očekivati da sve ide kao po loju. Nepotrebno je posebno naglašavati da interesi Rusije, Irana i Turske, da ne govorimo o ostalim igračima, nisu preklopljeni u cijelosti

Novi krug ženevskog diplomatskog hrvanja o okončanju građanskog (i proxy) rata u Siriji, pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, već će biti u toku kada se ovaj broj Stava pojavi u prodaji. Drugim riječima, već će se moći naslutiti da li je i koliko je opravdan optimizam emitiran u ovom dijelu svijeta poslije trilateralnog sastanka predsjednika Rusije, Irana i Turske u Sočiju prošle nedjelje.

Sastanak Putina, Rouhanija i Erdoğana u Sočiju u suštini jeste otvaranje (još jedne) diplomatske platforme na kojoj se pokušava pronaći političko rješenje sirijskog krvoprolića, koje je duboko zašlo u sedmu godinu. Ta platforma gradi se i kompatibilna je s pregovorima koji se vode u Astani (Kazahstan), nastalim kao paralelna diplomatija kada se jasno pokazalo da ženevski pregovori nemaju skoro nikakvog utjecaja na dešavanja na terenu, a još manje na neki politički pomak.

CIVILI SU VEĆ PLATILI PREVISOKU CIJENU

Nesporna činjenica jeste da su mirovni pregovori u Astani za manje od godinu od uspostavljanja (decembar 2016. godine) i za sedam sesija ostvarili više nego godine bečkih, lozanskih i ženevskih (UN) vunovlačarenja. Naravno, to je bilo daleko od idealnog i sirijska (oružana) opozicija i civili na teritorijama pod njenom kontrolom platili su visoku cijenu. Zapravo, još je plaćaju – dok ovo pišem, nedjelja 26. novembar 2017. godine, stižu vijesti o ubijenim civilima u bombardiranju i granatiranju istočne Ghoute, predgrađa Damaska, ali je fakat da su formirane tzv. zone deeskalacije i da se u oko 2.500 naselja diljem Sirije obustava vatre i/ili primirje uglavnom nekako održava.

S ISIL-om u bijegu, marginaliziranom Al-Nusrom (mada će konačni obračun s njom u Idlibu tek uslijediti) i (doduše upitnom) obustavom vatre, ruski predsjednik Vladimir Putin procijenio je da je došlo vrijeme za novu fazu stabiliziranja Sirije, a “da se velike vojne operacije protiv terorističkih bandi u Siriji privode kraju”. Gradeći novu fazu na temeljima Astane, kao jedinog procesa koji je uspješno priveo za pregovarački sto predstavnike sirijskog režima i (dijelove) opozicije, on je pozvao predsjednika Irana Hassana Rouhanija i predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana na samit u Sočiju (23. novembar), s kojeg je obnarodovana nova inicijativa o Sirijskom narodnom kongresu. Kongres je zamišljen da okupi delegacije iz različitih partija, unutrašnje i vanjske opozicije, predstavnike etničkih i konfesionalnih grupa, kako bi počeo dijalog sa sirijskim vlastima (još uvijek legalnim, no, koliko legitimnim?) o budućem uređenju Sirije. Kongres je planiran za početak decembra.

“Realne šanse za trajni mir” (Putin), “korak na novom Bliskom istoku (Ali Larijani, predsjednik iranskog parlamenta), “nova Sirija će se uzdići iz Sočija” (Erdoğan) – neke su od optimističkih izjava koje su činile udarne naslove novina u tri zemlje.

“Sve strane morat će činiti ustupke i praviti kompromise”, Putinova je rečenica sa zajedničke konferencije za štampu. Rečenica koja ukazuje na to da, unatoč svom optimizmu, ne treba očekivati da sve ide kao po loju. Nepotrebno je posebno naglašavati da interesi ovih triju zemalja, da ne govorimo o ostalim igračima, nisu preklopljeni u cijelosti. Erdoğan je naglasio da je za Tursku pozivanje sirijskog ogranka PKK-a, tzv. Partije demokratske unije (PYD), crvena linija koju neće prekoračiti. S druge strane, Moskva ne smatra ni PKK, a kamoli PYD, terorističkom organizacijom i želi njeno prisustvo u Sočiju. To je samo jedna od prepreka koju nekako treba preskočiti.

Washington, koji se (samo)izolirao od mirovnog procesa u Astani – rezultat nekoherentne Obamine i, kako se čini, nedostatak bilo kakve Trumpove politike za Siriju (ili nedostatka kontrole Pentagona) – pa samim tim i od Sočija, također će biti prepreka. S jedne strane, iz Washingtona dolaze zahtjevi da sve strane trupe napuste Siriju (posebno iranske), a s druge sekretar odbrane James Mattis insistira da će američke snage (kojih je četiri hiljade, kako je nedavno izlanuo general-major James B. Jarrard, zapovjednik specijalnih snaga u Siriji) ostati u Siriji da spriječe novu inkarnaciju ISIL-a. To je svakako crvena linija za Damask. Tim više što se, gle koincidencije, pod kontrolom tzv. Sirijskih demokratskih snaga (SDF), čitaj “ušminkanog” PKK-a, koje podržavaju SAD, nalaze glavna izvorišta sirijske nafte i gasa.

REZOLUCIJA 2254 POLAZNA OSNOVA ZA MIROVNI SPORAZUM

Od opozicije najvjerovatniji najtvrđi orah glede kompromisa bit će Visoki pregovarački komitet (HNC), koji je sastančio u Riyadhu, paralelno sa samitom u Sočiju, pripremajući se za nastup u Ženevi. Zafarbani u ćošak mantrom “Assad mora otići” (prije tranzicionog perioda), što je razumljiv (moralni) stav, ali nema veze s real politikom i odnosom snaga na terenu. Činjenica da su pod dirigentskom palicom Saudijaca, odnosno prijestolonasljednika Mohammada bin Salmana, zauzetog gubljenjem zvjerski okrutnog rata u Jemenu zakuhavanjem haosa u Libanu u cilju novog proxy rata s Iranom, čini ih potpuno nepredvidljivima.

Pri svemu tome postoji opći konsenzus da se sirijski mirovni proces mora bazirati na rezoluciji Savjeta sigurnosti UN-a 2254 iz decembra 2015. godine. To je rezolucija u kojoj se sve strane u političkom procesu pozivaju na poštovanje jedinstva Sirije, sirijske nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i nesektaškog karaktera. Također, rezolucija podržava pisanje novog ustava (na spomenutim principima) i održavanje slobodnih i fer izbora pod supervizijom Ujedinjenih nacija, po najvišim standardima transparentnosti i odgovornosti, na kojima bi pravo učešća imali svi Sirijci, uključujući one u dijaspori.

“Ovog jutra ću razgovarati s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom o donošenju mira u haos koji sam naslijedio na Bliskom istoku. Sredit ću to, ali kolika je to greška u životima i dolarima (6.000 milijardi) da se uopće bude tamo”, glasi twitt kojim je američki predsjednik Donald Trump najavio telefonski razgovor dva dana nakon Sočija.

Osim žalbe na prethodnika/e, čiju je politiku nastavio naoružavajući terorističku organizaciju, twitt je pomalo patetično guranje na vozačko sjedište s obzirom na to da je cilj bio da sazna šta je bilo u Sočiju. No, razgovor, odnosno saopćenja, kako usmena, tako pisana, izazvala su cunami optimizma u Turskoj. Naime, (usmeno) obećanje da će naoružavanje SDF-a prestati primljeno je kao znak da je Trump uvidio grešku. Izgleda da je u razgovoru i FETÖ uključen na spisak terorističkih organizacija protiv kojih se strateški partneri bore. Međutim, svega toga nema u američkom saopćenju povodom razgovora. Nema ni Sočija. Ima Ženeve, rezolucije 2254 (opće mjesto) i informacije “o još neodlučenom podešavanju vojne podrške našim partnerima, sada kada je bitka za Raqqu okončana i kada napredujemo ka stabilizacionoj fazi da osiguramo da se ISIL ne može vratiti”.

Možda bi Trump i pristao da prepusti volan mirovnog procesa Putinu, ali sasvim je sigurno da na tako nešto Pentagon, CIA, kongres i senat neće gledati blagonaklono. Baze koje američka vojska gradi na sjeveru Sirije, a koje su nekako volšebno nestale iz analiza, ne daju utisak da su SAD spremne napustiti Siriju ako i kada se politički uvjeti za trajni mir steknu.

Jedan od paradoksa vječito fluidnih odnosa u regiji jeste da se Bašar al-Assad također protivi učešću PYD-a u mirovnom procesu, a odluke iz Sočija podržava. To stavlja Tursku i sirijski režim o tom pitanju na istu stranu. Upitan da li može doći do saradnje protiv PYD-a i partijske milicije YPG-a, Erdoğan je odgovorio da se u politici ne zatvara vrata svim opcijama, ali da ne postoji ni indirektni dijalog između Ankare i Damaska.

Približavanje nove runde u Ženevi i Soči usijali su telefone u svjetskim prijestolnicama. Utisak je kao nikad prije. Nesporno je da se jedan od nezaobilaznih telefona za mirovni proces nalazi u predsjedničkoj rezidenciji u Ankari.

P. S. ISIL / ISIS / DAESH jeste u bijegu u Iraku i Siriji, ali to ne znači da je mrtav. Nepočinstvo ubistva 305 ljudi (žena i djece) na džumi na Sinaju grozno svjedoči o tome. Krajnje je vrijeme da se izbaci svaka referenca na islam kada se govori o toj organizaciji bez obzira na to kako oni sebe samonazivaju. Neću uopće o mlakoj reakciji Zapada i tome kako bi se nešto slično izvještavalo da se desilo na toj strani svijeta. Muka mi je.

PROČITAJTE I...

Američki javni tužilac, sada već smijenjeni Preet Bharara, u pola koraka (doduše, indirektno), može se povezati s FETÖ – radio je s demokratskim senatorom Chuckom Schumerom, čija advokatska kancelarija navodno inkasira oko 2,5 miliona dolara godišnje od gülenista za borbu protiv isporuke Gülena Republici Turskoj. No, sudija Richard Berman, koji predsjedava porotničkim sudom u procesu protiv Atille i ostalih, još se lakše povezuje s FETÖ

Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!