Neprekidna ženska borba

Za razliku od bivših socijalističkih država, u kojima je Međunarodni dan žena bio visoko poštovan, u tzv. građanskim demokratijama taj praznik bio je zanemaren. S ponovnim rađanjem feminizma, ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, oživjela su sjećanja na nastanak ovog praznika, pa su ga 1978. godine priznale i Ujedinjene nacije

Zvanično, sve je počelo 8. marta 1857. godine, kada su radnice i ratne udovice zaposlene u tekstilnoj industriji marširale ulicama New Yorka tražeći bolje uvjete rada i jednaka prava za žene. Kad su stigle u bogati dio grada, policija ih je rastjerala i mnoge uhapsila. Iduće godine, istog datuma, radnice iz tekstilne industrije demonstrirale su u donjem istočnom dijelu New Yorka. Tražile su pravo glasa za žene, ukidanje radionica u kojima su bile bijedno plaćene te zabranu zapošljavanja djece. Ponovo je izbio sukob s policijom. Najpoznatije osmomartovske demonstracije dogodile su se 1908. godine, kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Na Drugoj međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu 1910. godine Clara Zetkin, predsjednica Ženskog pokreta Njemačke socijalističke demokratske partije, predložila je da se 8. mart obilježava kao međunarodni dan žena u čast borbe radnica u New Yorku. Iduće je godine ovaj dan obilježilo više od milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.

Clara Zetkin i njena partija borile su se za pravo glasa za žene i jednak pristup radu i obrazovanju. Iako je policija redovno rastjerivala demonstracije njemačkih socijalistkinja na Međunarodni dan žena, proslava tog praznika proširila se svijetom. Za razliku od bivših socijalističkih država, u kojima je Međunarodni dan žena bio visoko poštovan, u tzv. građanskim demokratijama taj praznik bio je zanemaren, između ostalog i zato što ga je ljevica prisvojila. S ponovnim rađanjem feminizma, ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, oživjela su sjećanja na nastanak ovog praznika, pa su ga 1978. godine priznale i Ujedinjene nacije.

Muška superiornost kao izmišljotina

Poslije pada komunizma promijenio se odnos prema Danu žena. Stigli su nam novi praznici za koje prije nismo znali (npr. Majčin dan ili Valentinovo).

Priča o ženskoj borbi za prava počela je mnogo prije demonstracija u New Yorku. Treba podsjetiti na Olympe de Gouges (pravo ime Marie Gouges), koja je na početku Francuske revolucije, kao odgovor na Deklaraciju o pravima muškarca napisala Deklaraciju o pravima žena (1791. godine), tražeći za žene ista prava kao i za muškarce i mušku tobožnju superiornost proglasila izmišljotinom. Zahtijevala je da žene dobiju puna politička prava, uključujući pravo kandidature za parlament i druge javne funkcije. Tvrdila je da zbog manjka obrazovanja žene dobijaju manje plaćene poslove, što ih je prisiljavalo da se udaju ili tjeralo u prostituciju. Vjerovala je da je brak kao institucija doživjela neuspjeh i da ju treba zamijeniti nekim poštenijim dogovorom. Kad su Jakobinci došli na vlast, ona je osuđena na giljotinu jer se suprotstavila Robespierreu. On nije dao ženama pravo glasa, zabranio je ženske političke krugove. Međutim, sa smrću Olympe de Gouges nisu umrle njene ideje. Deklaracija o pravima žena i danas je važan dokument koji se završava riječima: “Ženo, probudi se; u cijelom se svemiru čuje zvono razuma, utvrdi svoja prava. Moćno carstvo prirode nije više opkoljeno predrasudama, fanatizmom, praznovjerjem i lažima. Plamen istine je raspršio sve oblake gluposti i nasilnog prisvajanja. Muškarac rob umnožio je svoje snage, imao je potrebu da pribjegne tvojima da bi razbio okove. Postavši slobodan, postao je nepravedan prema svojoj družici. O, žene!”

Samo godinu nakon što je u Francuskoj objavljena Deklaracija o pravima žena, Mary Wollstonecraft u Engleskoj objavljuje knjigu Odbrana prava žene. U knjizi autorica raspravlja o suštini muškog autoriteta nad ženama, pokazuje kako su muškarci zloupotrebljavali ideje razuma i istine da bi opravdali svoju moć i osjećaj superiornosti nad ženama, čineći ih ovisnim o muškarcima. Pozivala je žene da oštre svoj um i jačaju tijelo, da postanu vladarice svoga života. Najveći dio knjige posvećen je uspostavljanju temeljnih načela na kojima se zasnivaju prava žene, kao i propitivanju utjecaja okoline na oblikovanje ženskog karaktera, a započinje odbacivanjem dogme da je Bog ženu načinio slabijom od muškarca. Knjiga Odbrana prava žene uzima se kao temeljni tekst feminizma.

A kako je sve to izgledalo u Bosni i Hercegovini, u kojoj je na težak položaj žena utjecala i činjenica da su mnoge bile nepismene? Bilo je rasprostranjeno shvatanje da je ženi nepotrebno školovanje, pogotovo na selu gdje su djevojčice od malih nogu naporno radile. Položaj nepismene žene postao je još teži kad se morala zapošljavati van kuće i svojom zaradom doprinositi izdržavanju familije. U kapitalizmu je žena sve više ulazila u privredu, jer zarada oca ili muža nije bila dovoljna za preživljavanje.

Od početka austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini korištena je i ženska radna snaga, naročito u tvornicama ćilima i duhana. Prema jednom podatku iz 1881. godine, u tvornicama duhana u Mostaru i Sarajevu od 281 uposlenog radnika bilo je 177 žena, a već 1904. godine od 2.549 radnika u tvornicama duhana i otkupnim stanicama radilo je 1.736 žena. Uvjeti u kojima su radili radnici u Bosni i Hercegovini bili su mnogo teži nego u drugim zemljama Monarhije. Naročito teški bili su uvjeti u kojima su žene radile, s nadnicama mnogo nižim od nadnica muških radnika. Prema podacima Vojislava Bogićevića (Građa o počecima radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini od 1878–1905, Državni arhiv NR BiH u Sarajevu, “Iskaz o stanju određenih nadnica…”) godine 1881. nadnice radnica u tvornicama duhana u Sarajevu i Mostaru iznosile su 30-50, a radnika između 50-150 novčića.

Žene su zbog štrajka morale u zatvor

Izrabljivanje ženske radne snage bilo je do te mjere bezdušno da je i Zemaljska vlada u Sarajevu, potvrđujući 1900. godine “Arbeiter Ordnung” izvjesnih preduzeća, zahtijevala da se u njih unesu ograničenja u korištenju ženske radne snage na poslovima koji ne odgovaraju njihovim fizičkim mogućnostima, u korištenju za noćni rad i da se oslobode porodilje do četiri nedjelje od porođaja.

Ovakvi životni i radni uvjeti radničke klase u BiH, a posebno žena, dovodili su isprva do sukoba s poslodavcima i do stalne borbe za skraćivanje radnog dana i za bolje nadnice. “23. augusta 1905. godine počeo je štrajk radnica Tvornice ćilima u Sarajevu, koji je trajao do 3. oktobra. U štrajku je učestvovalo 76 radnica, od kojih je samo 20 policija uspjela da prisilno vrati na posao, a 56 ih je do kraja izdržalo u štrajku. U ovom štrajku radnice su se izborile za povišenje plate od 20% za rad na akord, priznanje organiziranja i uspostavljanje tarife koja do tada nije postojala. Sve radnice koje nisu htjele da se vrate na posao bile su kažnjene sa po tri dana zatvora.” (Pregled rada Saveza tvorničko-nadničarskih i nekvalifikovanih radnika/ca za BiH od 1907–1912. godine i Izvještaj Saveza o radu za 1912. godinu podnesen VI glavnoj godišnjoj skupštini.)

Međunarodni dan žena u BiH proslavljen je prvi put 8. marta 1913. godine. Prema pisanju Glasa slobode, 24. marta 1918. godine održana je u Sarajevu proslava Ženskog dana i Veliki sastanak žena, kojem je prisustvovalo oko 2.000 žena, od kojih 300-400 muslimanki. Na ovom sastanku govorilo je pet žena o “aprovizacionim pitanjima”, o položaju radnica Tvornice duhana u Sarajevu, žena čiji su muževi u vojsci itd. Predložena je rezolucija u kojoj se konstatira težak položaj žena i u kojoj se “izjavljuje radost što su široke mase žena počele voditi brigu o poboljšanju svoga stanja i što su počele stupati u socijalističke organizacije”. U rezoluciji se ističe da žene mogu ostvariti svoja prava samo u socijalnoj demokratiji.

Ženski dan u Sarajevu proslavljen je ponovo 6. aprila 1919. godine. Na skupštini je usvojena Rezolucija kojom je pozdravljen predstojeći Kongres ujedinjenja, a 13. aprila 1919. donesena je odluka o ujedinjenju u Ženski socijalistički pokret Jugoslavije. Iste godine, 21. aprila, u Beogradu je održana konferencija žena na kojoj je ujedinjen ženski socijalistički pokret.

Feministička organizacija u Sarajevu

U jesen 1919. godine osniva se u Sarajevu Društvo za prosvjećivanje žene i zaštitu njenih prava, s ciljem da se bavi obrazovanjem te građanskim i političkim pravima žena. Društvo je izdavalo i novine Ženski pokret. Kasnije se Društvo preimenovalo u Ženski pokret, a borilo se za pravo glasa, ekonomsku nezavisnost udate žene, jednakost u roditeljskim pravima žena i muškaraca, osiguranje izdržavanja majke i djeteta putem zakona, izmjene nasljednog prava u korist žene, zaštitu ženske radne snage, uvođenje ženskih inspektora rada, napredovanje u pozivima kojima se žene bave i slobodan pristup u politički život. Već je tridesetih godina 20. stoljeća ova organizacija bila poznata kao feministička organizacija koja je postigla pojedinačne uspjehe neposredne zaštite žena na temelju postojećih prava i zakona.

“Zbog sve većeg utjecaja komunista, jugoslavenska vlada donosi 29. decembra 1920. godine Obznanu, kojom se zabranjuje djelatnost KPJ i Ujedinjenih sindikata. Poslije toga se pogoršao položaj radničke klase. Ukinut je 8-časovni radni dan, snižene nadnice i okrnjene mnoge druge tekovine radničke klase. Istovremeno dolazi do velikih progona komunista i istaknutih radnika, tako da je u Jugoslaviji samo u 1921. godini bilo hapšeno oko 40.000 radnika od kojih je preko 1.000 izvedeno na sud. Ovakva situacija nepovoljno se odrazila na prilike u BiH, tako da je došlo do pasivizacije radničke klase i do prestanka gotovo svakog organizovanog rada Partije. To je dovelo do opadanja aktivnosti među ženama i do prelaska na ilegalne forme rada.” (Nevenka Bajić: Glasnik arhiva i arhivista Bosne i Hercegovine, godina II; knjiga II, Sarajevo, 1962.)

Većina je žena tada prešla u Društvo za prosvjećivanje žena. Alijansa ženskih društava u Kraljevini SHS osnovana je 1923. godine i borila se za politička prava žena, ali i za to da se rad domaćice prizna kao svaki drugi plaćeni rad te da se prizna jednakost u roditeljskim pravima. Grupa intelektualki osnovala je 1927. godine Žensku stranku i borila se za pravo glasa žena. Njihov rad prekinut je 1929. godine, kada se diktaturom u Jugoslaviji zabranjuje rad političkim strankama. Krajem 1927. godine osnovano je i Udruženje univerzitetski obrazovanih žena. Godine 1935. osnovana je Omladinska sekcija ženskog pokreta, koja okuplja mlade žene i studentice antifašistkinje. Sva ženska udruženja u svom programu imala su i organizaciju antimilitarističkih i antifašističkih demonstracija i zalagala su se za oslobađanje političkih zatvorenika.

Posljednjih dvadesetak godina bivšeg režima, žene u BiH imale su izjednačena prava s muškarcima. Bosna i Hercegovina potpisnica je brojnih konvencija o pravima žena.

I upravo činjenica da žene imaju svoj dan, dakle, jedan od 365 dana u godini, pokazuje da nisu ravnopravne. Bit će ravnopravne kad cijela godina bude njihova.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!