Neko zločine slavi, neko ne slavi i zbog čega bismo trebali biti zajedno

Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira

Svaki događaj u svojoj medijskoj reperkusiji nosi zadah izbora, smrdi ili miriše, svejedno, ali zadah se osjeća, i to je, čini se, nepromjenjiva konstanta. Baš se ništa u zemlji ne može dogoditi a da se to ne prokomentira i ne poveže s predstojećim izborima. Samo još klimatske promjene na takav način nisu tretirane. Obilježavanje godišnjica zločina u Ahmićima i Trusini u mnogo se čemu nastojalo na takav način kontekstualizirati, kako bi se, valjda, na vrijeme počeli prikupljati poeni.

Prva violina Naše stranke Peđa Kojović potpuno je u pravu kada kaže da bi mu bilo drago da su članovi Predsjedništva Bakir Izetbegović i Dragan Čović zajedno trebali posjetiti Ahmiće i Trusinu, mjesta na kojima su tokom posljednjeg rata počinjeni zločini, u prvom slučaju od strane pripadnika HVO-a i HV-a, u drugom Armije RBiH. Da, bilo bi više nego dobro kada bi se na takav način mogle uputiti zajedničke poruke mira. Puno toga bi se pokrenulo, pošlo naprijed.

Kada je zajednički nastup u pitanju, ne samo u takvim slučajevima, pravo je pitanje do koga je više da se tako nešto uistinu i dogodi. Ili, da budemo precizniji: Ko je za takav gest spremniji, a kome takva solucija ne odgovara ni u jednoj varijanti? Zbog čega ovakvo pitanje, koje može zvučati kao kakav ekstrakt ideološki oblikovane demagogije? Ako bi se takvo pitanje moglo tretirati demagoškim samo zbog činjenice da se u njegovom postavljanju odstupa od u javnom prostoru “nasilno” nametnutog pravila identične krivice, onda je svaka rasprava izlišna. Jer to je onda razgovor gluhih koji ne može polučiti bilo kakav rezultat. No, pitanje nije demagogija i vrlo je razložno, i tim pitanjem treba se baviti.

O zajedničkim nastupima teško je povjerovati i da se uopće razgovaralo, ali, ruku na srce, za to postoje razlozi. Praksa jedne strane limitira da se tako nešto i dogodi. Problem nije obostran, kako se to usiljeno, podrazumijevajući pod tim nekakav nezavisni uklon, nastoji predstaviti. Problem je u jednoj strani i to je istina koju, ma kako žalosno zvučala, treba otvoreno i iskreno izreći. Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira.

Realno govoreći, nije se ni očekivalo da bi zajedničke delegacije mogle obići stratišta i uputiti poruke mira. “Volio bih”, izjavio je Peđa Kojović, “da su obojica (Čović i Izetbegović, op. a.) bili na oba mjesta i poslali poruku mira. No, želje su jedno, a realnost drugo. Takvo što neće biti moguće dok BiH ne bude imala predsjednika izabranog od svih građana, a za to ćemo se izboriti.” Prigovor bi se, čak i zanemarujući naprijed navedene detalje, mogao uzeti još i razložnim da se barem neko od onih koji se obuvaju za funkcije udostojio učiniti to što njih dvojica nisu.

Ali, ako su stranačke prvake i dvojicu članova Predsjedništva našli za shodno prozivati, kako to da se baš niko od kritičara, pogotovo naprijed spomenuti, nije udostojio posjetiti stratišta i s oba mjesta uputiti poruku mira. Oni koje će, kako to Kojović kaže, građani izabrati upravo sada trebali su biti i u Ahmićima i Trusini zajedno. Uistinu, bilo bi vrlo interesantno vidjeti kakva je spremnost alternative postojećoj vlasti, koliko su ustvari složni da u multietničkim sastavima obilaze takva mjesta, ako se već ne mogu usaglasiti oko daleko manje složenijih zahvata, poput zajedničkih kandidata i filozofije nastupa na izborima.

PROČITAJTE I...

Najviše se hvatam za rukohvat u podzemnoj željeznici kada idem na posao i čini mi se da je to, ma koliko izgledalo nestabilno, jedina konstanta u mom životu. Hvatam se i za ručku frižidera. Previše često. Nakon otvaranja frižidera, ruka ide na raznorazne poguzluke za koje sam se zarekao da ih više nikada neću kupiti jer vode u propast. Zašto se toliko deblja od hrane koja nam daje najviše užitka? Što se ne deblja od kelja, kelerabe i karfiola

Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!