Nemam puno, ali imam sve

Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati

Odgledah nedavno u cugu, po ko zna koji put, Ovo malo duše i, po običaju, upratih kako po društvenim mrežama svijet dijeli famozni citat u kome Nihad govori Senadi kako je čovjek veliki hajvan. Razmišljao sam o tome i shvatio da se ne mogu niti složiti niti oponirati Nihadu. Ustvari, lahko je uvidjeti bitnu razliku između čovjeka, iliti insana, i hajvana. Insan može biti hajvan – hajvan ne može biti insan. Nisam siguran može li se ovakvom zaključku obradovati ijedna od dviju spomenutih strana, ali sam siguran u njegovu tačnost. Uostalom, gledano i s aspekta vjere, čovjek se, svojim postupcima, riječima i cjelokupnim ponašanjem i sviješću o Bogu, može vinuti do razine čistih meleka, ali i, s druge strane, stropoštati do razine hajvana ili, kur'anski rečeno, “esfele safilin”.

Nije mi namjera pisati i polemizirati na temu insan – hajvan. Ipak, ponukan nekim ličnim iskustvima, želio bih našarati par rečenica koje su dio naše svakodnevice, a čija se sadržina, u nekoj varijanti, ne bi mogla pripisati ni hajvanu, a kamoli čovjeku.

***

Naravno, polazim od teze da čovjek uglavnom priča i misli o onome što nema, a nerijetko u drugi plan ostavlja ono što mu je na raspolaganju. Možda je tako i prirodno. Možda bi čovjek bio crna ovca kada bi bilo drugačije. A možda nam samo, povremeno, treba nešto da nas razdrma i vrati “u vinklo”. Ne znam. Znam da svakodnevica, s vremena na vrijeme, obeshrabri, uspori pa i demotivira. Redam, tako, svoje detalje koji mi se nameću u sami vrh prioriteta. Pokvarilo se auto. Otiš'o motor. Ustvari, nije otiš'o, nego bi opravka koštala toliko da je lakše reći otiš'o. Surfaj po internetu, raspituj se, zovi majstore, moljakaj jarane koji se razumiju u tu rabotu – sve, samo da se nađe neko rješenje, jer, bez auta se danas ne može. Nađe se rješenje, zatvori se jedna rupa, ali se otvori čitav niz drugih: kupuj zimske gume, vozi na servis, provjeri ovo, provjeri ono…

Usput se i okišalo i, gle čuda, negdje u ćošku prokišnjava. Popustila dva-tri komada crijepa. Valja sad i to mijenjati. Srećom, drva su složena i, nadat je se, može biti za ovu zimu. Stvarno, može li biti? Ko će ga znati. Otvorim peć da ubacim koje drvo, kad ono dimi. Leti, provjeri rozetne, ima li igdje lufta. Do dimnjaka nije garant; nedavno je čišćen. Dimi ono odavno, ali, eto, tek se sad počelo primjećivati. Kako i ne bi kad je ćošak iznad peći već požutio?! Skrećem ženi misli i vozam je po drugim temama, a sve da se opet ne bi zametnulo pitanje krečenja – od krečenja mi nema mrže kućne aktivnosti. Savjetujem se sa starijim ljudima koji se bolje razumiju. Kažu, mora da negdje na rozetnama ima lufta, ili su prozori slabo dihtovani, ili je odžak zagorio – ne može biti ništa drugo, ustvari četvrto.

Žena pita jesam li nabavio žabice za storu. Uh, uvijek zaboravim te žabice! Djeca se zaigraju, lopta poskoči, stane se nogom na rub store – zagovornik sam toga da stora treba biti barem pola metra od poda, baš zbog toga – i, eto ti štete; žabica iskoči, pukne i stora strši. Bilo je žabica negdje u niši. Uspinjem se da pogledam i nogom zapnem za pločicu koja se odlijepila. Tada bih najradije šutirao i pločicu, i sudoperu, ali jok – nije to pametno. U niši se ne vidi dobro. Dugo smo koristili obične sijalice. Od njih se dobro vidi, ali imaju jednu mahanu: puknu. Doslovno se rasprsnu, i to vrlo često. Kažu mi ljudi, nabavi LED sijalice, to je sijalica budućnosti. Hem je ekonomična, hem ne može puknuti. I stvarno, nije nijedna pukla, a gore evo već par mjeseci. Međutim, s vremenom im svjetlost zgasne. Kao da se utrne, pa soba dođe nekako kao u magli.

U kupatilu vodokotlić zaribao pa neće da pusti vodu. Pred kućom kerovi razbucali kantu za smeće pa to valja sve dovesti u red. Negdje neko loži ugalj pa je neugodno i disati napolju. U cipela se počeo odljepljivati đon, pa ih je reda mijenjati, a već neko vrijeme ozbiljno propuštaju pa zebu noge. Kišobran se raštimao, strše mu žice i skoro ga je nemoguće sklopiti kad se rasklopi…

Aman jarabi, ima li kraja? Na svakom koraku nešto ne štima. Jest da je se zdravo, jest da ništa ne boli, jest da su čeljad dobro, jest da se ima šta pojesti i popiti, jest da praktično ništa ne fali, ali, nema žabica, kišobran ne valja, peć dimi, a i tamo neko loži ugalj. Bože, ima li kraja?

Ulazim, tako, u džamiju. Akšam. Sjede dva nepoznata momka. Vidim da su arapskog porijekla. Vrijeme je ezanu pa prvo klanjamo. Kažu, iz Palestine su. Migranti. Narod poskočio oko njih; donosimo im hranu, napitke, nudimo konak… Zadivljeni su, ali insistiraju da spavaju u džamiji jer već ujutro nastavljaju put u nepoznato. Poslije jacije sjedam s njima. Pričali smo dugo. Nisu braća, ali su jako vezani i poštuju se. Saznajem, nemaju ništa. Ni dinara u džepu, ni krov nad glavom, ni peć, ni store, ni kišobrane – ništa. Ipak, vele, imaju jedan drugog i vjeru u Boga da će biti bolje i da ih negdje tamo čekaju bolji dani. Oni pričaju, a meni kroz glavu moje žabice, kišobrani, dihtovanje i ostale gluposti. Da mi je u tom momentu Nihad kazao, kao što je kazao Senadi, da je insan hajvan, stegnuo bih mu ruku od sveg srca i prvi stao u red da potvrdim njegovu tezu.

Sutradan, na podne-namazu, kad bude više svijeta, mladićima smo prikupili i nešto novca. Zahvalili su i otišli u nepoznato. Šutjeli smo i pogledima se pitali: ko od nas ima, a ko stvarno nema – mi ili oni.

***

“Mala djeca, mala briga – velika djeca, velika briga.” Bezbroj puta sam to čuo. Djeca su mi još mala, pa ne mogu reći da sam se osvjedočio u to. Imam nezahvalno iskustvo sa zuboboljom malog djeteta koja rezultira totalnom fobijom od svega što podsjeća na zubara. Kao i svaki roditelj, imam iskustva s prehladama, upalama krajnika i sličnim pojavama, normalnim i uobičajenim za odrastanje djece. Jasno, imam, i još uvijek dograđujem i preslažem, iskustva roditelja koji je odrastao u jednom filmu, a u poziciji je prilagođavati se filmu u kome odrastaju njegova djeca. Mnogo je roditelja koji su onomad, kao djeca, bili beskrajno zahvalni kada dobiju kocku šećera. Danas se na 90 posto “Milki” dijete neće ni osvrnuti, a o igračkama da i ne govorim.

Danas, ne valja mu mobitel jer jaran iz klupe ima bolji, učitelj ga kinji na svakom koraku i za svaku sitnicu – barem djeca to tako predstave, neće domaće marmelade i pekmeza jer su, u usporedbi sa salamom i paštetama, izvan konkurencije, male mu patike – daj veće, jakna nije kul – zbavi gotivniju, daj mu ovo, daj mu ono i vazda nešto fali.

Sretnem, onda, jednu ženu i popričamo. Znam da ima bolesno dijete i znam da su u nezavidnoj situaciji. Obećam da ću navratiti, i navratim. I imaš šta i vidjeti, a, vala, i čuti.

Dijete, kao slika lijepo, i već u lijepe godine zašlo, a bolesno. Od rođenja bolesno. Cerebralna paraliza. Razvija se normalno, ali mu je život sve samo ne normalan. Roditelji kao roditelji, sve čine da olakšaju, ali su svjesni da ne mogu puno učiniti. Kako se dijete razvija i raste, rastu mu i potrebe, a mogućnosti roditelja sve su skučenije. Razgovaramo i usput ih posmatram. Djeluju fajterski. Nema predaje. Nema odustajanja. Možda nema ni neke velike šanse da se stanje djeteta poboljša, ali nema odustajanja. Kad kažem da šanse nisu velike, pod tim mislim da ih ipak ima. Zajedno ih detektiramo i polemiziramo kako to najlakše realizirati. Jasno, ne bi to bilo nešto radikalno, ali, ako bi se djetetu kome je hodanje moglo biti samo misaona imenica omogućilo da, kako – tako, stane na svoje noge, razumije se da ima dovoljno razloga za borbu. Budući da je sve hipotetički i ovijeno s famoznim “možda”, i budući da su i roditelji svjesni da su, kako godine prolaze, i šanse sve manje, svi smo pomalo u nedoumici.

Sve prekida majka koja odlučno kaže da joj je životna želja da pokuša i s tim terapijama, pa šta dragi Bog dadne. Ako ništa, djetetu smo, za početak, osigurali adekvatna kolica, budući da je ona koja trenutno koristi već uveliko preraslo. Uz Božiju pomoć, naći ćemo načina da iscrpimo i ostale raspoložive mogućnosti.

Međutim, hoću li ja i hoće li bilo ko od nas naći načina da sam sebe malo presloži i izvaga? – to je pitanje o kome valja razmisliti.

Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve.

Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati!

Eto, odoh nabaciti drva u peć, s mišlju o mladićima iz Palestine koji su večeras, možda, i pod vedrim nebom zanoćili, pa ću pripremiti djecu za spavanje, nadajući se da će i dijete čije sam roditelje posjetio jednog dana stati na svoje noge.

 

 

PROČITAJTE I...

Epilog pljevaljske golgote zastrašujući je – iz pograničnog pojasa prema Bosni i Hercegovini, zbog ubistava, silovanja, paljevine i pljačke kuća, od 1992. do 1995. godine iseljeno je 95 posto Bošnjaka. A to nikako ne može biti posljedica sporadičnih incidenata, nego je rezultat dobro osmišljenog, pripremljenog i na sistematičan način provedenog plana da se s ovog područja zauvijek protjeraju Bošnjaci. A Crnu Goru i njen tadašnji crni režim više niko i ne spominje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!