Nemamo samopoštovanja jer ne poznajemo svoj identitet

Naši su preci u 19. i 20. stoljeću mnogo više truda ulagali da svoju narodnost, vjeru i jezik artikuliraju i očuvaju. Sve smo manje obazrivi prema tim važnim okosnicama našeg identiteta. Prošlo je skoro četvrt stoljeća od opsade Sarajeva, a mi još nemamo romana koji obuhvata cjelinu tog iskustva. Političke prilike nisu dozvoljavale da naši preci afirmiraju svoj identitet. Mi to danas možemo, ali ne želimo

Bosanskohercegovački književnik Halid Kadrić rođen je 1936. godine u Maloj Bukovici kod Doboja. Uglavnom je pisao za djecu i omladinu i u tom dragocjenom, ali uglavnom zanemarenom žanru stekao je značajnu književnu reputaciju. Godine 1977. napisao je roman Drugi ljudi, ali je taj rukopis uništen u četničkom divljanju po Maloj Bukovici 1992. godine, kad je uništena i Kadrićeva bogata privatna biblioteka. Ipak, Kadrić je po sjećanju ponovo napisao taj roman 1994, a objavio ga 1999. godine.

Halid Kadrić autor je najobimnijeg romana u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Dugo svitanje, četverotomni roman na 2.700 stranica, pisan je u rasponu od 12 godina, a 3 godine bile su potrebne Kadriću da pripremi potrebne materijale i historijske izvore kako bi atmosferu 20. stoljeća i procese koji su oblikovali bošnjački identitet predstavio vjerodostojno. “Duh bošnjačke književnosti odavno je vapio za jednim ovakvim romanom, iako živimo vrijeme koje kao da je odlučilo da se takve knjige više ne pišu. Možda su u drugim književnostima takve knjige odavno napisane i možda malo kasnimo, ali Dugo svitanje je pred nama i u bošnjačkoj književnosti više ne zjapi praznina koja je nastala u kušnjama literarnih i vanliterarnih silnica”, zapisao je Nedžad Ibrišimović, koji je bio recenzent Kadrićevog romana, a prema kojem TVSA trenutno snima igranu seriju.

STAV: Napisali ste obimom najveći roman u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Zašto danas pisati roman na 2.700 stranica?

KADRIĆ: Kad sam počeo pisati knjigu, nisam mislio na obim. Bilo mi je važno, kao autoru, da popunim praznine koje su postojale u bošnjačkoj književnosti, koja je dugo bila zanemarena, odbačena i nepriznata. To je teklo sve do proteklih desetljeća, dok se nismo izborili za svoju samostalnost, ali i za nacionalnu samosvojnost. Nama nije bilo dozvoljeno da razmišljamo o svom kolektivnom identitetu. Mogu navesti i primjer koji me ponukao da požurim s pisanjem. U trenutku početka pisanja romana imao sam 65 godina. Drugi moment jeste onaj provocirajući. Po struci sam prosvjetni radnik, a posljednjih pet godina proveo sam na mjestu stručnog savjetnika za obrazovanje i kulturu Općine Novi grad. Imali smo prilika da organiziramo takmičenja iz raznih naučnih oblasti. Tokom jednog takmičenja iz historije uvidjeli smo da naši odlični učenici ne znaju skoro ništa o Bošnjacima, njihovom porijeklu i kulturi. Između ostalog, dobijali smo odgovore da su Bošnjaci izazvali agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Nebošnjačka djeca imaju više svijesti o svom identitetu dok su još u majčinoj utrobi nego naši odlični učenici.

STAV: Roman Dugo svitanje obrađuje turbulentno 20. stoljeće. Jesmo li svjesni koliko nas je ovo stoljeće odredilo?

KADRIĆ: Nismo! I danas nam manjka svijesti, a mi se i ne trudimo da to ispravimo. Prošlo je četvrt stoljeća od agresije na BiH. Naši su preci u 19. i 20. stoljeću mnogo više truda ulagali da svoju narodnost, vjeru i jezik artikuliraju i očuvaju. Sve smo manje obazrivi prema tim važnim okosnicama našeg identiteta. Prošlo je skoro četvrt stoljeća od opsade Sarajeva, a mi još nemamo romana koji obuhvata cjelinu tog iskustva. Političke prilike nisu dozvoljavale da naši preci afirmiraju svoj identitet. Mi to danas možemo, ali ne želimo. I to je veliki paradoks historije. Roman Dugo svitanje metafora je razvoja i geneze nacionalnog osvješćivanja Bošnjaka kroz 20. stoljeće, ali i pokušaj da se spozna čovjek kao nacionalno biće. To je literarno-dokumentarna hronika državne, nacionalne i porodične povijesti cijelog 20. stoljeća. Ja sam nosio traumatične uspomene iz svog djetinjstva, i mislim da je i to odredilo tematiku ovog romana.

Kad je učitelj od nas tražio da se nacionalno izjasnimo, ja sam rekao da sam musliman. Učitelj mi reče da je to nepriznato zakonski, te da mogu izabrati između svih drugih opcija, ali da se tako ne mogu izjasniti. Kad sam ga pitao kako da se izjasnim, on mi kaže da pitam roditelje. Ali, i roditelji mi rekoše da sam musliman i ja ponovo dolazim u školu s tim odgovorom, a učitelj mi ponovo reče da se tako ne mogu izjasniti, već kao Srbin, Hrvat, Nijemac, Jugoslaven, ili neopredijeljen. I učitelj me ponovo posla kući da upitam, a kući mi rekoše da smo mi muslimani i da ne možemo biti ništa drugo, a učitelj neka piše šta hoće. S tim odgovorom sam ponovo došao u školu, i ponovo bio vraćen kući. Izišao sam ispred škole, sjeo u kanal i plakao. To me sjećanje snažno odredilo. S vremenom sam primijetio i da dobar dio Bošnjaka djeci daje tuđa imena. Kad ih upitam zašto, kažu da ime nije važno. Pa čekajte, kako je moguće da to samo nama nije važno? Zašto drugi ne daju svojoj djeci tuđa imena?

STAV: U romanu insistirate na tome da za stanje Bošnjaka s početka 20. stoljeća nije odgovorna samo Austro-Ugarska, već, prije svega, sami Bošnjaci. Kolika je naša odgovornost?

KADRIĆ: Nisam historičar i ne mogu to procijeniti, ali znam da se identitet ne može oduzeti sve dok na to ne pristanete. U to je vrijeme riječ bila o drugoj vrsti problema, o nepostojanju institucionalnog okvira koji je baštinio forme našeg identiteta.

STAV: Dugo svitanje klasični je historijski roman. Zašto ste odabrali takav model pisanja?

KADRIĆ: Roman obuhvata i velike historijske ličnosti, i obične ljude, seljake i radnike. Bilo mi je važno predstaviti cjelinu naše historijske stvarnosti 20. stoljeća. U knjizi sam navodio i mnogo citata, pa roman ima i historiografsku vjerodostojnost. Ovo jeste klasični historijski roman, za razliku od niza historijskih romana koje su naši pisci pisali prije mene. Ali, drugi su historiju uzimali samo kao okvir. Imao sam osjećaj da smo mi, u bošnjačkoj književnosti, preskočili klasični period. Kao da smo se uklopili u modele zapadnoevropske književnosti, a nismo prošli sve njene razvojne faze. I to mnogo govori o traumatičnosti našeg iskustva.

STAV: Dugo svitanje počinje na sijelu u kući Safvet-bega Bašagića. Znamo da je kroz cijelo 20. stoljeće bilo pojedinaca svjesnih društvenih procesa. Zašto smo tako dugo čekali na institucionalni okvir svog djelovanja, koji se ogleda u državi i institucijama?

KADRIĆ: Morali smo čekati da porazimo fašizam i komunizam. Jedan od glavnih razloga raspada Jugoslavije jeste neraščišćeno nacionalno pitanje u zemlji. Jugoslavija je bila uglavnom agrarna zemlja. Seljaci su iznijeli i teret Drugog svjetskog rata. Čime im je Komunistička partija vratila? Oduzimanjem zemlje. Neki su pokušali da se pobune, što znamo iz slučaja Cazinske bune. Da je to bilo organiziranije, ponovo bi buknula revolucija.

STAV: Kako gledate na to da pojedini mediji i centri moći predstavljaju takav komunizam idealnim oblikom vladavine? Pravi li se razlika između komunističke ideje i historijskog iskustva komunističke vladavine?

KADRIĆ: Sama ideja komunizma je sjajna, ali su sami komunisti na djelu pokazali da joj nisu dorasli. Ako pogledate seljačke zadruge nastale po ugledu na ruske kolhoze i sovhoze, bit će vam jasno da su naši komunisti kopirali druge i da tu nije bilo autentičnih ideja. Naš zemljoradnik u komunizmu nije imao socijalno osiguranje, radni staž i penzije. Imao je obavezu da plaća porez. Naši su ljudi dobro izdržali to vrijeme. Postojao je svijetao period tada – onaj kad su se otvorile granice i kad su naši ljudi mogli otići raditi u zapadne zemlje. Ne zaboravimo da je komunistička politika identiteta Bošnjacima oduzela pravo da se nacionalno opredijele. Tu je i još jedna stvar koja mislim da će biti naša trajna nesreća. Riječ je o podozrenju i nepovjerenju koje smo tada stekli jedni prema drugima.

STAV: Naslov romana jeste Dugo svitanje. Je li nam svanulo?

KADRIĆ: Mislim da još treba čekati na to. Doduše, dugo je trajala i ta agonija koja nas je zadržavala u našem razvoju. Ali, ima tu i nekih momenata koji me raduju. Naprimjer, moj je djed proživio četiri rata, otac tri, ja dva, a moja djeca jedan. Jedino što je umirujuće jeste to što se smanjuje broj ratova s generacije na generaciju.

STAV: U kojoj su mjeri događaji iz devedesetih godina utjecali na to da se ipak nazrije neko svjetlo na horizontima svitanja?

KADRIĆ: S obzirom na devedesete, mi Bošnjaci napokon bismo morali biti zadovoljni. Ne samo da smo fizički preživjeli agresiju, koja je prijetila našim nestankom, nego smo povratili i svoje narodno ime, ali i državotvornost. Vara se onaj ko misli da smo mi nekad bolje živjeli. Ne samo da nismo bolje živjeli nego smo i strahovito ginuli za tuđe interese i pod tuđim zastavama. Naša trenutna državotvornost nije vratila ono što smo izgubili s dolaskom Osmanlija, ali je utrla dobar put ka napretku.

STAV: Nedžad Ibrišimović i Zilhad Ključanin bili su recenzenti Vašeg romana. Kakvu ste saradnju imali s njima? Kako je Ibrišimović vidio Vaš roman?

KADRIĆ: Imali smo divnu saradnju. Kad sam završio roman 1998. godine, pitao sam se šta ću sad s tim jer je ogromno djelo. Otišao sam u Društvo pisaca, čiji je tadašnji predsjednik bio rahmetli Nedžad Ibrišimović. Zamolio sam ga da pročita moj roman. Rekao sam mu da je roman obiman, ohrabrivši ga riječima da nije hića s čitanjem. Kad je vidio koliko je to stranica teksta, pitao me: “Šta bi ti sad, da ja čitam 1.700 stranica?” Rekao sam mu da tu nema 1.700, već 2.700 stranica, a on kaže: “Eto, vidi! Pa ti nisi normalan! Kome si to pisao? Ja nemam riječi!”

Kad sam ga upitao šta sad da radim s tim kad sam na romanu radio 12 godina, on se malo stiša i razmisli, pa reče: “Ja cijenim tvoj rad. Ozbiljan si pisac. Ostavi mi taj prvi tom da malo prelistam, da vidim o čemu se radi, pa ću ti dati potpis. Al’ čitanja nema, o tome nema govora. Pa ja ne čitam ni mnogo manje i kraće knjige”, reče Nedžad. Poslije tog razgovora vratio sam se kući razočaran. Cijelu noć nisam spavao. Ujutro rano zvoni telefon, kad ono Nedžad: “Halide, ponesi mi sve tomove. Hoću da to pročitam.” Ja opet one tomove u kesu, pa do Nedžada. Upitao sam ga zašto sad to hoće čitati, a on reče: “Kad sam pročitao prvu rečenicu, vidio sam da moram pročitati cijelu knjigu. Sve sam svoje poslove ostavio da to čitam, i nije mi žao.” On je bio oduševljen romanom. Naslov njegovog prikaza glasio je: “Najzad veliki roman bošnjačke književnosti.” Kada knjiga prođe kroz takav čitalački filter, onda je to nešto vrijedno.

STAV: Trenutno radite na sličnom romanu, ali je radnja smještena u 19. stoljeće.

KADRIĆ: Ibrišimovićeve riječi dale su mi povoda da se prihvatim rada na drugom romanu. Upravo sam završio taj roman o 19. stoljeću, Kobno raspuće. To je doba Gradaščevića i doba kada se artikulira ideja naše samosvojnosti. Ali, to nije počelo s Husein-kapetanom. Začetnik borbe za samostalnost Bosne je Osman-beg Gradaščević, otac potonja dva Gradaščevića. On je prvi došao na ideju da se naše kapetanije, njih 29, moraju ujedinjavati. Osman-kapetan prvo je ujedinio okolne kapetanije, pa je tek onda poslao sina Murata u Sarajevo, gdje je bio janjičarski odžak ili stožer, kako bi Murat uvezao Sarajevo i Osman-bega. Da Murat nije zadavljen, vjerovatno bi taj pokret za autonomiju Bosne krenuo i ranije. Ne umanjujući zasluge Husein‑kapetana, treba reći da je on ipak došao na pripremljen teren.

Treći tom Kobnog raspuća nosi naziv Raskol. Do polovine 19. stoljeća pripadnici svih religija su se u Bosni i Hercegovini nazivali Bošnjacima. To je vrijeme kada se nacionalne ideje počinju uvoziti preko Drine i Save. Čitao sam mnogo autentičnih izvora gdje, naprimjer, musliman pravoslavca nazove Srbinom, a on se nađe uvrijeđen zbog toga, odgovarajući da su Srbi preko Drine. Četvrti tom nosi naslov Novo doba i počinje s dolaskom Austro-Ugarske. Kod nas vlada uvjerenje da je Austro-Ugarska olahko ušla u Bosnu. Adolf Horzecki, čuveni vojni analitičar i predavač na vojnoj akademiji u Beču, kao svjedok tih događaja uvrstio je austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine u svoju knjigu Najveći ratovi XIX stoljeća. U te velike ratove ubraja i rat s Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Kod nas se to i ne naziva ratom, već samo kratkim otporom.

STAV: Šta biste preporučili da se prvo čita, Kobno raspuće ili Dugo svitanje?

KADRIĆ: Prvo bih preporučio da se skupi hrabrost. To su ogromni romani. Volio bih kad bi čitaoci našli put do ovih knjiga, da vide s kakvim su se izazovima suočavali naši ljudi, pogotovo zato što nije riječ o naraciji i fikciji, već o fakciji. Volio bih da neki historičar u mojim romanima pronađe neki podatak kojeg može osporiti. Tvrdim da ne može naći ni rečenicu. Sve u romanu što nije moje citirano je, i navedeni su izvori. Moglo bi se reći da su moji romani historija ispričana na literaran način. Oni čitaoci koji vole historiju oduševljeni su mojim romanima. Oni drugi, koji više vole literaturu, zamjeraju mi “trovanje” teksta s previše historijskih činjenica.

STAV: Kakva je bila razlika u pristupu 19. i 20. stoljeću?

KADRIĆ: Bilo je manje historijskih izvora za 19. nego za 20. stoljeće. Pripremajući materijale za Dugo svitanje, bilježio sam i ono što je bilo zanimljivo i u 19. stoljeću. I u Kobnom raspuću i Dugom svitanju svako poglavlje označava jednu godinu iz tog stoljeća, pa u Dugom svitanju možete pronaći i ljude koji su još među živima, koji danas šetaju Bosnom i Hercegovinom. Nije toliko važno koja se knjiga prvo čita, ali je bitno da se bar malo pročita jedna od njih. Ove su knjige napisane da pokrenu svijest naših Bošnjaka kako bi spoznali sebe, svoj puni identitet. Zbog toga što ne poznajemo svoj identitet, nemamo ni samopoštovanja.

U protekla tri mjeseca, od 13. januara do 9. aprila, naš najugledniji dnevni list donio je oko 60 književnih prikaza i osvrta, a samo 8 njih tretira bosanskohercegovačke pisce, a samo 3 prikaza tretiraju bošnjačku književnost i bošnjačke pisce. Čiji je onda ovo list? Je l’ bošnjački? Nas je ovdje šaka ako uzmemo u obzir da Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine mogu ispuniti predgrađe nekog većeg grada, a toliko smo razjedinjeni. To se spominjalo kao vic: Dva Bošnjaka – tri stranke. Više to nije vic. Šta mi to hoćemo, kud se rasipamo? Gdje je program tih novih stranaka? Osnuju stranku i u programu navode da hoće samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Pa to je već tako. Kako samo to može biti u programu? Umjesto da jačamo postojeće kapacitete i institucionalne okvire, mi se kontinuirano rasipamo.

PROČITAJTE I...

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!