Nema realne opasnosti za neke nove sukobe na Balkanu

Radi se o kupoprodaji. Zemlje iz regije posljednjih godina rješavaju se svojih viškova naoružanja i vojne opreme koja datira iz vremena JNA, prodavajući ga u iznosu od 1,2 milijarde eura na sirijskom tržištu preko Saudijske Arabije i njenih saveznika. Dio tog novca potrošen je u posljednje tri godine za kupovinu korištenog, ali modernijeg naoružanja i vojne opreme od vojski Rusije, Njemačke i SAD-a. Sve protekle vojne nabavke susjeda BiH kreću se unutar parametara Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan od strane učesnika i pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma, o nabavkama oružja od strane Srbije i Hrvatske. Stoga, nema realne opasnosti za neke nove sukobe na Balkanu

Damir Duran, politolog, istraživač evroatlantskih integracija, rođen je 1972. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu i upisao Ekonomski fakultet 1991. godine. Početkom rata seli se u SR Njemačku, gdje radi pri Centru za socijalni rad kao prevodilac za bosanski i njemački jezik. Nakon petogodišnjeg boravka u SR Njemačkoj, 1997. godine vraća se u Sarajevo. Godine 1999. zapošljava se kao novinar i urednik u Stabilizacionim snagama NATO-a (SFOR), gdje je uređivao mjesečno izdanje SFOR-ovog časopisa.

Nakon sedam godina rada za SFOR, u aprilu 2006. zapošljava se kao administrativni službenik u NATO glavnom štabu u Sarajevu, pružajući podršku međunarodnim vojnim i političkim savjetnicima NATO-a u radu na reformi odbrane u BiH i integraciji BiH u Sjevernoatlantski savez. Na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, na Odsjeku za politologiju, diplomirao je političke nauke 2011. godine. Akademsku titulu magistra politologije stječe 2016. godine na Odsjeku za politologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, usmjerenje međunarodni odnosi i diplomatija, odbranom magistarskog rada na temu Uticaj procesa integracija u Sjevernoatlantski savez na razvoj države Bosne i Hercegovine.

Magistarski rad bio je temeljni materijal za nedavno izdavanje knjige NATO integracija: Značaj za Bosnu i Hercegovinu, koja je bila povod za razgovor. Osnivač je i predsjednik nevladine organizacije “Euroatlantska akcija”, čiju misiju čine politološka istraživanja, unapređivanje dijaloga, znanja i razumijevanja o aktuelnim evroatlantskim integracijama Bosne i Hercegovine.

STAV: Koji su glavni razlozi stagnacije NATO integracija BiH i kako ih prevladati, ima li rješenja na vidiku?

DURAN: Tehnički gledano, možemo zaključiti da je neispunjavanje talinskog uvjeta iz 2010. godine o uknjižbi perspektivne nepokretne vojne imovine na državu BiH razlog za neaktiviranje Akcijskog plana za članstvo, odnosno stagnacije u procesu NATO integracije BiH. Uzimajući u obzir političku sliku u BiH, nepostojanje unutarnjeg političkog konsenzusa o evroatlantskim integracijama BiH svakako je glavni razlog. Ipak, posmatrajući još šire, takvo stanje proizlazi iz izostanka konsenzusa o karakteru političkog uređenja same Bosne i Hercegovine. Uvjeren sam da rješenje za postojeću situaciju drže u svojim rukama građani BiH, koji putem izbora mogu izabrati one političke predstavnike koji će napustiti dosadašnji kurs kočenja evroatlantskog puta, te postići konsenzus na državnom nivou o budućnosti Bosne i Hercegovine, i to sprovoditi u djelo.

STAV: Pisali ste i statistikama dokazali koliko je članstvo u NATO-u u pojedinim zemljama, kroz spoj sigurnosnog i ekonomskog, pogodovalo njihovom rastu. Koliko i šta BiH gubi blokadom NATO puta?

DURAN: Blokadom svog NATO puta BiH gubi stvaranje čvrste sigurnosti, političke stabilnosti, ekonomskog razvoja i socijalne stabilnosti. Posljedično to rezultira time da BiH gubi svoje stanovništvo, koje u sve većim valovima emigrira u prosperitetne zemlje članice NATO-a i Evropske unije. Određeni politički lideri nisu svjesni da su dosadašnjom politikom blokiranja evroatlantskih integracija BiH načinili zapravo najveću štetu vlastitom narodu, koji nestaje s ovih prostora, o čemu govori podatak da je preko 150.000 stanovnika napustilo BiH u posljednje četiri godine.

BiH ostajući van NATO-a gubi potencijalno veliki priliv stranih direktnih investicija, jer svi zvanični ekonomski pokazatelji i faktori poput rasta BDP-a i direktnih stranih ulaganja pružaju uvid da je do ogromnog priliva stranih direktnih investicija došlo u zemljama Istočne Evrope nakon što su postale članice NATO-a, a zatim i Evropske unije. Zašto? Zato jer je za strane investitore, pored osnovnih ekonomskih kriterija, jedan od najvažnijih parametara za odluku o ulaganju – politički rizik zemlje. Ulaskom u NATO, zemlje članice jačaju svoju državnu sigurnost, a sigurnost je pretpostavka za ekonomski razvoj zemlje. U ekonomijama zemalja u tranziciji strane direktne investicije predstavljaju jedan od osnovnih pokretača rasta i razvoja. S provedenim istraživanjem uvidjeli smo da su skoro sve zemlje iz Istočne Evrope putem članstva u NATO-u i EU ostvarile značajne investicije u svoje ekonomije, usvojile nove tehnologije i znanja, poboljšale konkurentnost i smanjile nezaposlenost, i time zaustavile valove emigracije svog stanovništva.

STAV: Možete li nam gubitak koji BiH trpi približiti kroz primjere nekih tranzicijskih zemalja?

DURAN: Uzmimo za primjer Slovačku, zemlju skoro iste veličine kao BiH. Dobivanjem pozivnice za NATO članstvo 2002. godine, Slovačka je zabilježila rast BDP-a u iznosu od 10,2%. Strane direktne investicije bilježile su u Slovačkoj vrtoglav rast, pa su od 2000. do 2006. godine porasle za nevjerovatnih 600% i dostigle kumulativan rast od 18,3 milijarde američkih dolara. Samo u 2014. godini priliv stranih direktnih investicija iznosio je oko 3 milijarde dolara, od čega su preko 50% činili investitori iz NATO članica Francuske i Njemačke.

Članstvom u NATO i EU, te s konstantnim poboljšanjem infrastrukture i kreiranjem povoljnih uvjeta za investicije, Slovačka je bila u stanju privući značajne svjetske investitore poput “Deutsche Telekom”, “Gaz de France”, “Gazprom”, “US Steel”, MOL (Mađarska), ENEL (Italija), EON (Njemačka). Kao ilustrativan primjer navodi se automobilska industrija, koja je postala jedan od najbrže rastućih sektora s ogromnim ulaganjima giganata automobilske branše, te njen udio u ukupnoj industrijskoj proizvodnji Slovačke iznosi čak 29%. “Volkswagen” je kupio fabriku BAZ (Bratislava) i jedini u svijetu u istoj fabrici (Bratislava) proizvodi pet različitih brendova vozila: Volkswagen (Touareg, Volkswagen up!), Škoda (Citigo), SEAT (Seat Mii), Audi (Q7), Porsche (Cayenne) i s 9.900 zaposlenih jedan je od najvećih poslodavaca u Slovačkoj te proizvodi preko 400.000 putnih automobila godišnje s godišnjim prihodom od preko 6 milijardi eura.

Zatim je “Peugeot Citroen” 2006. godine izgradio i otvorio svoju fabriku u Trnavi, što je predstavljalo investiciju u iznosu od 700 miliona eura, a u prvih pet godina proizvedeno je 1 milion vozila modela Citroen C3 Picasso i Peugeot 2008. Ta fabrika zapošljava 3.500 radnika, a godišnje proizvede 255.000 vozila. Također, 2006. godine je “Kia Motors” otvorila svoju prvu fabriku automobila u Evropi, u Žilini, investicijom u vrijednosti od 1,2 milijarde eura. S “Kijom” su u Slovačku došli i koreanski dobavljači dijelova za “Kiju”, te je njih 10 otvorilo pogone i fabrike u vrijednosti od 171 milion eura. U 2014. godini “Kia” je u Slovačkoj proizvela preko 323.000 automobila tri modela Kije (Sportage, Venga, Cee'd) i 493.000 motora za aute, zapošljava 3.900 ljudi, od kojih su 95% Slovaci. Od 2006. do aprila 2015. godine “Kia” je proizvela ukupno 2 miliona vozila u Slovačkoj.

Ovdje se posebno ističe da se 99% proizvodnje ovih triju gigantskih kompanija izvozi u strane zemlje. Ukupno je oko 200.000 ljudi direktno ili indirektno uposleno od strane automobilske industrije u Slovačkoj, koja je stvorila 17 milijardi eura industrijskog izvoza i čini 43% ukupnog izvoza Slovačke. Možemo se ovdje zapitati: Gdje je sada automobilska industrija u BiH? Ne postoji, a znamo je da je prije rata postojala, da je “Volkswagen” proizvodio putnička i komercijalna vozila u Sarajevu, dok su poduzeća “Kosmos” iz Banje Luke i “Soko” iz Mostara proizvodila autobuse.

STAV: Koliko je jak utjecaj Rusije na područje Zapadnog Balkana i koliko ta zemlja sudjeluje u blokadi NATO puta BiH?

DURAN: Postoji vrlo jak utjecaj ruske propagandne mašinerije u Srbiji, odnosno, sve šira ruska mehka moć kojom Rusija najviše zavodi srpski narod, zapravo, na cijelom Balkanu igranjem na kartu pravoslavnog, panslavenskog bratstva te demoniziranjem Zapada. Obični građani Srbije nemaju od takvog propagandnog utjecaja nikakve koristi jer je najvažniji ekonomski partner i najveći strani investitor u Srbiji zapravo Evropska unija, s kojom Srbija godišnje obavlja 64% svoje ukupne vanjskotrgovinske razmjene. Ne bih znao reći koliko Rusija sudjeluje u blokadi NATO puta BiH, ali postoje ozbiljne optužbe da je Rusija 2016. godine pokušala blokirati članstvo Crne Gore u NATO-u kroz podršku pokušaju državnog udara i pokušaj atentata na tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, o čemu se na Višem sudu u Podgorici vodi suđenje grupi od 14 državljana Crne Gore, Srbije i Rusije.

Što se tiče vojnog utjecaja, bitno je napomenuti činjenicu da Rusija nikada nije imala vojne baze u bivšoj Jugoslaviji. Jedino prisustvo Ruske Federacije na Zapadnom Balkanu ogledalo se u sudjelovanju ruskih vojnika u NATO vođenim mirovnim misijama SFOR-a i KFOR-a, koje je okončano povlačenjem iz obiju misija 2003. godine. Ukratko, Bosna i Hercegovina udaljena je geografski oko 2.000 kilometara od Ruske Federacije, a sa svih strana okružena je članicama NATO-a, s kojima, po svim statistikama, ima drastično veću ekonomsku, vojno-sigurnosnu i političku povezanost nego s Ruskom Federacijom.

STAV: Posljednje tri godine često možemo čitati i o regionalnoj utrci u naoružavanju. Postoji li, po Vašem mišljenju, realna opasnost za BiH i za neke nove sukobe na Balkanu?

DURAN: Moj je utisak da mediji u Srbiji i Hrvatskoj vještački grade sliku o utrci u naoružanju u regiji, jer obje zemlje ne raspolažu ozbiljnim finansijskim sredstvima za takvu utrku. Budući da je većina naoružanja Hrvatske nabavljena tokom Domovinskog rata, a da naoružanje Srbije potječe iz vremena SFRJ, javlja se potreba za modernizacijom vojnog arsenala obiju država. Svaka država ima pravo obnavljati svoje zastarjelo naoružanje. Osim toga, ovdje se radi o kupoprodaji, zemlje iz regije rješavaju se posljednjih godina svojih viškova naoružanja i vojne opreme koja datira iz vremena JNA, prodavajući ga u iznosu od 1,2 milijarde eura na sirijskom tržištu preko Saudijske Arabije i njenih saveznika. Dio tog novca potrošen je u posljednje tri godine za kupovinu korištenog, ali modernijeg naoružanja i vojne opreme od vojski Rusije, Njemačke i SAD. Sve protekle vojne nabavke susjeda BiH kreću se unutar parametara Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan od strane učesnika i pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma, o nabavkama oružja od strane Srbije i Hrvatske. Stoga, nema realne opasnosti za neke nove sukobe na Balkanu.

STAV: Možete li nam približiti šta bi u hipotetičkom slučaju nekog regionalnog sukoba značilo članstvo Crne Gore i Hrvatske u NATO savezu, odnosno, nas ustvari zanima na koji način NATO sankcionira i disciplinira moguće teritorijalne aspiracije neke svoje članice?

DURAN: Tu su, prije svega, Hrvatska i Crna Gora u prednosti jer im je, kao članicama NATO-a, u slučaju agresije na njihove države zagarantirana sigurnost i odbrana od strane najmoćnijeg vojno‑političkog saveza na svijetu. U skoro sedamdesetogodišnjoj historiji NATO saveza nijedna članica NATO-a nikad nije oduzela teritorij nekoj drugoj državi, jer NATO članstvo obavezuje na poštovanje teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti drugih zemalja u skladu s principima Povelje UN-a. Postoji jedan slučaj teritorijalnih aspiracija jedne članice NATO-a iz kojeg je vidljiv utjecaj NATO-a na zaustavljanje teritorijalnih aspiracija neke članice. Vojna je hunta 1967. godine u Grčkoj izvršila državni udar i preuzela silom vlast u Grčkoj, te je 1974. podržala pokušaj kiparskih Grka u pripajanju Kipra Grčkoj. Kipar je geografski i tada bio podijeljen između grčke i turske zajednice, a vojna akcija kiparskih Grka dovela je do vojne invazije Turske na Kipar radi zaštite turskog stanovništva.

To je bio kritičan trenutak kada se mogao dogoditi rat između Grčke i Turske, ali je članstvo obiju zemalja u NATO-u dovelo obje države za pregovarački sto, te je uz posredovanje SAD-a spriječena eskalacija sukoba i rat.

STAV: Šta znači biti vojno neutralan u slučaju jedne Srbije, a šta u slučaju jedne Švicarske?

DURAN: Sveukupni položaj Srbije s njenim historijskim, političkim i ekonomskim datostima nema nikakve sličnosti s položajem Švicarske. Prije svega, Švicarska je najbogatija zemlja na svijetu, u kojoj prosječno bogatstvo po osobi iznosi 561.900 američkih dolara, dok Srbija, zajedno s BiH, spada među najsiromašnije zemlje Evrope s prosječnim godišnjim prihodom od samo 5.820 američkih dolara po osobi. Švicarska nije sudjelovala u ratu u posljednjih 200 godina, njena neutralnost uspostavljena je Pariškim sporazumom 1815. godine, a zatim su na Bečkom kongresu iste godine evropske sile Austrija, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Portugal i Pruska sve priznale status neutralnosti Švicarskoj.

I takav neutralan status održala je u svim ratovima koji su se odvijali oko Švicarske. Srbija je samo u posljednjih 105 godina sudjelovala u čak šest ratova (balkanski ratovi, 1. i 2. svjetski rat, ratovi u bivšoj Jugoslaviji). Jednostrano proglašenje vojne neutralnosti Srbije 2007. godine, bez odgovarajućeg međunarodnog ugovora, nema u međunarodnopravnom pogledu nikakav efekt. Svaka neutralnost u prošlosti bila je rezultat kompromisa velikih sila. Odlučujući faktori koji omogućavaju dobivanje statusa neutralnosti jesu: geostrategijski položaj, stabilnost unutrašnje sigurnosne situacije, adekvatna ekonomska moć, visok BDP i sposobnost razvoja svih rodova vlastitih vojnih snaga. Neutralnost nije garancija da država neće biti napadnuta, to je samo garancija da tu državu niko neće braniti jer se unaprijed odrekla prava na savezništvo.

STAV: Jasno je da RS ne može biti vojno neutralna jer je entitet. No, Dodik se na to ne obazire, a kako biste Vi ocijenili njegove posljednje izjave u tom pogledu?

DURAN: Mislim da su njegove izjave u službi predizborne kampanje SNSD-a, da se kao populista obraća svom biračkom tijelu. Ali, kakvu korist imaju građani u Republici Srpskoj od takvih izjava? Republika Srpska rapidno gubi stanovništvo. Prema statističkim procjenama, u Republici Srpskoj je 2001. godine živjelo 1.490.000 stanovnika, a prema podacima Zavoda za statistiku RS-a, krajem 2016. godine u Republici Srpskoj živi 1.170.342 stanovnika, što znači gubitak od 320.000 stanovnika u RS-u u periodu od 15 godina. Također, postoji veliki broj neregistrirane emigracije, te neke nezvanične procjene govore da je pravi broj stanovnika u RS-u sada zapravo oko 900.000. Takav trend emigracije nastavit će se zasigurno sve dok na vlast ne dođu predstavnici koji će napustiti poražavajuće i razarajuće politike usmjerene protiv zajedništva i prosperiteta države Bosne i Hercegovine i njenih građana.

STAV: Je li NATO protiv Srba, kako to vole naglašavati srpski mediji?

DURAN: Na osnovu svih dostupnih dokaza i činjenica, sa sigurnošću se može izreći tvrdnja da NATO nikad nije bio protiv srpskog naroda, i prognoza – da nikada neće biti ni u budućnosti. Važno je napraviti distinkciju da je NATO poduzeo vojne akcije protiv političkog rukovodstva Srba 1995. godine (Karadžić) i 1999. godine (Milošević), a ne protiv srpskog naroda. Mnogi poznati politički i vojni lideri srpskog naroda u ratnom periodu zloupotrijebili su koncept nacionalizma i počinili zločine protiv čovječnosti, suprotno međunarodnom pravu i ljudskim pravima. Djelovanje NATO-a bilo je usmjereno na zaustavljanje troipogodišnjeg rata u BiH, kojeg u prethodnom periodu niti zaraćene strane u BiH, niti Ujedinjene nacije, niti evropski političari nisu uspjeli zaustaviti. NATO je uspio zaustaviti rat u BiH. U SR Jugoslaviji NATO je 1999. djelovao s ciljem zaustavljanja humanitarne katastrofe koja se odvijala na Kosovu 1998/1999. godine, što je i postignuto.

Ne postoji nikakva kolektivna krivica cijele srpske populacije za ono što se događalo tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. NATO je napravio razliku između srpskog naroda i njegovog političkog i vojnog rukovodstva, kao što su to uradili i UN te Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Događaji iz prošlosti su prošlost iz koje treba naučiti lekcije, ali nikako dozvoliti da narodi bivše Jugoslavije postanu taoci prošlosti i održavaju neprijateljske odnose, niti dopustiti da prošlost vječno upravlja odnosima između NATO-a i srpskog naroda u budućnosti.

STAV: Tvrdite u svojoj knjizi da NATO svojim postojanjem i širenjem direktno opovrgava Huntingtonovu tezu o sukobu civilizacija. Na čemu temeljite ovu tezu?

DURAN: Ovu tezu temeljim na činjenici da 29 država članica NATO-a imaju većinska stanovništva zapadnog svijeta, pravoslavnog svijeta i islamskog svijeta, dakle, tri od pet glavnih civilizacija po Huntingtonu koje međusobno ne ratuju već doživljavaju veliki stepen integracije, saradnje i zajedničkog djelovanja. Dovoljno je, npr., napomenuti podatak da u NATO članicama, recimo, pored katolika i protestanata, živi i 36,3 miliona pravoslavaca i 93,6 miliona muslimana. Dodatno, dio multikulturalnih društava NATO članica čine velike grupacije stanovništva koje su po svom porijeklu, kulturi i civilizaciji pripadnici Latinske Amerike, Istočne i Jugoistočne Azije, islamskog i pravoslavnog svijeta, zatim Subsaharske Afrike, te istočnog svijeta – kineskog, indijskog i japanskog porijekla i kulturnog utjecaja. Unutar NATO članica mnogo je izraženiji proces miješanja i spajanja različitih identiteta, kultura, religija, prostora i interesa u jednu kohezivnu cjelinu, nego, nasuprot tome, proces podjela i sukoba. Stoga je teorija sukobljavanja izvornih različitosti neutemeljena, imajući u vidu u historiji nezabilježen, a sada dostignuti stepen povezanosti, integracije i saradnje dvaju kontinenata kroz NATO savez: Sjeverne Amerike i Evrope.

STAV: Je li na djelu neki novi hladni rat? Govorimo o istoku Evrope i ukrajinskoj krizi.

DURAN: Na djelu je, tačnije, hibridni rat, što podrazumijeva korištenje raznih alata u cyber oblasti, dodatno uz tradicionalne trupe, paravojne grupe, kaznene ekonomske mjere, političke manipulacije i širenje propagande i dezinformacija – a predvodnik takvog rata jeste Rusija. Svi ti alati primijenjeni su na Ukrajini prilikom ruske aneksije Krima. Rusija nije zainteresirana za ujedinjenu i homogenu Evropu niti za prosperitet evropskih zemalja unutar NATO-a i EU. Upravo suprotno, Moskva vidi NATO i EU kao svoje protivnike u nastojanju da vrati nekadašnju sferu utjecaja u Evropi. Kremlj pokušava hibridnim ratom stvoriti nestabilnost zapadnih vlada, potičući neslaganja među evropskim državama, slabljenje transatlantske solidarnosti te sprečavanjem evroatlantskih integracija evropskih država.

Dezintegracija NATO i EU očigledan je ruski cilj. Ovdje se možemo zapitati: A šta zemlje Istočne Evrope žele? Među najveće postignute strateške prednosti integracijom u NATO za zemlje Istočne Evrope spadaju: odbrana od najveće opasnosti po njihovu sigurnost – ponovno spadanje pod vojno-politički utjecaj Rusije, povoljna klima za priliv kapitala zbog sigurnosti koju pruža NATO, odbrana uz mnogo manja budžetska izdvajanja za odbranu, ekonomsko-sigurnosno-političko povezivanje s Evropom i Sjevernom Amerikom. Zapravo je nestala ona hladnoratovska blokovska podjela Evrope na zapadnu (kapitalističku) i istočnu (komunističku) putem integracije Istočne Evrope u NATO i EU te je kreirana ujedinjena “Nova Evropa”, a taj proces još traje i nije dovršen. Nijedna od zemalja Istočne Evrope, bivših članica Varšavskog pakta, nema namjeru ponovo ostvariti vojno-političko niti ekonomsko savezništvo ili ujedinjenje s Rusijom, a to ne žele ni nezavisne države, bivše sovjetske republike, Moldavija, Ukrajina i Gruzija.

STAV: Govori se o mogućem raspadu EU, je li moguće govoriti o raspadu NATO-a?

DURAN: Nijedna od 29 članica NATO nema namjeru izaći iz NATO saveza. Tendencija je upravo suprotna, prošle je godine Crna Gora postala članica, a budući da je još 2009. ispunila sve uvjete, sljedeća bi se trebala pridružiti Makedonija, kada riješi spor oko imena s Grčkom, a zatim i Bosna i Hercegovina. Ne vjerujem niti u raspad EU, jer je, gledajući u cjelini, EU postala najjača ekonomska sila na svijetu. Posmatrajući cijeli kontinent Evrope, bitno je istaći činjenicu da je na teritoriji Evrope u posljednjih 70 godina, najviše zahvaljujući transatlantskoj saradnji i unutarnjoj evropskoj integraciji putem NATO-a i Evropske unije, nastupio period najdužeg mira u Evropi još od Rimskog mira u 2. stoljeću.

To je ogromno civilizacijsko dostignuće uzimajući u obzir da je historija kontinenta Evrope u prethodnim epohama obilježena mnogobrojnim ratovima i oružanim sukobima između različitih kraljevstava, država i nacija; Drugi svjetski rat, Prvi svjetski rat, balkanski ratovi, neprestani osvajački ratovi Ruskog carstva, Osmanskog carstva, Austro-Ugarske i drugih evropskih sila na području Evrope. Izuzetak su ratovi u bivšoj Jugoslaviji 90-tih, koja nije bila članica niti NATO niti EEZ, te oružani sukobi u sovjetskim republikama. Bez obzira na dnevne politike te povremene i prolazne krize, kada vršimo usporedbu s prethodnim epohama, proteklih 70 godina najprosperitetniji je period Evrope, prije svega za države članice NATO-a i EU. Zašto? Zato jer su Sjeverna Amerika i Evropa u posljednjih 75 godina doživjele nevjerovatnu transformaciju svojih odnosa i institucionalnu integraciju putem NATO saveza. Stepen političke, ekonomske i vojno-sigurnosne saradnje koja je prisutna između Sjeverne Amerike i Evrope od 1941. do 2017. godine nezabilježen je u prethodnim historijskim epohama. Američkim i evropskim saveznicima u interesu je da se to i nastavi u budućnosti.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!